Odlomak

Uvod

Kako je predmet proučavanja finansijskog menadžmenta upravljanje finansijama preduzeća, onda poslovne finansije ili finansije preduzeća obuhvataju: sistem novčanih tokova u preduzeću; kružno kretanje novčanih sredstava u sferi proizvodnje, razmjene, raspodjele i potrošnje; finansijske odnose između preduzeća i ekonomskih subjekata u privredi i društvu u cjelini; primanje, čuvanje, izdavanje, raspodela i upotreba finansijskih sredstava; finansiranje tekućih i razvojnih potreba i programa preduzeća.

Ako se pod poslovnim finansijama podrazumjevaju odnosi i procesi reprodukovanja finansijskog kapitala preduzeća u funkciji ostvarivanja poslovnih i razvojnih ciljeva privrednih subjekata, onda je cjelokupan finansijski kapital kojim raspolaže preduzeće, bez obzira u kom je obliku i ko je njegov vlasnik, predmet upravljanja poslovnim finansijama. Zadatak finansijskog upravljanja i upravljanja poslovnim finansijama jeste da kreira i ostvaruje politiku optimalnog finansijskog plasmana uz očuvanje pune likvidnosti, tj. sposobnosti preduzeća da sve dospjele obaveze isplaćuje na način i o rokovima koji su utvrđeni ugovorima ili zakonom. Kao optimalno plasiranje (ulaganje) finansijskog kapitala smatra se ono koje u datim uslovima obezbeđuje da se ovaj oplođava po najvišoj mogućoj stopi rentabilnosti uz najniže troškove i rizike.

Prema tome, generalni cilj upravljanja poslovnim finansijama, odnosno finansijskog menadžmenta jeste oplodnja finansijskog kapitala preduzeća po maksimalnoj stopi rentabilnosti ulaganja, bez obzira da li se radi o sopstvenom kapitalu (svojina vlasnika), pozajmljenim resursima (bankarski krediti) i bez obzira na to da li se radi o raspoloživim kapitalu u novčanom obliku (likvidna sredstva) ili o angažovanom kapitalu. Zato je kreiranje i ostvarivanje politike optimalnih finansijskih plasmana uz dinamično održavanje optimalnog stepena likvidnosti preduzeća fundamentalni cilj upravljanja poslovnim finansijama

 

 

Finansiranje preduzeća

Prema roku raspoloživosti izvora finansiranje se može podijeliti na :

  • kratkoročne čiji izvori su raspoloživi do jedne godine. Ovaj vid finansiranja se koristi za ulaganja u obrtna sredstva,
  • srednjoročno od 1 do 5 godina i pogodan je za srednjoročna ulaganja u osnovna sredstva,
  • dugoročne više od 5 godina.

Izvori mogu biti ročni kada imaju rok dospeća duži od 5 godina kao što su dugoročni krediti, emisije obveznica i sl. A ne ročni izvori nemaju rok dospeća, nego su trajno raspoloživi kao što su sredstva od emisija akcija, zadržana dobit i sl. Koriste se za ulaganja u osnovna sredstva, tj. razvoj preduzeća.

Prema svom porijeklu izvori finansiranja se dijele na interne koje je ostvarilo samo preduzeće (amortizacija, zadržana dobit, rezerve) i eksterne kao emisija kratkoročnih i dugoročnih HOV ili uzimanje kredita i sl. Prema vlasništvu izvori mogu biti sopstveni (neročni) i tuđi (ročni).

Finansijski menadžment treba da vodi računa o racionalnom učešću kratkoročnog i dugoročnog finansiranja tako da taj odnos bude optimalan. Troškovi finansiranja veći su kod dugoročnog, što je duži rok otplate kredita troškovi su veći (banke daju veće kamate depozitorima na dugi rok) i obrnuto. Zato nije rentabilno koristiti dugoročne izvore finansiranja za finansiranje kratkoročnih ulaganja, kao npr. finansiranje obrtnih sredstava. Dakle odnos kratkoročnog i dutgoročnog finansiranja je optimalan kada daje minimalan ukupan trošak finansiranja preduzeća.

Faktori finansijske politike

Posebno područje problematike finansijske politike jesu faktori finansijske politike. Njihovo nepoznavanje može da uslovi sasvim pogrešno i nerealno koncipiranje osnovnih pravaca i aspekata finansijske politike. Sve relevantne faktore ove politike možemo podijeliti na interne i eksterne. Interni faktori finansijske politike su oni koji se nalaze i objektivno djeluju u samom preduzeću .
Najvažniji su:

  • usvojena globalna poslovna politika,
  • usvojen plan i program dugoročnog i srednjoročnog razvoja,
  • stepen korišćenja kapaciteta,
  • kvalifikovna struktura zaposlenih,
  • politika internih cijena,
  • stepen likvidnosti i zaduženosti i td.

Eksterni faktori su oni koji paralelno sa internim egzistiraju i zakonomjerno djeluju u užem i širem društvenom i privrednom okruženju, a veoma utiču na realnost i konzistentnost koncepta finansijske politike. Najvažniji su: Privredni sistem je eksterni faktor koji najsnažnije djeluje na koncipiranje i mogućnost dosljedne realizacije finansijske politike organizacije.

Globalni privredni sistem je po karakteru veliki složeni makroekonomski sistem, koji ima niz svojih vrlo relevantnih podsistema kao što su: sistem politike cijena, finansijski sistem, kreditno-monetrani sistem, bankarski sistem, poreski sistem, devizni sistem, spoljno-trgovniski sistem i sistem ekonomskih odnosa sa inostranstvom. Onaj ko nosi i koncipira finansijsku politiku preduzeća mora se permanentno suočavati sa propisima, mjerama i instrumentima ovih podsistema ukoliko želi nesmetanu realizaciju koncepta finansijske politike.

Tržište je relevantno ograničavajući faktor ponašanja privrednog preduzeća u svim njegovim aktivnostima pa i u koncipiranju finansijske politike. Ovo se podjednako odnosi i na domaće i na inostrano tržište. Na tržištu djeluju mnogi faktori koji se moraju uzimati u obzir prilikom sačinjavanja modela finansijske politike. Najvažniji su: tržište dobavljača, tržište kupca, novčano i tržište kapitala, devizno tržište, participacioni poslovi ( poslovi učešća i zajedničkog ulaganja), kooperativni i kooprodukcioni poslovi, inostrani zajmovi, inostrana ulaganja u domaću privredu

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari