Izborni sistem

UVOD

U savremenoj političkoj nauci postoji nekoliko stotina definicija izbornih sistema. No, on u osnovi predstavlja „institucionalni modus unutar kojega birači izražavaju svoje političke preferencije u obliku glasova i unutar kojega se glasovi birača pretvaraju u mandate.”  Izborni sistem je, dakle, dio šireg izbornog prava, koji u sebi uključuje izborni obrazac (većinski ili proporcionalni), izborne jedinice, izborno takmičenje, glasanje, metode pretvaranja glasova u mandate i izborni cenzus.

U odnosu na izborni obrazac, izborni sistemi se dijele na većinske i proporcionalne, ali postoji i veliki broj „miešovitih” izbornih sistema.  Većinski izborni model doprinosi tome da „pobiednik nosi sve”, bilo sa relativnom ili apsolutnom većinom, ili čak u okviru jednokružnih ili dvokružnih izbora. Model dvokružnih većinskih izbornih sistema je s početka protekle decenije dominirao u Republici Srbiji i Republici Hrvatskoj, gdje su u drugi izborni krug ulazili kandidati za poslanike/zastupnike u njihovim predstavničkim tijelima, a koji su osvojili manje od 50% glasova. Sa druge strane, proporcionalni izborni sistemi počiva na raspodjeli mandata u parlamentu u skladu sa brojem, odnosno na izborima dobijenim procentom osvojenih glasova.

Glasanje kao oblik ispoljavanja volje birača prema pojedinim kandidatima i listama, takođe predstavlja jednu od temeljnih komponenti izbornog sistema. Ono se može obavljati putem takozvanih zatvorenih i otvorenih lista. Zatvorene liste podrazumijevaju da svaki glasač može da se opredijeli isključivo za jednog kandidata, odnosno listu, koja je prethodno utvrđena od strane podnosioca – političke partije ili koalicije. U tom smislu važno je ukazati i na to da ove liste mogu biti zatvorene blokirane i zatvorene neblokirane. Zatvorene blokirane liste podrazumijevaju da je stranačko ili koaliciono rukovodstvo određene izborne liste ranije utvrdilo listu kandidata za poslanike, nakon čega ne postoji mogućnost da se redosljed na njima mijenja. Zatvorena neblokirana lista dopušta biračima da unutar ponuđene liste glasaju za pojedine kandidate, te da na taj način utiču na raspored mandata pojedine političke partije ili koalicije. U okviru ovakvih lista partijsko i koaliciono rukovodstvo utvrđuje samo spisak kandidata, dok o njima odlučuju građani na izborima. Otvorene liste, ostavljaju mogućnost biračima da u postupku glasanja izražavaju određene preferencije, i to tako što mogu glasati za više kandidata sa različitih stranačkih lista.

Kada se govori o načinu, odnosno obliku glasanja, postoji mogućnost primjene načela „jedan glas”, gdje jedan birač može birati samo jednog kandidata, dok sa druge strane preferencijalno glasanje podrazumijeva mogućnost sastavljanja svojevrsne liste potencijalnih kandidata od strane birača. U svim zemljama nekadašnje Jugoslavije dominira načelo „jedan glas”, izuzimajući Republiku Sloveniju, u kojoj je za pripadnike mađarske i italijanske manjine predviđena mogućnost preferencijalnog glasanja prilikom izbora poslanika iz reda ovih etničkih zajednica u Državnom zboru.

Jedan od ključnih segmenata izbornih sistema predstavlja odabir metode za pretvaranje glasova birača u mandate. U tom kontekstu na našem području dominiraju dvije metode, i to D’Ontova (D’Hondt) i Sent–Lagijeva (Sainte–Lague). Pored ovih metoda za raspodjelu mandata, a u okviru proporcionalnih izbornih sistema postoje i Adamsova (Adams), Andreova (Andrć), Hantingtonova (Huntington) i Imperialiejeva (Imperiali) metoda.  D’Ontova metoda, nazvana prema belgijskom matematičaru Viktoru D`Ontu (Victor D’Hondt – 1841-1901), prvi put je bila primjenjena 1899. godine u Belgiji, dok se danas ona primjenjuje u većini evropskih zemalja (Italija, Austrija, Finska, Belgija, itd.).  Navedena metoda počiva na takvom rasporedu mandata koji podrazumijeva da se ukupni broj glasova, koje je osvojio kandidat ili lista, dijeli „pravilnim” nizom djelilaca (npr. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7…), a u zavisnosti od broja učesnika u izbornom procesu. Mandat, dakle, u skladu sa navedenim mandatom dobija ona politička partija koja ima najveći količnik.

Sent-Lagijeva metoda nazvana je po francuskom matematičaru Andre Sent-Lagiju (Andre Sainte-Lague – 1882-1950). Prema ovoj metodi se, za razliku od D’Ontove, ukupan broj glasova, koje je osvojila pojedina lista ili kandidat, dijeli sa neparnim nizom brojeva (npr. 1, 3, 5, 7, 9…), a u zavisnosti od broja učesnika u izbornom procesu. Danas je ova metode zamjenjena, odnosno modifikovana, time što se umjesto početnog broja 1, koristi djelitelj 1,4. Ovim je učinjen izvjestan ustupak manjim političkim partijama, kojima povećanje djelitelja pomaže zbog dobijanja brojeva mandata sa manjim ostatkom.  Modifikovana verzija Sent-Lagijeve metode danas se koristi prilikom raspodjele mandata u predstavničkim tijelima pojedinih nordijskih zemalja (Švedska i Norveška).