Odlomak

Uvod

Cilj svakog preduzeća je da održi likvidnost i da napreduje, tj. da se razvija. To razvijanje je moguće putem investiranja. Investranje može biti u proizvodnji, u vidu nove tehnologije, novog proizvoda itd. A pored takvog vida investiranja postoji i investiranje preduzeća u vrednosne papire finansijskog tržišta čime ostvaruje zaradu. Investicije imaju svoj mikro i makro aspekt.
Za potrebe investicione analize i investicionog menadžmenta, odnosno ocene i rangiranja projekta od posebne je važnosti klasifikacija na nezavisne i medjusobno isključive investicione projekte. U teoriji i praksi su prisutna dva osnovna pristupa procenjivanju i merenju finansijskih koristi ili efekta investicionih projekata : tradicionalni ili računovodstveni pristup i savremeni ili finansijski pristup.
Investiciona odluka će biti ili prihvatanje ili odbacivanje predloga na osnovu 4. metode odredjivanja potrebnog kapitala: metode procene stope povraćaja ; metode perioda povraćaja ; metoda interne stope povraćaja i metoda neto sadašnje vrednosti.
Metoda procene stope povraćaja predstavlja odnos prosečnog godišnjeg profita posle oporezivanja i investicije u projekat.
Metode perioda povraćaja uzimaju u obzir veličinu i razgraničenja vremenskih tokova novca u svakom periodu veka projekta. Metoda diskontovanih tokova su interna stopa povraćaja i metoda sadašnje vrednosti.
Metodom sadašnje vrednosti svi povraćaji novca se diskontuju na sadašnju vrednost, koristeći traženu stopu povraćaja.
Indeks profitabilnosti projekta ili odnos korisnosti i troškovi, odnos je sadašnje vrednosti i budućih priliva novca i početnih troškova.
U periodima inflacije preduzeća manje investiraju jer je smanjena stopa povraćaja a samim tim i smanjena motivisanost preduzeća.
Pri donošenju investicionih odluka svakako je prisutan rizik jer se može reći da je skoro nemoguće postojanje jedne precizne tabele, kalkulacija koja bi okupila i obuhvatila sve nepreračunljive i nedokučive uticaje i veličine koje mogu da utiču na ishod nekog projekta.
Zbog toga razrada unapredjivanja i predvidjanja treba da budu prevashodan prioritet u procesu dolaženja do optimalne odluke.

Teorija proširene društvene reprodukcije istovremeno prestavlja i teoriju privrednog odnosno ekonomskog razvoja.
Analiza uslova funkcionisanja ekonomskog, odnosno privrednog razvoja vrlo rano je postala predmet izučavanja političke ekonomije. Još je u vreme fiziokrata, njihov glavni prestavnik Fransoa Kene istraživao zakone obnavljanja proizvodnje u makro ekonomskim razmerama. Međutim na savremenom nivou razvoja ekonomske teorije od političke ekonomije ne očekuje se samo da objašnjava proces društvene reprodukcije, već da vrši ekonomsku analizu i da na taj način ukaže na mogući izbor sredstava, puteva i metoda koji se mogu upotrebiti za realizaciju ciljeva privrednog razvoja. Na ovaj način ekonomska teorija formira određenu osnovu na bazi koje se donose odluke kojima se vrši regulisanje i usmeravanje tokova procesa društvene reprodukcije.
Pod ekonomskim rastom podrazumevamo stalno povećavanje obima proizvodnje u jednoj zemlji, odnosno porast bruto društvenog proizvoda kao osnovnog kvantitativnog pokazatelja kretanja proizvodnje u periodu od godinu dana.
Privredni razvoj prestavlja, ne samo kvantitativne promene kada je u pitanju ekonomski položaj određene zemlje, već i kvalitativne promene (menjanje privredne strukture, pojava novih grana i delatnosti, novih zanimanja i sl.) koje vode ka boljem i potpunijem zadovoljavanju svih čovekovih potreba (ne samo ekonomskih već i na pr. kulturnih).
U ekonomskoj teoriji, kao i u teoriji privrednog razvoja opšte je poznata postavka da razvoj proizvodnih kapaciteta i proizvodnje stoji u funkcionalnoj međuzavisnosti s investicijama. Većina istaknutih ekonomista teoretičara privrednog razvoja, od Marxa pa dalje, tretirali su privredni razvoj kao funkciju akomulacije kapitala, odnosno kao funkciju investicija.
Uzimajući u obzir i druge relevantne faktore koji stoje u funkcionalnoj međuzavisnosti s fenomenom privrednog razvoja (kao što su u prvom redu određena količina i struktura živoga rada), moglo bi se reći da i privredni razvoj u celini čini funkciju investicija.

To znači da se, polazeći od opšteg izraza funkcionalnih međuzavisnosti Y = f (x), može reći da je:
PR = f (I, d)
gde je:
PR = privredni razvoj
I = investicije
d = drugi faktori (prvenstveno ljudski faktor) koji kao nezavisne
varijable stoje u funkcionalnoj međuzavisnosti s privrednim razvojem.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari