Odlomak

Uvod

Ekonomska recesija koja je danas zahvatila privrede većine zemalja i to onih najrazvijenijih, dok ostale zemlje beleže negativne uticaje u vidu značajnijeg usporavanja privrednog rasta, nametnula je pitanja njenog prevazilaženja, kako kreatorima ekonomske politike, tako i makroekonomistima. Mere ekonomske politike, koje bi trebalo da doprinesu okončanju negativnih ekonomskih kretanja i preokrenu ih, u prvom su redu usmerene na podsticanje agregatne tražnje, a u makroekonomiji su poznate kao kejnzijanska ekonomska politika. Znajući da su Kejnsova ekonomska teorija i politika, u vidu kejnzijanizma, nastale 30-tih godina XX veka u periodu Velike ekonomske krize, kao i da ekonomije nakon ove krize do danas nisu zabeležile tako drastičan pad, često se današnja kriza poredi sa onom iz 30-tih godina, u pokušaju da se utvrde njeni uzroci, kao i ekomomska politika za njeno prevazilaženje. Iako sadašnja ekonomska kretanja po oštrini pada podsećaju na onu iz 30-tih godina XX veka, uzroci su im drugačiji, mada postoji druga vrsta sličnosti koja se sve više nazire.

Kao što je kriza iz 30-tih godina XX veka dovela do verovatno najznačajnije promene u ekonomskoj teoriji, okončanja klasične ekonomije i razvoja makroekonomije kao posebne discipline, a bazirane na Kejnsovoj teoriji, kao i do promena u vođenju ekonomske politike, po prvi put je uvedena aktivna politika upravljanja agregatnom tražnjom bazirana na monetarnoj i fiskalnoj ekspanziji, a kasnije i stvaranjem osnova svetskog monetarnog i finansijskog sistema, tako se i danas očekuje da će kriza izroditi promenu dominantne makroekonomske paradigma, ali i stvaranje novog finansijskog sistema, koji bi se bazirao ne većoj transparentnosti i regulaciji. Zbog toga se danas sve glasnije govori o kraju neoliberlne makroekonomske paradigme, kao i liberalizma u vođenju makroekonomske politike, jer je sve veća uloga državne intervencije, kao i pritisci za primenom protekcionističke ekonomske politike. Takav značaj Velike ekonomske krize proizilazi iz njene dve bitne posledice. Prva posledica je u intelektualnom napretku u okviru razvoja makroekonomije, a koju je inicirala upravo kriza.

Druga je posledica vezana za promene ekonomskog sistema i uloge koju ima ekonomska politika države, a koje su dominirale sve do 1970-tih godina, kada je došlo do velikog povratka tržišta i neoliberalizma na svetsku ekonomsku scenu. Iako je ekonomska kriza iz 1930-tih važan makroekonomski događaj koji se ne može porediti ni sa jednim drugim u ekonomskoj istoriji, još uvek su otvorena pitanja njenih izvora, mehanizama transmisije, a u prvom redu grešaka kreatora ekonomske politike koje su je izazvale ili uticale na njeno produbljivanje.

 

 

 

 

Monetaristička teorija

Monetarizam , kao škola makroekonomske misli , javlja se krajem 40-ih i polovinom 50-ih godina zahvaljujući radovima Miltona Fridmana koji je njen najznačajniji predstavnik.
Hronološki razlikujemo 5 etapa u njegovom razvoju:

I etapa koja se vezuje za 50 – te godine i koju karakteriše nastanak teorije permanentnog dohotka i tražnje za novcem.

II etapa je karakteristična po radovima koji su isticali značaj monetarne politike ( tokom 60-ih god ).

III etapa nastaje sa uvodjenjem adaptivnih inflatornih očekivanja i prirodne stope nezaposlenosti ( od 1967 ).

IV etapa posle 1973. god. kada je monetarizam uzeo maha i

V etapa koja prati novi monetarizam tj. nove klasične makroekonomije ( tokom 70 –ih).

 

 

 

Monetaristička politika i ideje

U ekonomskoj politici monetaristi pre svega polaze od ideje da je privreda uvek u ravnoteži tj. da postoji stabilnost privrede zahvaljujući fleksibilnim cenama, slobodnoj tržišnoj igri i liberalističkoj politici. Slobodna ekonomska politika po njima podrazumeva jednu drugačiju ulogu države (protivno kejzijanskim stavovima ), državu koja teži u potpunosti regulisati i određivati pravila igre jer je po njima preterana državna intervencija neefikasna ( u smislu alokacije resursa ) i štetna. I fiskalna politika je po njima neefikasna jer omogućava rast inflacije i budžetskog deficita; njome se ostvaruje efekat istiskivanja privatnog sektora. Dakle možemo zaključiti da monetaristi jedino “ veruju “ u monetarnu politiku. Naime, kako u privredi nije osnovni problem nezaposlenost već inflacija ( koja je uvek monetarni fenomen ) možemo zaključiti da monetarna politika postaje prioritetnija u odnosu na fiskalnu, a njen glavni instrument postaje upravljanje ponudom novca a ne kamatnom stopom.
Takodje ni aktivna ekonomska politika nije efikasna posmatrano na dugi rok. Otklanjanjem budžetskog deficita ili smanjenjem ponude novca utiče se na stabilizacionu politiku ( uopšteno i na monetarnu i na fiskalnu) . Kako ovu politiku prate određeni socijalni izdaci, izvor jednog od ova dva instrumenta treba dati željene rezultate.
Cilj monetarista nije samo smanjenje socijalnih izdataka već i smanjenje troškova radne snage, davanja za nezaposlene i uopšteno – poboljšanje uslova na tržištu rada. Kako se monetaristi zalažu za aktivnu ulogu monetarne politike, za slobodnu tržišnu igru i slobodno formiranje cena, tako je po njima prioritetniji fleksibilni devizni kurs u odnosu na fiksni.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari