Obaveze i nadležnosti rukovodioca u javnom sektoru na primeru Direkcije za naknadu štete
Objavio Makimikihaos 25. mart 2024.
Seminarski radovi, Skripte, Ekonomija
Objavio platypus 05. mart 2016. Prijavi dokument
Uvod
Cilj svakog preduzeća je da održi likvidnost i da napreduje, tj. da se razvija. To razvijanje je moguće putem investiranja. Investranje može biti u proizvodnji, u vidu nove tehnologije, novog proizvoda itd. A pored takvog vida investiranja postoji i investiranje preduzeća u vrednosne papire finansijskog tržišta čime ostvaruje zaradu. Investicije imaju svoj mikro i makro aspekt.
Za potrebe investicione analize i investicionog menadžmenta, odnosno ocene i rangiranja projekta od posebne je važnosti klasifikacija na nezavisne i medjusobno isključive investicione projekte. U teoriji i praksi su prisutna dva osnovna pristupa procenjivanju i merenju finansijskih koristi ili efekta investicionih projekata : tradicionalni ili računovodstveni pristup i savremeni ili finansijski pristup.
Investiciona odluka će biti ili prihvatanje ili odbacivanje predloga na osnovu 4. metode odredjivanja potrebnog kapitala: metode procene stope povraćaja ; metode perioda povraćaja ; metoda interne stope povraćaja i metoda neto sadašnje vrednosti.
Metoda procene stope povraćaja predstavlja odnos prosečnog godišnjeg profita posle oporezivanja i investicije u projekat.
Metode perioda povraćaja uzimaju u obzir veličinu i razgraničenja vremenskih tokova novca u svakom periodu veka projekta. Metoda diskontovanih tokova su interna stopa povraćaja i metoda sadašnje vrednosti.
Metodom sadašnje vrednosti svi povraćaji novca se diskontuju na sadašnju vrednost, koristeći traženu stopu povraćaja.
Indeks profitabilnosti projekta ili odnos korisnosti i troškovi, odnos je sadašnje vrednosti i budućih priliva novca i početnih troškova.
U periodima inflacije preduzeća manje investiraju jer je smanjena stopa povraćaja a samim tim i smanjena motivisanost preduzeća.
Pri donošenju investicionih odluka svakako je prisutan rizik jer se može reći da je skoro nemoguće postojanje jedne precizne tabele, kalkulacija koja bi okupila i obuhvatila sve nepreračunljive i nedokučive uticaje i veličine koje mogu da utiču na ishod nekog projekta.
Zbog toga razrada unapredjivanja i predvidjanja treba da budu prevashodan prioritet u procesu dolaženja do optimalne odluke.
Teorija proširene društvene reprodukcije istovremeno prestavlja i teoriju privrednog odnosno ekonomskog razvoja.
Analiza uslova funkcionisanja ekonomskog, odnosno privrednog razvoja vrlo rano je postala predmet izučavanja političke ekonomije. Još je u vreme fiziokrata, njihov glavni prestavnik Fransoa Kene istraživao zakone obnavljanja proizvodnje u makro ekonomskim razmerama. Međutim na savremenom nivou razvoja ekonomske teorije od političke ekonomije ne očekuje se samo da objašnjava proces društvene reprodukcije, već da vrši ekonomsku analizu i da na taj način ukaže na mogući izbor sredstava, puteva i metoda koji se mogu upotrebiti za realizaciju ciljeva privrednog razvoja. Na ovaj način ekonomska teorija formira određenu osnovu na bazi koje se donose odluke kojima se vrši regulisanje i usmeravanje tokova procesa društvene reprodukcije.
Pod ekonomskim rastom podrazumevamo stalno povećavanje obima proizvodnje u jednoj zemlji, odnosno porast bruto društvenog proizvoda kao osnovnog kvantitativnog pokazatelja kretanja proizvodnje u periodu od godinu dana.
Privredni razvoj prestavlja, ne samo kvantitativne promene kada je u pitanju ekonomski položaj određene zemlje, već i kvalitativne promene (menjanje privredne strukture, pojava novih grana i delatnosti, novih zanimanja i sl.) koje vode ka boljem i potpunijem zadovoljavanju svih čovekovih potreba (ne samo ekonomskih već i na pr. kulturnih).
U ekonomskoj teoriji, kao i u teoriji privrednog razvoja opšte je poznata postavka da razvoj proizvodnih kapaciteta i proizvodnje stoji u funkcionalnoj međuzavisnosti s investicijama. Većina istaknutih ekonomista teoretičara privrednog razvoja, od Marxa pa dalje, tretirali su privredni razvoj kao funkciju akomulacije kapitala, odnosno kao funkciju investicija.
Uzimajući u obzir i druge relevantne faktore koji stoje u funkcionalnoj međuzavisnosti s fenomenom privrednog razvoja (kao što su u prvom redu određena količina i struktura živoga rada), moglo bi se reći da i privredni razvoj u celini čini funkciju investicija.
To znači da se, polazeći od opšteg izraza funkcionalnih međuzavisnosti Y = f (x), može reći da je:
PR = f (I, d)
gde je:
PR = privredni razvoj
I = investicije
d = drugi faktori (prvenstveno ljudski faktor) koji kao nezavisne
varijable stoje u funkcionalnoj međuzavisnosti s privrednim razvojem.
Objavio Makimikihaos 25. mart 2024.
Objavio nemanja20 25. mart 2024.
Objavio pupovic95 13. mart 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Komentari
You must be logged in to post a comment.