Obaveze i nadležnosti rukovodioca u javnom sektoru na primeru Direkcije za naknadu štete
Objavio Makimikihaos 25. mart 2024.
Seminarski radovi, Skripte, Ekonomija
Objavio zoki349 22. mart 2013. Prijavi dokument
Uvod
Ekonomska recesija koja je danas zahvatila privrede većine zemalja i to onih najrazvijenijih, dok ostale zemlje beleže negativne uticaje u vidu značajnijeg usporavanja privrednog rasta, nametnula je pitanja njenog prevazilaženja, kako kreatorima ekonomske politike, tako i makroekonomistima. Mere ekonomske politike, koje bi trebalo da doprinesu okončanju negativnih ekonomskih kretanja i preokrenu ih, u prvom su redu usmerene na podsticanje agregatne tražnje, a u makroekonomiji su poznate kao kejnzijanska ekonomska politika. Znajući da su Kejnsova ekonomska teorija i politika, u vidu kejnzijanizma, nastale 30-tih godina XX veka u periodu Velike ekonomske krize, kao i da ekonomije nakon ove krize do danas nisu zabeležile tako drastičan pad, često se današnja kriza poredi sa onom iz 30-tih godina, u pokušaju da se utvrde njeni uzroci, kao i ekomomska politika za njeno prevazilaženje. Iako sadašnja ekonomska kretanja po oštrini pada podsećaju na onu iz 30-tih godina XX veka, uzroci su im drugačiji, mada postoji druga vrsta sličnosti koja se sve više nazire.
Kao što je kriza iz 30-tih godina XX veka dovela do verovatno najznačajnije promene u ekonomskoj teoriji, okončanja klasične ekonomije i razvoja makroekonomije kao posebne discipline, a bazirane na Kejnsovoj teoriji, kao i do promena u vođenju ekonomske politike, po prvi put je uvedena aktivna politika upravljanja agregatnom tražnjom bazirana na monetarnoj i fiskalnoj ekspanziji, a kasnije i stvaranjem osnova svetskog monetarnog i finansijskog sistema, tako se i danas očekuje da će kriza izroditi promenu dominantne makroekonomske paradigma, ali i stvaranje novog finansijskog sistema, koji bi se bazirao ne većoj transparentnosti i regulaciji. Zbog toga se danas sve glasnije govori o kraju neoliberlne makroekonomske paradigme, kao i liberalizma u vođenju makroekonomske politike, jer je sve veća uloga državne intervencije, kao i pritisci za primenom protekcionističke ekonomske politike. Takav značaj Velike ekonomske krize proizilazi iz njene dve bitne posledice. Prva posledica je u intelektualnom napretku u okviru razvoja makroekonomije, a koju je inicirala upravo kriza.
Druga je posledica vezana za promene ekonomskog sistema i uloge koju ima ekonomska politika države, a koje su dominirale sve do 1970-tih godina, kada je došlo do velikog povratka tržišta i neoliberalizma na svetsku ekonomsku scenu. Iako je ekonomska kriza iz 1930-tih važan makroekonomski događaj koji se ne može porediti ni sa jednim drugim u ekonomskoj istoriji, još uvek su otvorena pitanja njenih izvora, mehanizama transmisije, a u prvom redu grešaka kreatora ekonomske politike koje su je izazvale ili uticale na njeno produbljivanje.
Monetaristička teorija
Monetarizam , kao škola makroekonomske misli , javlja se krajem 40-ih i polovinom 50-ih godina zahvaljujući radovima Miltona Fridmana koji je njen najznačajniji predstavnik.
Hronološki razlikujemo 5 etapa u njegovom razvoju:
I etapa koja se vezuje za 50 – te godine i koju karakteriše nastanak teorije permanentnog dohotka i tražnje za novcem.
II etapa je karakteristična po radovima koji su isticali značaj monetarne politike ( tokom 60-ih god ).
III etapa nastaje sa uvodjenjem adaptivnih inflatornih očekivanja i prirodne stope nezaposlenosti ( od 1967 ).
IV etapa posle 1973. god. kada je monetarizam uzeo maha i
V etapa koja prati novi monetarizam tj. nove klasične makroekonomije ( tokom 70 –ih).
Monetaristička politika i ideje
U ekonomskoj politici monetaristi pre svega polaze od ideje da je privreda uvek u ravnoteži tj. da postoji stabilnost privrede zahvaljujući fleksibilnim cenama, slobodnoj tržišnoj igri i liberalističkoj politici. Slobodna ekonomska politika po njima podrazumeva jednu drugačiju ulogu države (protivno kejzijanskim stavovima ), državu koja teži u potpunosti regulisati i određivati pravila igre jer je po njima preterana državna intervencija neefikasna ( u smislu alokacije resursa ) i štetna. I fiskalna politika je po njima neefikasna jer omogućava rast inflacije i budžetskog deficita; njome se ostvaruje efekat istiskivanja privatnog sektora. Dakle možemo zaključiti da monetaristi jedino “ veruju “ u monetarnu politiku. Naime, kako u privredi nije osnovni problem nezaposlenost već inflacija ( koja je uvek monetarni fenomen ) možemo zaključiti da monetarna politika postaje prioritetnija u odnosu na fiskalnu, a njen glavni instrument postaje upravljanje ponudom novca a ne kamatnom stopom.
Takodje ni aktivna ekonomska politika nije efikasna posmatrano na dugi rok. Otklanjanjem budžetskog deficita ili smanjenjem ponude novca utiče se na stabilizacionu politiku ( uopšteno i na monetarnu i na fiskalnu) . Kako ovu politiku prate određeni socijalni izdaci, izvor jednog od ova dva instrumenta treba dati željene rezultate.
Cilj monetarista nije samo smanjenje socijalnih izdataka već i smanjenje troškova radne snage, davanja za nezaposlene i uopšteno – poboljšanje uslova na tržištu rada. Kako se monetaristi zalažu za aktivnu ulogu monetarne politike, za slobodnu tržišnu igru i slobodno formiranje cena, tako je po njima prioritetniji fleksibilni devizni kurs u odnosu na fiksni.
Objavio Makimikihaos 25. mart 2024.
Objavio nemanja20 25. mart 2024.
Objavio pupovic95 13. mart 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Komentari
You must be logged in to post a comment.