Odlomak

1. Komunikologija: predmet i metod

Komuniciranje kao primarna ljudska interakcija i bazicni element drustvene strukuture sasvim sigurno predstavlja drustveni fenomen prve vrste, pa time i profilisan predmet naucnog istrazivanja. Komuniciranje kao izdvojen drustveni fenomen i predmet naucnog istrazivanja u svojoj strukturi sadrzi: subjekte komuniciranja (coveka i njegove culne, emocionalne, kognitivne… sposobnosti), semioloske pretpostavke komuniciranja i simbolske sisteme, sadrzaj komuniciranja – informaciju/poruku, socijalno-psiholoski kontekst, sam komunikacioni cin i njegovi strukturu, sve vrste posrednika/medija, oblike komunikacione prakse i njihove specificnosti, efekte i posledice na svim nivoima drustvenog organizovanja i u svim fukcionalnim delovima drustva. Time se, u izvesnom smislu, podrucje istrazivanja ogranicava na svesno i motivaciono komunikaciono delovanje coveka u prirodi, drustvu i svetu ideja, u urodjenoj zivotnoj sredini koju nazivamo civilizacija.
Tvrdnje da je komuniciranje sadrzano u predmetima istrazivanja vec konstruisanih naucnih disciplina nadopunjuju se problematizovanjem metodoloske zasnovanosti komunikologije, odnosno mogucnosti da se unutar komunikologije definise autentican metodoloski postupak jednak predmetu istrazivanja, cak i poseban – komunikoloski metod. U drustvenim naukama ne mogu postojati posebni metodi koji ce svoju gnoseolosku utemeljenost traziti i nalaziti u prisvojnim pridevima ispred reci metod, izvedenim iz imena naucne discipline. Postoji samo jedan naucni metod. Rec je o dijalektickom metodu u materijalistickom idejnom okviru. Naglasavanje i prenaglasavanje pojedinih strukturalnih elemenata tog metoda, nikako nije stvaranje novog metoda, bez obzira kako se on nazivao, nego skretanje na put ciji je pocetak ignorisanje materijalisticke cinjenice da je svaka posebnost, kao predmet istazivanja, uvek deo tonaliteta. Prema tome, izdvajanje posebnih metoda iz ovog naucnog metoda moze imati isti smisao. Svi do sada u drustvenim naukama poznati i primenjivani posebni metodi (analiza, sinteza, indukcija, dedukcija, apstrakcija, generalizacija) i metodoloske tehnike istrazivanja (posmatranje, anketa, intervju), kao i one koje ce, recimo, omoguciti nova komunikacioma tehnologija – kompjuterska mreza, samo su empirijski moguc nacin realizacije dijalektickog metoda.
Predmet istrazivanja uvek postoji u objektivnoj, materijalnoj stvarnosti i mimo metoda istrazivanja. Potpunost primene naucnog metoda, istrazivanje odredjenog predmeta u drustvenom totalitetu, dakle i u univerzumu, konstruise odredjenu nauku.
U svoj poluvekovnom razvoju komunikologija je vec zasnovala zavidan kategorijalni aparat, koji joj sasvim sigurno obezbedjuje znacajno mesto u svetu naucnog saznanja. Moze se reci da komunikologija predstavlja ne samo samostalnu nauku, vec imajuci u vidu i komunikacionu praksu coveka, i novu filozofsku disciplinu.

2. Komunikologija: istorijsko nasledje, drustveni uslovi nastanka i razvoja

Razvoj komunikologije je podstaknut naglim razvojem, bolje reci pravom eksplozijom tehnologija upletenih u ljudsku komunikaciju tj. masovnih medija komuniciranja. Rodonacelnik ovih sredstava i vaznih drustvenih institucija svakako je bila stampa. To se ne odnosi na stampu pionirske faze, sa dve strane i malog tiraza. Drustveno i naucno interesovanje za nagli razvitak izazvan je tek nastankom moderne stampe sa tirazima preko 100 hiljada primeraka, sa velikim brojem stranica i tek dnevnim zakasnjenjem u prenosenju informacija iz zemlje i sveta. Produkciono usavrsena Gutenbergova presa, pretvorena u cilindricne ploce za stampanje i pokretana parnim masinama pretvorila je pisanu komunikaciju u svakodnevnu naviku. Na pocetku 19. veka pokazalo se da se komuniciranje znatno utemeljilo i sirilo, i da je masovan broj gradjana koji su pismeni i ukljuceni u mnogobrojne tokove drustvenog zivota posredstvom novina. Listovi su sadrzali razne ekonomske, politicke, kulturne i sportske informacije.
Sa daljim usavrsavanjem stampe i pridodatih novih komunikacionih sredstava kao sto su telegraf, telefon, film i radio, preispitivanje njihovog cilja postojanja nije moglo vise da ostane izvan fokusa naucnog intresovanja. Strucni i naucni interes bio je najizrazeniji u zemljama koje su medju prvima dozivele eksploziju masovnih medija. Otuda se pojava komunikologije vezuje za SAD, mada su i evropski doprinosi bili rani i znacajni.
Polet industrijske revolucije uslovio je preseljenje ljudi iz svojih rancerskih stanista i stvaranje novih firmi urbanizovanih gradova, gde su stanovnici stvarali nov mentalitet, dnevne rutine i tipove socijalnih veza. Urbani covek nije vise bio u stanju da svoje okruzenje nadzire svojim culima i neposrednim komuniciranjem. Sta vise, stvara se sredina u kojoj je tesko neposredno komunicirati i zapada se u otudjenost. Zato on postaje prvi i najverniji korisnik stampe, radija i bioskopskih dvorana. Mediji su mu postali nezaobilazni izvor informacija, izvor zabave i oslonci za raznovrsno, ukuljucujuci i politicko ponasanje.
Empirijska radoznalost je postala pravi rasadnik mnogobrojhih pitanja – koliko cesto ljudi koriste stampu ili radio? Koliko odlaze u bioskopske dvorane? Da li informisanju vise teze zene ili muskarci? Da bi se odgovorilo na ova pitanja pocela su da se prave empirijska istrazivanja. U pocetku njihov znacaj nije bio veliki, ali uporedno sa razvojem masovnog komuniciranja, vec u trecoj deceniji 20. veka, pocela su se razvijati u dva pravca: administrativna istrazivanja (izvedena po porudzbini neke odredjene institucije, drzavnog organa ili samih medija) i kriticka istrazivanja (u kojima je naucni motiv bio podsticaj da se istrazivanjem, radom na terenu, testiraju neka teorijska hipoteza ili zakljucak).

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Psihologija

Više u Skripte

Više u Žurnalistika

Komentari