Odlomak

Duhovni gorostas – Karl Gustav Jung
„Moj život predstavlja priču o samoostvarenju nesvesnog. Sve u nesvesnom teži da se ispolji, ali i ličnost takođe želi da nadraste sopstvene nesvesne uslove i da iskusi sebe kao celinu. Ne mogu da se poslužim naučnim jezikom kako bi iskazao taj proces rasta u sebi, zato što nisam
u stanju da doživim sebe kao naučni problem.”
K. G. Jung
Predstojeća razmatranja proistekla su iz istraživanja Jungove dubinske galaksije, pokušaja da se na jedan izbalansiran način – onaj koji, jungovski rečeno, teži “pomirenju polarnosti”, sažeto-opsežno, jednostavno-složeno, prikazivačko-interpretativno – razmotre i specifikuju ovi važni pojmovi Jungove psihologije, sa prvenstvenim fokusom na Jastvo kao centralni pojam Junogog rada. Jasno je da je nemoguće govoriti o jastvu bez bližeg osvrtanja na Jungove psihološke elaboracije procesa individuacije, procesa koji ima za cilj razvoj i upotpunjavanje individualne ličnosti, pa je razmatranje uključilo i ovaj pojam koji, zajedno sa jastvom, snažno prožima njegovu celokupnu analitičku misao. Ovaj razvoj jeste klasičan jungovski smisao individuacije – postati ono što već potencijalno jesi, ali sada mnogo dublje i svesnije.
Individuacioni procesi se ostvaruju osvešćivanjem, integracijom nesvesnih delova psihe (koji su uvek prostraniji od svesnih delova), što je mogućno tek svesnim uočavanjem dejstva i snage onog drugog i “suprotnog” u nama. Otud je za Junga, prvi korak na putu individuacije osvešćivanje čovekove Senke, svega tamnog, inferiornog, “zlog” u čoveku (što će kasnije biti detaljnije razmotreno).
Sve što se pozitivno postigne na životnom putu čovekovog sazrevanja, kao što su obelodanjivanje Persone, prepoznavanje Animusa i Anime, susret sa “mudrim starcem” i ostalim arhetipovima našeg kolektivnog nesvesnog bića, nije moguće postići bez krize, potres a, bolesti svake vrste.

Istražujući prošlost ljudske psihe, Jung je razmatrao transpersonalni faktor u psihi -univerzalne arhetipove, kolektivne praslike ili forme zajedničke svim ljudima od prapočetka i, dakle, strukturalne elemente kolektivnog nesvesnog koji ne funkcionišu po principu uzroka i posledice ali determinišu čovekov razvoj. Došavši do zaključka da iza uzročnih odnosa i manifestacija u vremenu i prostoru, u okvirima svesnog kojim dominira Ja (ego) i ličnog, individualnog nesvesnog, Jung konstatuje da mora da postoji neka transpsihička realnost ili kolektivno nesvesno, dakle izvan domašaja sećanja pojedinca gde se odvija relativizacija vremena i prostora. U pokušaju da na jedan sistematičan i naučno priznat način ispita i iskaže lavirit arhetipskih misaonih tokova i čudesne tvorevine duha, Jung kaže: „Nama su, doduše, potrebni izvesni teorijski stavovi zbog njihove orijentacijske i heurističke vrednosti. Međutim, oni bi trebalo da važe uvek kao čisto pomoćni pojmovi, koji se u svako doba mogu odložiti na stranu. Naime, mi o duši znamo još uvek tako malo da je upravo smešno verovati da smo dospeli već tako daleko da možemo postavljati opšte teorije. Još uvek nismo empirijski utvrdili obuhvat duševne fenomenologije: pa kako se pod takvi uslovima može sanjati o opštim teorijama?”

Možda najpodobnije objašnjenje razloga bavljenja problematikom jastva možemo naći u Jungovom spisu “Psihologija i alhemija” (1984), gde napominje da je nemoguće zamisliti postojanje bilo kojeg određenog lika koji bi izrazio arhetipsku neodređenost i da ga je to
“Jung, jastvo i individuacija”, Ljubiša Zlatanović, Niš 2001.
navelo da ovom arhetipu da psihološki naziv jastvo. Za njega, to je pojam koji je s jedne strane dovoljno određen da bi preneo bivstvo ljudske celovitosti, a s druge strane nedovoljno određen da bi izrazio neopisivost i neoređeost celine. Te protivrečne osobine pojma jastva, smatra Jung, odgovaraju činjenici da se celina jednim delom sastoji iz svesnog, a drugim delom iz nesvesnog čoveka. Ono je arhetipska slika koja iz konfrontacije vodi ka povezivanju dva parcijalna psihička sistema – naše svesti, kao nosioca naše individualne neponovljivosti, i nesvesnog u nama, njegove autonomne i instiktivne delatnosti – pomoću zajedničkog središta, tj. mesta stvaralačke transformacije.2

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Psihologija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari