Odlomak

UVOD
Međunarodno privredno pravo predstavlja skup pravnih pravila kojima se regulišu međunarodni ekonomski odnosi. To je mlada pravna discipline koja afirmaciju dobija u zadnje vreme. Određeni autori smatraju da treba da ima status posebne pravne discipline, a postoje i oni koji smatraju da se ne može raditi o posebnoj grani prava. Razvojem međunarodnih ekonomskih odnosa Međunarodnog poslovnog opštenja između poslovnih (privrednih) subjekata iz različitih država i uvećanog prometa robe i usluga na međunarodnim relacijama nužno je egzistiranje posebne pravne discipline, kao što je Međunarodno privredno pravo.

1. IZVORI MEĐUNARODNOG PRIVREDNOG PRAVA

Sintagma „izvor prava” trebalo bi da označi one pojave u društvu iz kojih pravo potiče, odnosno nastaje. Odakle pravo nastaje, pitanje je koje može biti shvaćeno na dva načina. Jedan je ontološki koji treba da odgovori na pitan¬je šta je pravo po svojoj prirodi, odnosno ko ga kreira, ko ga stvara upravo onakvim kakvo jeste. Drugi je gnoseološki koji treba da odgovori na pitanje kako možemo saznati sadržinu prava, bez obzira na to ko ga kreira ili šta je ono po svojoj prirodi. Tako se u pravu, po navedenim pitanjima, razlikuju „materijalni” i „formalni” izvori prava. Za discipline koje su upravljene na praktičnu primenu normi, uglavnom nisu od značaja materijalni izvori pra¬va, već se glavna pažnja poklanja formalnim izvorima. Kako međunarodno privredno pravo spada u takve grane, to će i predmet našeg interesovanja biti formalni izvori.
Postavlja se pitanje koji su to vidovi oblikovanja pravnih normi, odnosno postupci i načini na koje se pravne norme ugrađuju u postojeće – pozitivno pravo. Za pravne norme koje važe u granicama jedne države, najčešće zas¬tupano shvatanje kod nas jeste da su to pravni akti, i to opšti pravni akti, kao što su: ustav, zakoni, podzakonski akti. Pravni akti imaju svoju dvostruku pri¬rodu: jednu koja se tiče psihičkih procesa stvaranja i drugu koja predstavlja njen materijalni izraz (tekst) . Nijedan od ovih elemenata ne može biti izvor prava. Volja donosioca ne može biti izvor prava, jer bi onda pravo moralo biti shvaćeno kao lični akt, rezultat nečije volje, odnosno samovolje . To je moglo da bude u prošlosti, kada su propisi oličavali moć i volju vladara. Danas se pravo ne smatra produktom volje nijednog lica, pa ni onih koji su ga u organu čija je to nadležnost usvojili. U suprotnom, utvrđivati sadržinu pravne norme značilo bi istraživati volju određenih ljudi. Takvim pravom bi se morala baviti psihologija ili neka srodna disciplina, a ne pravo.

Ni sam tekst propisa ne može biti izvor prava. Ovo zbog toga što je nemoguće bilo kojim tekstom precizno predvideti i urediti bilo koji društveni odnos; Primeniti tekst propisa onako kako on glasi je nemoguće već i zbog toga što on govori na opšti način, a ne o pojedinačnim slučajevima. Do mno¬gih rešenja dolazi se tek logičkom analizom i zaključivanjem, dakle do rezul¬tata koji ne postoje u obliku postojećeg teksta.
Tako se dolazi do zaključka da se norme nalaze u logičko normativnim iskazima, do kojih se dolazi tumačenjem odgovarajućeg materijala koji, u za¬visnosti od pravnog sistema, može biti u obliku pravnih akata, sudske prak¬se, običaja ili osećanja pravičnosti. Odatle se izvodi zaključak da pravni akti ne mogu biti formalni izvori prava, već da su formalni izvori prava u stvari pravne norme . Jedino se iz pravnih normi može saznati sadržina prava. One su rezultat misaone delatnosti, dakle egzistiraju idealno. Svi pravni akti su samo sredstvo, odnosno način njihovog saznanja, ali ne jedini, odnosno ne jedino mogući. Do sadržine normi dolazi se složenim postupkom razume- vanja, tumačenja, odnosno logičkog zaključivanja. U ovoj operaciji polaznu osnovu predstavljaju određeni akti, kao što su: ustav, zakoni, podzakonski akti, ali i običaji, sudska praksa i tumačenja stručnjaka za pravo, pa se sažeto govori o ustavu, zakonu, sudskoj praksi kao o izvorima prava. Ovakav način izražavanja može se prihvatiti samo uslovno kao tačan, pri čemu treba imati u vidu da se proces utvrđivanja sadržine pravnih normi uvek prelama kroz um onoga ko sadržinu norme utvrđuje, dakle kroz proces tumačenja. Nikada i ne može postojati sigurnost u određivanju sadržine pravnih normi jer i kada se iz nepromenjenog polaznog materijala utvrđuje sadržina normi, različita lica mogu doći do različitih rešenja u tumačenju.
Na unutrašnjem planu, polazni materijal je dobro poznat. Radi se o Us¬tavu, zakonima, podzakonskim aktima i drugim pisanim propisima, dok se za sudsku praksu, običaj i pravnu nauku redovno smatra da nisu od većeg značaja za utvrđivanje sadržine pravnih normi. Zato se sažeto govori da suds¬ka praksa, običaj i pravna nauka nisu izvor prava u našem pravnom sistemu. Međutim, već preliminarna razmatranja normi međunarodnog privrednog pra¬va nailaze na teškoće jer propisi tipa ustava, zakona i drugih akata takve vrste ili ne postoje ili im je značaj drugačiji u odnosu na norme koje se primenjuju u pravnim odnosima kojima se bavi međunarodno privredno pravo. Mnoge norme uopšte nisu zapisane u obliku nekog od propisa koji je pomenut, već se jednostavno prihvataju zahvaljujući opštoj ili većinskoj saglasnosti učesnika u takvoj vrsti odnosa. Zbog toga određivanje izvora, odnosno pojava iz kojih se mogu izvoditi norme međunarodnog privrednog prava, donekle odstupa od opšteg učenja o formalnim izvorima prava.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Skripte

Komentari