Odlomak

BIOLOŠKI MONITORING ZAGAĐENOSTI ZEMLJIŠTA I BIO(FITO)REMEDIJACIJA

MONITORING predstavlja sistem sukcesivnih osmatranja elemenata životne sredine u prostoru i vremenu. Cilj je prikupljanje podataka kvantitativne i kvalitativne prirode o prisustvu i distribuciji zagađivača, prećenje emisija i imisija, izvora zagađenja i njihovog rasporeda, transporta polutanata i određivanje njihovih koncentracija na određenim mernim tačkama (Munn, 1973).
Nezaobilazni segment monitoring sistema je BIOLOŠKI MONITORING koji podrazumeva primenu živih organizama kao BIOINDIKATORA promena u životnoj sredini u prostoru i vremenu. BIOINDIKACIJU je moguće izvoditi na svim nivoima organizacije živih sistema, počevši od molekularnog, preko biohemijsko-fiziološkog, celularnog, individualnog, populacionog, specijskog, biocenološkog (ekosistemskog), biomskog završno sa biosfernim. U biološkom monitoringu zagađenosti zemljišta najčešće se koriste VASKULARNE BILJKE (vrste, njihove populacije i fitocenoze) kao FITOINDIKATORI.
Potencijalno, svaka biljna vrsta može biti upotrebljena kao bioindikator stanja životne sredine. Neophodan preduslov za to je poznavanje kako biologije, tako i ekologije (idioekologije) svake pojedinačne vrste koja se koristi kao bioindikator. Potrebno je takođe poznavati i širinu ekološke valence vrste za svaki pojedinačan faktor spoljašnje sredine (temperaturu, vlažnost, svetlost, pH zemljišta, itd.). Ekološka valenca svake organske vrste za bilo koji faktor spoljašnje sredine može biti uža ili šira. Taj princip se može primeniti i za koncentraciju zagađujućih materija u životnoj sredini.
STENOVALENTNI ORGANIZMI su oni koji imaju užu ekološku valencu, a u smislu zagađujućih materija pogodniji su za biološku indikaciju jer se koriste za kvalitativnu analizu promena u životnoj sredini.
EURIVALENTNI ORGANIZMI su oni koji imaju širu ekološku valencu, a u smislu zagađujućih materija manje su pogodni za biološku indikaciju jer se koriste za kvantitativnu analizu promena u životnoj sredini (količina, odnosno brojnost organizama, gustina, itd.).

 

 

 
VASKULARNE BILJKE KAO BIOINDIKATORI

Kao stanovnici svih delova životne sredine (voda, vazduh, zemljište) vaskularne biljke mogu precizno ukazati na ekološke uslove životne sredine. U odnosu na osnovne abiotičke faktore staništa (kao npr. vlažnost, kiselost zemljišta, količina azota u zemljištu, svetlost, temperatura) sve populacije bilo koje biljne vrste mogu se grupisati u 5 osnovnih grupa (Landolt, 1977, Kojić et al., 1994). Na svaki abiotički faktor životne sredine biljne vrste odgovaraju specifičnim kompleksom biohemijsko-fizioloških, morfo-anatomskih adaptacija, kao i opštim izgledom (habitusom), što uslovljava postojanje čitavog niza prelaznih oblika i formi u smislu ekoloških grupa biljaka u fitoindikaciji stanja životne sredine. Zbog toga su uvedeni BIOLOŠKI INDEKSI za 5 NAJOSNOVNIJIH ABIOTIČKIH FAKTORA životne sredine i definisani su EKOLOŠKI INDEKSI (brojčane vrednosti) za svaki navedeni faktor. Na osnovu indikatorskih vrednosti biljke su grupisane u kategorije (5-7) koje obuhvataju raspon od “najnižih” do “najviših” oblika (adaptivnih tipova) u smislu odgovora na pojedini abiotički faktor spoljašnje sredine.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari