Nevaljanost pravnog posla zbog mana volje

POJAM NEVALJANOSTI PRAVNOG POSLA

Pravni posao, bilo da se radi o ugovoru ili kakvom drugom poslu , ima određene učinke. No, ti učinici mogu biti dvojake prirode: jedna su grupa namjeravani pravni učinci dok drugu tvore nenamjeravani pravni učinci. Nenamjeravani učinci u potpunosti su podređeni zakonu i nastupaju po volji zakona (ex lege), dok namjeravani uvelike ovise o ponašanju stranaka, jer, na kraju krajeva, to i jesu učinci koje stranke namjeravaju postići pravnim poslom. Da bi ovi posljednji učinci mogli nastati, građansko pravo predviđa određene pretpostavke za valjanost pravnog posla koje moraju biti ispunjene. Tako te pretpostavke postaju primarne i od njihovog ispunjenja ovisi hoće li nastupiti učinici koje stranke i žele postići.
Pojam valjanosti odnosno nevaljanosti ima nekoliko odrednica koja ga određuju kako na općem tako i na posebnom nivou. Općenito, pretpostavke valjanosti prema ZOO – u za ugovore su:

1. pravna i poslovna sposobnost subjekta ;
2. valjano i suglasno očitovanje volje ;
3. moguća, dopuštena, određena ili odrediva činidba ;
4. dopuštena osnova ;
5. određeni oblik pravnog posla (samo za određene vrste) .

Ispunjenje ovih pretpostavki traži se kumulativno, što znači da je dovoljno da jedna pretpostavka (uz iznimku posljednje jer je ona sama po svojoj prirodi iznimna) ne bude ispunjena odnosno bude ispunjena negativno pa da ugovor ne bude valjan.
No isto tako pojam nevaljanosti sadržava dva pobliže određena pojma: ništavost pravnog posla i pobojnost pravnog posla. Često se govori kako ništavi pravni poslovi ne proizvode nikakve učinke, dok ih pobojni proizvode dok ih se ne pobije – taj je stav većim dijelom krivi. Ništavi pravni poslovi, naime, ne proizvode one učinke koje stranke žele, odnosno one učinke koje bi trebali proizvesti da su valjani. S njima se postupa kao da ne postoje, odnosno kao da nikada nisu ni sklopljeni. No, oni proizvode druge pravne učinke. Pobojni pravni poslovi proizvode pravne učinke kao i valjani pravni poslovi (dakle, uključujući i namjeravane učinke), ali se mogu poništiti na temelju razloga koje predviđaju propisi uz uvjet da se to učini u određenom roku. I ništavost i pobojnost nastupaju iz određenih, zakonom propisanih razloga. Ti razlozi nisu, u načelu, sistematizirani u neke posebne grupe, no jedna grupacija razloga zahvaća obje kategorije – i ništavost i pobojnost. Ti se razlozi nazivaju mane volje.

MANE VOLJE

Kako je naprijed rečeno, mane volje pripadaju u krug razloga kako za ništavost tako i za pobojnost. No, mane volje nisu jedini razlozi ništavosti odnosno pobojnosti . One su samo zajednički naziv za skupinu razloga od kojih jedni uzrokuju ništavost, a drugi pobojnost imajući zajednički temelj – pitanje volje.
Mane volje su načelno oblici nevaljanog očitovanja volje odnosno slučajevi nesklada između volje i očitovanja volje. Očitovanje volje izrazito je važno u obveznom pravu. Naime, pravo traži da očitovanje volje i sama volja odgovaraju jedno drugome, a kako u obveznom pravu druga strana povjerenjem u očitovanje volje prve poduzima neke promijene u svojoj pravnoj sferi, neizmjerno je važno podudaraju li se volja i očitovanje. S obzirom da nesklad volje i njenog očitovanja stranama može biti poznat, ali i nepoznat, razlikuju se slučajevi svjesnog i nesvjesnog nesklada. Stoga će daljnje izlaganje svoju sistematiku temeljiti upravo na toj podjeli.

SVJESNI NESKLAD

Svjesni nesklad postoji u slučaju kada stranka namjerno očituje nešto što uistinu neće . Radi se o situaciji kada je stranka svjesna onoga što želi, a isto je tako i svjesna da očitovanje njezine volje nije u skladu s onim što želi. Konkretni primjeri svjesnog nesklada odnosno mana volje kod kojih se radi o svjesnom neskladu su školski primjer, šala, simulacija, prijetnja i mentalna rezervacija.

Školski primjer

Školski primjer je slučaj u kojem se odstupa od načela ozbiljnosti očitovanja volje. Ovdje se radi o svjesnom očitovanju nečega što osoba koja se očituje ne želi, ali to svejedno čini iz određenog razloga. Tako recimo očitovanje iz kojeg bi se dalo zaključiti da je sklopljen pravni posao, a radi se o očitovanju danom u kazališnoj predstavi, je upravo ovakvo očitovanje, pa se takav pravni posao smatra ništavim.

Šala

Šala ima identične karakteristike kao i školski primjer uz određenu rezervu. Naime, pravni posao skloljen u slučaju školskog primjera uvijek se smatra ništavim, što nije slučaj i sa šalom – kod nje je pravni posao samo načelno ništav. Posao skloljen u šali može biti valjan ako jedna od ugovornih strana opravdano shvati posao kao ozbiljan. Time se štiti ugovorna strana koja shvati očitovanje volje druge strane kao ozbiljno, makar je ono u svojoj srži nepravilno. Takv je posao valjan i iz njega proizlaze svi oni učinci koji i inače proizlaze iz određene vrste pravnog posla.

Simulacija

Simulacija je prividno sklopljen pravni posao. Radi se o pravnom poslu kod kojeg nisu ispunjene sve pretpostavke, a kojem je svrha ili prikriti neki drugi pravni posao ili jednostavno zaobići određene propise ili prevariti treće osobe. Simulacija jest oblik nesklada volje i njenog očitovanja, makar se taj nesklad može pojaviti iz različitih razloga. Dva su pojavna oblika simulacije poznata u teoriji i praksi:
a) fiktivni pravni posao ili apsolutna simulacija – radi se o pravnom poslu koji je prividan, a sklapa se radi zaobilaženja propisa, prijevare trećih osoba ili iz nekog drugog razloga. On u potpunosti djeluje kao da je zaključen, a u stvarnosti nije jer stranke nisu niti imale volju zaključiti ga . ZOO za ovaj oblik pravnog posla koristi naziv “prividan ugovor” te njegovu ništavost utvrđuje riječima da taj posao nema učinka među stranama. No isto tako, ovako sklopljen ugovor vrijedi prema trećoj savjesnoj osobi . Konkretno to znači da on nastupa kao valjan (odnosno proizvodi namjeravane pravne učinke) prema osobi koja nije znala za fiktivnost izjavljenih volja i koja je na fiktivnom pravnom poslu zasnovala neko svoje pravo .
b) simulirani / disimulirani pravni poslovi ili relativna simulacija – ovdje se radi o sklapanju prividnog pravnog posla da bi se njime prikrio neki drugi posao. Simulirani pravni poslovi su oni koji se zaključuju prividno s ciljem da se prikrije jedan drugi pravni posao (disimulirani) koji stranke stvarno hoće zaključiti. S obzirom da se valjanima smatraju samo oni poslovi kod kojih nema mana volje, simulirani posao se smatra ništavim (jer stranke nisu htjele ono što su izrazile), a disimulirani valjanim jer je produkt volje ugovornih strana. Što se trećih osoba tiče, vrijedi isto što je rečeno za fiktivni pravni posao.

Prijetnja

Prijetnja je situacija kad do nesklada između volje i njenog očitovanja dođe jer jedna strana ili netko treći, stavljanjem u izgled nekog zla, izazove opravdani strah kod druge strane zbog čega ova sklopi određeni pravni posao. Prijetnja izaziva pobojnost odnosno pravni posao proizvodi namjeravane učinke dok strana koja ga je pod prijetnjom sklopila ne zahtijeva njegovo poništenje. No, s obzirom da prijetnja kao pojam poznaje razdiobu na fizičku silu (vis absoluta) i psihičku prisilu (vis compulsiva) pojavila su se suprotstavljena mišljenja radi li se u slučaju fizičke sile o ništavosti ili pobojnosti pravnog posla. Zakon o obveznim odnosima zastupa stajalište da se u odnosnom slučaju radi o pobojnosti . Općeniti stav o prijetnji, neovisno o tome radi li se o psihičkoj prisili ili fizičkoj sili, ZOO ističe u članku 60.