Odlomak

 
UVOD
Motiv pisanja rada jeste značaj običaja kao izvora porodičnog prava. Običaji nekad kasne za savremenim tendencijama, ali ponekad običaji ispravljaju određene neprecizne zakonske norme, popunjavaju pravne praznine ili nam služe da bi se lakše primenili određeni pravni standardi sa kojima moramo da se izborimo.
Od početka civilizacije ljudi su živeli u grupama, pa je neminovno dolazilo do sukoba između pojedinaca ili manjih grupa unutar zajednice. Sukobi su imali nepovoljnu posledicu da slabe grupu kao celinu, tako da su mnogo pre pismenosti ustanovljene norme ponašanja pojedinaca i grupa u zajednici. Ova pravila ponašanja su rezultat stečenog znanja i i iskustva, prenošenih s generacije na generaciju i sticanih življenjem u određenoj društvenoj sredini. Do ustanovljavanja pisanih izvora prava, običaji su bili isključiva pravila ponašanja kojima se uređivao život u društvenoj zajednici.
Sve do kraja 18. veka običajna pravila su bila najbrojniji i najvažniji izvori prava. Prva državna prava su nastala ili preuzimanjem sadržine običaja i njegovim preoblikovanjem u formu državnog pravila ili propisivanjem državne sankcije običajnom pravilu . Od tog vremena pisano i kodifikovano državno pravo preovlađuje, naročito u evropskokontinentalnim pravnim sistemima.
Osim opštih odlika običaja, u daljem radu će se razrađivati i običaj kao izvor porodičnog prava u uporednom pravu.

1. OBIČAJI KAO IZVOR PRAVA

Poštovanje običajne norme ne obezbeđuje se prinudom državne sile i pravne represije, već isključivo pritiskom koji vrši grupa na svog pripadnika. Sankcije za prekršaj običaja su neorganizovane, nespecijalizovane i slabo izdiferencirane – prekor, prezir, bojkot ili izolacija. Veoma retko i netipično se javlja primena fizičke sile – linč. Druga karakteristika običaja kao norme je da neki običaj mora da se poštuje, odnosno primenjuje dovoljno dugo, da trajnost pravila postane deo kolektivne svesti o njemu. Treća osobenost je postojanje svesti o obaveznosti poštovanja običajnog pravila.
Drugim rečima, običaj je nepisano pravilo ponašanja, koje nastaje dugotrajnim ponavljanjem u istim životnim situacijama i koje je prihvaćeno od strane pripadnika određene društvene grupe. Ukoliko se kao kriterijum uspostavi pravna obaveznost običaja, razlikuju se pravni običaj (običajno pravo) i faktički (običan) običaj. Pravni običaj postaje pravno obavezan ako mu je takvo mesto namenjeno u hijerarhiji pravnih izvora, a faktički običaj samo onda kada zakon na njega izričito uputi.
Pravni običaj je nepisano pravilo ponašanja praćeno svešću o njegovoj obaveznosti. On nastaje ispunjenjem dveju uslova: objektivnog, da bude ustaljeno, jednoobrazno i dugotrajno ponašanje u određenoj društvenoj zajednici i subjektivnog, da pripadnici te društvene zajednice imaju svest ili uverenje o obaveznosti određenog oblika ponašanja (opinio iuris, opinio necessitatis). Objektivni i subjektivni uslov treba kumulativno da se ispune da bi nastao pravni običaj, koji postaje pravno obavezujući.
Običajne norme, dakle, imaju ograničenu primenu na društva ili društvene grupe unutar kojih postoji svest o prihvatanju pravila i obaveznosti njegovog primenjivanja, a realizuju se vaninstitucionalno, kao akt zajednice protiv prestupnika. Oslonac običajnih normi leži u kulturi, religiji, moralu i tradiciji društva koje se date norme pridržava. S obzirom na to, tokom svog postojanja u različitim društvima su retko bivala zapisana, pa se kolokvijalno nazivaju i nepisanim pravilima.
Mladenović i Panov ističu da običaj i nije izvor prava , odnosno da je običaj izvor prava ukoliko ga je zakon prihvatio ili kada postoji praznina u zakonu, a neki pravni odnos treba rešiti. U ovom drugom slučaju, običaj koji se primenjuje mora da bude zasnovan na humanim i naprednim shvatanjima zajednice i ne sme da bude u suprotnosti sa ustavnim sistemom, osnovama društvenog poretka i moralom. .
Po prirodi svog porekla i načinu nastanka, običajna pravila su najvećim delom ugrađena u građansko pravo, budući da su se najčešće odnosila na ponašanja u vezi sa porodicom i imovinom. Do 18. veka, kada je izvršena kodifikacija u najvećem delu tada postojećih država u evropskom kulturnom krugu, već su bile veoma razvijene privredne grane kao što su trgovina i pomorstvo, tako da su pojedina pravila ponašanja u ovim oblastima nadilazila granice nacionalnih država. Zbog toga su običajna pravila u većini slučajeva usvojena, a potom se od konkretnih preporuka ili zabrana odustajalo, kada bi one prestale da budu progresivne i savremene.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari