Odlomak

Uvod

Glukoza je glavni šećer u čovekovom organizmu, jer se svi šećeri moraju pretvoriti u nju, pa se onda koristiti kao energetska materija ili se skladišti u depoima u jetri i mišićima. Jetri je posebno zanimljiva fruktoza, koja ne provocira insulinski odgovor i brzo popunjava sve rezerve. To je važno kada je potreba za šećerima jaka, u aktivnostima poput učenja ili fizičkog vežbanja. Nedostatak šećera u jetri primetićemo po mentalnom zamoru u treningu, nemogućnosti fokusiranja na trening i odsustvu pažnje koji su posledica iscrpljenih rezervi u jetri, glavnom snabdevaču mozga i ostatka nervnog sistema.
Kada nervni sistem ne radi svim svojim kapacitetom, izostaju jake kontrakcije mišića, a maksimalna snaga se ne može proizvesti, bez obzira na stanje muskulature. Dakle, idealni izvor energije može biti baš med. Bitan je način njegovog uzimanja, pa se zato moraju poštovati osnovna pravila.
Med se uzima drvenom ili plastičnom kašičicom, nikako metalnom. Najbolje ga je rastvoriti u mlakoj vodi, ali nikako u toplijoj od 45 stepeni, kako ne bi izgubio hranljiva svojstva. Naime, iznad ove temperature, razgrađuju se enzimi invertaza i dijastaza, čime se gube lekovita svojstva i ostaju samo neke mineralne materije, malo termostabilnih vitamina i, naravno, šećeri. Ukoliko se med uzima direktno, treba ga malo zadržati u ustima, jer će u tom slučaju mnoge supstance biti rastvorene već u ustima i direktno će preko sluzokože biti ubačene u krvotok. Postiže se efekat sličan kao prilikom ubrizgavanja hranljivih materija injekcijom, samo što je ovaj način mnogo prijatniji.
Energetska vrednost meda je oko 1000 J, a optimalna dnevna doza se procenjuje na 100 grama, za odrasle muškarce (teške 75 kg, po standardu), podeljeno u tri uzimanja u toku dana. Ujutru se preporučuje oko 30 grama, tokom dana 40 i uveče opet 30 grama. Za žene je doza manja, srazmerno razlici u telesnoj težini, dok se deci preporučuje 50 grama dnevno. Ako tražimo dobar karbo-napitak, rastvor meda je idealan izbor. Ukoliko su nam potrebni prosti ugljeni hidati, opet se preporučuje med.
 

 

 
Sastav meda

Glavni sastojci meda su šećer (oko 76%), voda (oko 18%) i ostalo (oko6%).
Osnovnu karakteristiku medu daje šećer, a ostali dijelovi koji se u medu nalaze u manjim količinama presudni su za razliku između raznih vrsta meda ( boja, aroma, ukus).
Šećer u medu sastoji se od tri vrste šećera:
•    Voćni šećer (fruktoza ili levuloza) kojeg u medu ima najviše, oko 41%
•    Grožđani šećer (glukoza ili dekstroza), oko 34% i
•    Obični šećer (trščani ili saharoza) kojeg ima najmanje, 1-2%
Međusobni omjer raznih vrsta šećera u medu zavisi o izvoru odnosno cvjetnoj paši, a donekle i o enzimu invertazi koja rastavlja obični šećer na grožđani i voćni. Taj se enzim već nalazi u cvijetu iz kojeg pčele sakupljaju nektar, ali je prisutan i u samom organizmu pčele.
Zreo med nema više od 2% običnog šećera zato jer enzim invertaza rastavlja obični šećer na jednostavne šećere. Enzim invertaza nastavlja svoje djelovanje u medu i poslije vrcanja ako grijanjem meda ili kakvim drugim postupkom nije bio uništen, tako da stajanjem med zori tj. ima sve manje običnog šećera.
Ostali sastojci meda, njih oko 6%, su dekstrini, minerali, proteini, kiseline, vitamini. Njihov je omjer u sastavu meda vrlo različit u pojedinoj vrsti.
Minerali su vrlo važni za rast i zdravlje ljudskog tijela. Poznata je vrijednost željeza kod stvaranja krvi ili pak kalcija za izgradnju kostiju. Med uglavnom sadrži sljedeće minerale: kalij, sumpor, kalcij, natrij, fosfor, magnezij, silicij, željezo, mangan, bakar.
Proteini, kao sastavni dijelovi biljaka, u med dolaze iz nektara i peluda.
Kiseline u medu uglavnom su jabučna i limunska, a vitamina ima u vrlo malim količinama. U medu su pronađeni: vitamin C i neki vitamini B kompleksa. Količina vitamina u medu ovisi o biljci s koje pčele skupljaju nektar, o zrelosti meda, o peludu u medu itd. Ali i ta mala količina vitamina dobrodošla je nadopuna unosu vitamina u svakodnevnoj prehrani. Također, u medu su još pronađena i eterična ulja koja mu daju karakterističnu aromu. Međutim, te su tvari vrlo labilne i lako ishlape grijanjem meda.
Svojstva meda
Kristalizacija nastane kad grožđani šećer ne ostaje više tekuć u medu, nego se pretvara u čvrstu tvar, kristale. Kristalizacija zahvaća samo jedan sastavni dio meda, dekstrozu. Drugi dio, levuloza, i dalje ostaje u tekućem stanju i tvori tanki tekući sloj oko kristala dekstroze. Kristalizirani med dobiva neku sličnost s krutim šećerima pa se zato i naziva ušećereni med. Također, takav med mijenja i boju i okus. Kristalizacija ovisi o stupnju koncentracije šećera u medu i omjeru grožđanog i voćnog šećera. Što je više grožđanog šećera, a manje voćnog kristalizacija je brža i jača i obrnuto. Med se u novom, mladom saću sporije kristalizira, a u starom ili vrcani brže. Med spremljen u hladnim prostorijama prije će se kristalizirati. Ovdje sada nećemo ulaziti u detaljan opis kristalizacije. Dovoljno će još biti reći da je med prirodna otopina prezasićena grožđanim šećerom i uvijek spremna na izlučivanje kristala, tj. kristalizaciju, brže ili sporije, već prema omjeru grožđanog i voćnog šećera i vode u pojedinoj vrsti meda.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari