INTEZIVNA NEGA

Bolesnici koji se primaju u jedinice intenzivnog liječenja obično zahtjevaju potporu zbog hemodinamske nestabilnosti (hipertenzija/hipotenzija), potom zbog nesposobnosti održavanja dišnog puta ili suficijentnog disanja (zahtijevaju umjetnu ventilaciju), zbog akutnog bubrežnog zatajenja, potencijalno ugrožavajućih aritmija te često zbog sveukupnih utjecaja zatajenja više organa. Bolesnici primljeni u jedinicu intenzivnog liječenja koji ne zahtjevaju gore navedenu potporu se obično primaju u JIL zbog intenzivnog/invazivnog nadzora vitalnih funkcija i to najčešće prvih sati nakon velikih operacija kada su bolesnici nestabilni za primitak u jedinice poluintenzivne njege.

Jedinica intenzivnog liječenja bi idealno trebala biti mjesto liječenja onih bolesnika čije je stanje potencijalno reverzibilno, koji imaju dobru šansu preživljavanja uz intenzivno liječenje. Naravno, kritično oboljeli pacijenti su često na granici smrti, pa je stoga i vrlo teško predvidjeti uspjeh liječenja. Unatoč najvišoj razini liječenja neki pacijenti ipak umru u jedinici intenzivnog liječenja. Primarni razlog prijema u JIL je taj da se takvo stanje bolesnika može svladati.

Jedinica intenzivnog liječenja je općenito najskuplja i tehnološki je izuzetno razvijena, pa spada u najskuplju granu medicine. U SAD-u se godišnje potroši 0,5 % bruto domaćeg proizvoda na intenzivno liječenje, a 13 % sveukupnih troškova u zdravstvu odnosi se na intenzivno liječenje.