Nužnost proizvodnje i porjela rada

Uvod

Proizvodnja je svrsishodna društvena djelatnost u kojoj se određeni skup materijalnih ulaza i raznih vidova energije transformiše u određena materijalna dobra koja zadovoljavaju određene društvene potrebe. Ova materijalna dobra su proizvodi, koje ljudi stvaraju svojim radom kroz proizvodnju da bi zadovoljili svoje potrebe. Proizvodnja predstavlja najvažniju fazu u procesu društvene reprodukcije, jer je ona materijalna osnova za funkcionisanje ostalih društvenih procesa i aktivnosti.
Proizvodnja se može predstaviti kao transformacioni proces u kome se ulazni tokovi (materija, energija, informacije) transformišu u izlazne tokove (proizvodi i usluge).
Ako želimo da definišemo uslove pod kojima čovjek živi i radi, dovoljno je reći da čovjek danas ne može zadovoljiti ni svoje najelementarnije prirodne potrebe na neposredan i prirodan način. Možda to zvuči paradoksalno, ali savremeni čovjek koji živi u velikim urbanim aglomeracijama ne nalazi više ni hranu, ni vodu, pa čak ni vazduh u prirodnom stanju i slobodnim za upotrebu. Sve nam to govori koliko je rad neophodan za opstanak čovjeka.
Ljudski rad je najvažniji oblik društvene djelatnosti. Radom čovjek obezbjeđuje i stalno poboljšava materijalne i druge uslove svoje egzistencije. Svaki rad je jedna djelatnost, ali svaka djelatnost nije rad. Djelatnosti koje nijesu rad obavljaju se obično spontano, manje organizovano ili povremeno. Najvažniji oblik društvene djelatnosti je rad, a proizvodnja materijalnih dobara je osnovni oblik ljudskog rada.
1. PROIZVODNJA

Proizvodnja je stvaranje jednog proizvoda kroz jedan ili više procesa s ciljem da se proizvod proda.
Proizvodnja se može odvijati u privatnim domovima (kuhinjski sto i garaža), u manjim radionicama ili velikim tvornicama.
Jedan od operativnih ciljeva je i proizvodnja, znači što bolje da funkcioniše sistem proizvodnje. Za potrošnju je nužno osigurati dobra i usluge u procesu proizvodnje. Proizvodnja predstavlja proces kombiniovanja proizvodnih faktora s ciljem stvaranja proizvoda namjenjenih zadovoljenju ljudskih potreba. Odnos između proizvodnje i njenih pretpostavki,odnosno outputa i inputa naziva se funkcija proizvodnje.
Q=f(L, K, N)
pri čemu je Q- veličina outputa, L- količina rada, K- količina kapitala i N- količina prirodnih resursa.
Poznavanje funkcije proizvodnje je nužno za utvrđivanje ukupnog, graničnog i prosječnog proizvoda.
Ukupni proizvod (TP) predstavlja ukupnu količinu dobara i usluga izraženu u fizičkim jedinicama.
Granični proizvod (MP) predstavlja dodatni proizvod koji je nastao povećanjem inputa za jednu jedinicu uz pretpostavku da su drugi inputi ostali nepromjenjeni.
Stoga razlikujemo:
− Granični proizvod rada (MPL),
− Granični proizvod kapitala (MPK) i
− Granični proizvod zemlje (MPN)
Granični proizvod rada (MPL), pokazuje promjenu ukupnog proizvoda ako se količina rada promjeni za jednu jedinicu pod pretpostavkom da ostali faktori ostanu nepromjenjeni.
Granični proizvod kapitala (MPK) pokazuje promjenu ukupnog proizvoda ako se količina kapitala promjeni za jednu jedinicu pod pretpostavkom da ostali faktori ostanu nepromenjeni.
Granični proizvod zemlje (MPN) pokazuje promjenu ukupnog proizvoda ako se količina resursa promjeni za jednu jedinicu pod pretpostavkom da ostali faktori ostanu nepromjenjeni. Zbog delovanja zakona opadajućih graničnih prinosa svaka dodatna jedinica inputa daje sve manji granični proizvod.
Prosječni proizvod predstavlja ukupni proizvod po jedinici varijabilnog outputa u početnoj fazi proizvodnje u pravilu raste ali nakon tačke u kojoj je jednak veličini graničnog proizvoda pokazuje tendenciju pada.
Ukoliko se povećaju svi inputi zajedno, promjena ukupnog proizvoda će biti u skladu sa konomijom razmjera. Ako se ukupni proizvod poveća razmjerno promjenama svih inputa, tada govorimo o konstantnoj ekonomiji razmjera. Ako se ukupni proizvod poveća po stopi manjoj od stope porasta korištenih inputa govorimo o opadajućoj ekonomiji razmjera. Ako se ukupni proizvod povećava po stopi većoj od stope porasta korištenih inputa dolazi do rastuće ekonomije razmera.
Ekonomija razmjera neposredno djeluje na kretanje produktivnosti. Pod produktivnošću se podrazumijeva odnos između ukupnog proizvoda i ponderiranog prosjeka inputa.
Produktivnost može biti ukupna i faktorska. Kod faktorske produktivnosti razlikujemo produktivnost rada koja se izražava količinom proizvodnje po jedinici rada i produktivnost kapitala koja izražava količinu proizvodnje po jedinici kapitala. Proizvodnja ovisi i o vremenu pa je posmatramo na kratki i dugi rok. Kratki rok se definiše kao razdoblje u kojem preduzeća mogu prilagoditi proizvodnju mjenjanjem varijabilnih faktora proizvodnje kao što su rad i sirovine, ali ne i fiksnih faktora proizvodnje. Dugi rok se definiše kao razdoblje koje je dovoljno dugačko da bi se svi faktori proizvodnje mogli prilagoditi -> na dugi rok ne postoje fiksni faktori proizvodnje.
Svaka promjena tehnike proizvodnje izaziva tehnološke promjene. One omogućuju veću proizvodnju starih proizvoda uz istu ili manju količinu inputa usavršavanjem proizvodnog procesa, odnosno uvođenjem novih proizvoda. Javlja se kao inovacija procesa proizvodnje i kao inovacija proizvoda. Inovacija proizvoda se javlja kad se na tržište uvede novi ili poboljšani proizvod. Tehnološke promjene pomiču krivulju ukupnog proizvoda prema gore. U tržišnim ekonomijama u pravilu nije moguće tehnološko nazadovanje jer se inferiorne tehnologije zamjenjuju superiornijima.
U tržišnoj ekonomiji se proizvodnja organizuje u preduzećima kao temeljnim jedinicama svake privrede. U njima se proizvodnja organizuje zbog postizanja veće efikasnosti masovne proizvodnje, zbog lakšeg pribavljanja proizvodnih inputa i finansijskih sredstava i menadžmenta.