Neopsihoanaliza

ERIH FROM

Erih From je rođen 1900. godine u Frankfurtu, Njemačka. Studirao je psihologiju, filozofiju i sociologiju na univerzitetima u Hajdelbergu., Frankfurtu i Minhenu. Poslije odbrane doktorata na Hajdelbergu, 1922. godine, bio je na psihoanalitičkoj praksi u Minhenu i na čuvenom Berlinskom psihoanalitičkom institutu. Prešao je u SAD 1933. godine kao predavač na Čikaškom psihoanalitičkom institutu, a zatim je otvorio i privatnu praksu u Njujorku. Predavao je na većem broju univerziteta po SAD i u Meksiku. From je umro 18. marta 1980. godine u švajcarskom gradu Lokarnu, đe je živio poslednjih godina života.

Njegove knjige nijesu privukle samo pažnju stručnjaka iz oblasti psihologije, sociologije, filozofije i teologije, nego i šire čitalačke publike. Inspiraciju za pisanje je nalazio u svom bogatom poznavanju istorije, sociologije, književnosti i filozofije.

Na Froma su snažno uticala djela Karla Marksa, a naročito jedan od njegovih ranih radova, “Ekonomsko-filozofski rukopisi”, koji je nastao 1844, a koji je From uvrstio u svoju knjigu “Marksovo shvatanje čovjeka” (1961). U “S onu stranu okova iluzija” (1962), From poredi Frojdove i Marksove ideje, zapažajući neslaganja među njima, u želji da uspostavi sintezu ova dva mislioca. From smatra Marksa temeljnijim misliocem od Frojda i koristi se psihoanalizom samo da bi popunio praznine kod Marksa. On je napisao (1959) vrlo kritičku, čak polemičnu, analizu Frojdove ličnosti i njegovog uticaja, dok je, nasuprot tome, o Marksu napisao čisti hvalospjev (1961). Mada ne bi bilo pogrešno nazvati Froma marksističkim teoretičarem ličnosti, on lično više voli oznaku dijalektički humanista.

Suštinska tema svih Fromovih tekstova je da se čovjek osjeća usamljeno i izolovano zbog toga što je odvojen od prirode i drugih ljudi. Momenat izolacije ne može se naći ni kod jedne druge životinjske vrste; to je specifično ljudska situacija po kojoj se čovjek izdvaja od ostalih vrsta. Dijete, na primjer, stiče slobodu od prvobitnih veza sa svojim roditeljima, a posledica toga je da se osjeća izolovano i bespomoćno. Rob konačno izbori za sebe slobodu, da bi se našao prepušten sam sebi u pretežno neprijateljskom svijetu. Kao rob je pripadao nekome i imao osjećanje povezanosti sa svijetom oko sebe i drugim ljudima, iako nije bio slobodan. U svojoj knjizi “Bjekstvo od slobode” (1941), From razvija tezu da je čovjek, kako je sticao sve veću slobodu kroz istoriju, postajao sve usamljeniji u isto vrijeme. Sloboda tako postaje nešto negativno od čega čovjek pokušava da pobjegne.

Ima li odgovora na ovu dilemu? Čovjek može ili da se ujedini sa drugim ljudima u duhu ljubavi i zajedništva, ili da nađe sigurnost u potčinjavanju autoritetu, ili u saobražavanju sa društvom. U prvom slučaju čovjek koristi svoju slobodu da bi razvijao bolje društvo, a u drugom – da bi vezao sebi ruke na leđa. Bjekstvo od slobode pisano je u sjenci nacističke diktature i pokazuje da je ovaj oblik totalitarnog duštva bio privlačan ljudima zato što im je nudio novu sigurnost. Ali, kako je From isticao u sljedećim svojim knjigama (1947, 1955, 1964), bilo koja forma društva – feudalizam i kapitalizam, fašizam i socijalizam ili komunizam – predstavlja pokušaj da se riješi bazična protivrječnost čovjeka. Ova protivrječnost sastoji se u tome što je čovjek istovremeno i dio prirode, i odvojen od nje, što je istovremeno i životinja i ljudsko biće. Kao životinja, čovjek ima određene fiziološke potrebe koje se moraju zadovoljiti. Kao ljudsko biće, on posjeduje samosvijest, razum i maštovitost. Doživljaji koji su samo ljudski su osjećanja nježnosti, ljubavi i strasti; stavovi interesovanja, odgovornosti, identiteta, integriteta, ranjivosti, prevazilaženja i slobode; i vrijednosti i norme (1968). Te dvije strane čovjeka, životinjska i ljudska, čine osnovne uslove ljudske egzistencije. »Razumijevanje ljudske duše mora se zasnivati na analizi ljudskih potreba koje proističu iz uslova njegovog postojanja«.

Koje su to specifične potrebe koje izrastaju iz uslova ljudskog postojanja? Ima pet potreba: potreba za povezanošću, potreba za prevazilaženjem, potreba za ukorijenjenošću, potreba za identitetom i potreba za orijentacionim okvirom. Potreba za povezanošću (koja se, takođe, naziva i okvirom posvećivanja u Revoluciji nade, 1968) proističe iz nepobitne činjenice da su ljudi, postajući ljudi, iščupani iz primarnog životinjskog jedinstva s prirodom. »Životinju priroda oprema da uspješno izlazi nakraj sa uslovima života, koji je čekaju«, dok su ljudi, sa svojom moći mišljenja i maštanja, izgubili tu blisku međuzavisnost sa prirodom. Umjesto ovih instinktivnih veza koje sa prirodom imaju životinje, ljudi su prinuđeni da stvaraju svoje sopstvene odnose, među kojima najviše zadovoljenja pružaju oni koji su zasnovani na produktivnoj ljubavi. Produktivna ljubav uvijek podrazumijeva međusobnu brigu, odgovornost, poštovanje i razumijevanje.

Težnja za prevazilaženjem odnosi se na potrebu čovjeka da se izdigne iznad svoje životinjske prirode, da postane stvaralac, umjesto da ostane samo stvor. Ako se stvaralačke težnje sputaju, čovjek postaje rušilac. From ističe da ljubav i mržnja nijesu dva suprotstavljena nagona; i jedno i drugo su odgovori na čovjekovu potrebu da prevaziđe svoju životinjsku prirodu. Životinje ne mogu ni da vole ni da mrze, a ljudi mogu.

Konačno, ljudima je potreban i koordinantni sistem, stabilan i usaglašen način opažanja i poimanja svijeta. Orijentacioni okvir koji ljudi razvijaju može biti prvenstveno racionalan, prvenstveno iracionalan ili može imati elemente i jednog i drugog.

Za Froma su ove potrebe čisto ljudske i čisto objektivne. One se ne mogu naći kod životinja, niti su izvedene iz onoga što ljudi kažu da žele. Isto tako, ove potrebe nijesu tvorevina društva; one su se utkale u ljudsku prirodu tokom evolucije. Kakav je onda odnos društva prema specifičnim ispoljavanjima tih potreba? From smatra da su praktični načini na koje neko ostvaruje svoje potencijale određeni »društvenim aranžmanima pod kojima on živi«. Nečija ličnost se razvija u skladu sa mogućnostima koje mu konkretno društvo pruža. U kapitalističkom društvu, na primjer, neko može da stekne osjećanje ličnog identiteta time što će se obogatiti, ili da razvije osjećanje ukorijenjenosti postajući pouzdani namještenik velike kompanije u koga se ima povjerenja. Drugim riječima, nečije prilagođavanje društvu obično predstavlja kompromis između unutrašnjih potreba i spoljašnjih zahtjeva. On ili ona razvija svoj socijalni karakter da bi zadovoljio ili zadovoljila zahtjeve društva.

From je otkrio i opisao pet tipova socijalnog karaktera kakvi se mogu naći u današnjem društvu: primalački, eksploatatorski, skupljački, trgovački i produktivni. Ovi tipovi predstavljaju različite načine na koje se jedinke mogu odnositi prema svijetu i jedna prema drugoj. Jedino poslednji od ovih tipova može se, po Fromovom mišljenju, smatrati zdravim i jedino takav karakter izražava ono što je Marks nazivao slobodnom svjesnom djelatnošću«.