UVOD
Subjektivna građanska prava su podobna za pravni promet i prenos se vrši pravnim
poslovima. Pravni posao je očitovanje volje koje je, samo za sebe ili u vezi s drugim potrebnim
pravnim činjenicama, usmjereno na postizanje dopuštenih pravnih učinaka, odnosno postanak,
primjenu i prestanak nekog građanskopravnog odnosa.
U ovom seminarskom radu više ćemo se osvrnuti na nevaljanost pravnih poslova,
odnosno jedan od njenih vidova, a to je pobojnost, odnosno rušljivost.
Zakon o obligacionim odnosima je prihvatio dvodiobu nevaljalih pravnih poslova: oni
mogu biti ništavi i pobojni. Razlike se ogledaju u njihovim karakteristikama, razlozima
koji ih uzrokuju, krugu osoba koje su oblaštene isticati ih, rokovima za isticanje i
posljedicama koje izazivaju. Pobojnost/rušljivost je razlog nevljanosti pravnih poslova,
prema tome pobojni pravni poslovi spadaju u kategoriju nevaljalih pravnih poslova.
1. PRAVNI POSLOVI U GRAĐANSKOM PRAVU
U pozitivnom pravu kod nas, pa ni u Zakonu o obligacionim odnosima, nije data
jedinstvena definicija pravnog posla, iako je to jedan od osnovnih pojmova građanskog
prava. Međutim, najčešća definicija glasi: pravni posao građanskog prava je izjava volje
koja proizvodi određena građanskopravna dejstva: nastanak, promjenu ili prestanak
građanskopravnog odnosa. Prema tome, zaključujemo da je izjava volje najvažnija
pravna činjenica.
Prema jednom shvatanju, u pravne poslove bi spadali jednostrani i dvostrani pravni
poslovi, odnosno ugovori i testament, dok po modernijem shvatanju testamen nije pravni
posao već pravni akt, odnosno pravna radnja.
Odredbe koje se odnose na ugovore uređene su Zakonom o obligacionim odnosima i one
se odgovarajuće primjenjuju i na druge pravne poslove, iako te odredbe ne mogu u
cjelosti nadoknaditi opći dio građanskog prava, jer svaki ugovor jeste pravni posao, ali
svaki pravni posao nije ugovor.
Pravni posao nije zakon i zbog toga za njega ne možemo reći da važi ili ne važi. Pravni
posao je valjan ili nevaljan, postoji ili ne postoji.
2
Izjava volje je ozbiljno učinjena, ako je data s namjerom da se stupi u građanskopravni
odnos, odnosno s namjerom da se izjavilac obaveže. Dakle, ona mora biti upućena na
nešto što je moguće ostvariti i fizički i pravno (obaveza mora biti u skladu sa
imperativnim propisima i moralom). Može takođe biti i neposredna – kada su u direktnoj
vezi ponudilac i ponuđeni i posredna – kada volju jednog lica ili oba lica prenosti treće
lice, putem glasnika ili telegramom, oglasom.
Volja za zaključivanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim
ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
Najčešće se volja izražava riječima, izričitom, ali one moraju biti nedvosmislene, jasne,
bilo usmeno, bilo pismeno.
Volja se može iskazati i uobičajenim znacima, ali ZOO ne određuje bliže šta se
podrazumijeva pod uobičajenim znacima, samo određuje da moraju biti uobičajeni, što
često zavisi i od sredine gdje se volja iskazuje.
U ponašanje iz koga se sa sigurnošću može zakjučiti o njenom postojanju spadale bi
konkludentne radnje. Tu stranke, jedna ili obje, ne izjavljuju volju riječima već
preduzimaju neke radnje (konkludentne) iz kojih sa sigurnošću može utvrditi da je volja
izražena u jednom pravcu. To bi bili npr. rukovanje, klimanje glavom i sl.
4
3. VALJALOST I NEVALJALOST PRAVNIH POSLOVA
Da bi jedan ugovor bio valjan, odnosno proizvodio pravne učinke, potrebno je da se
ispune određene pretpostavke vezane sa saglasnost volja ugovarača, njihovu poslovnu
sposobnost, valjanost predmeta i dopuštenost pravne osnove. Ponekad se za punovažnost
ugovora traži i odrežena forma.
3
Ukoliko jedna od naprijed navedenih pretpostavki nedostaje u momentu zaključenja
ugovora, tada taj ugovor ne proizvodi pravna dejstva. Za takve ugovore kažemo da su
ništavi.
4
Nevaljalost ugovora može se javiti i u drugim slučajevima. Tu se, prije svega, misli na
ugovore koji su protivni prinudnim (kogentnim) normama, ustavnom uređenju ili moralu
društva. Ugovor može biti nevaljan i u slučaju mana volje ugovornih strana. Svaki od
navedenh nedostataka ne proizvodi uvijek istu građanskopravnu sankciju. Određeni
nedostaci vode apsolutnoj, drugi relativnoj ništavosti ugovora.
Prema ustaljenoj praksi, do donošenja ZOO-a, nevaljali ugovori dijelili su se na
apsolutno
5
i relativno ništave.
6
Međutim, ZOO podjelu nevaljalih ugovora vrši na ništave
i pobojne,
7
pri čemu ništavi ugovori odgovaraju apsolutnoj ništavosti, a pobojni relativnoj
ništavosti ugovora.
3
Forma je jedan od načina, odnosno oblika izjavljivanja volje. Po tome u kakvom se obliku izjavljuje volja,
pravni poslovi se dijele na formalne i neformalne.
4
Za označavanje takvih ugovora upotrebljavaju se i drugi izrazi i to: „nepunovažni“ ili „nevažeći
ugovori“.
5
Za apsolutnu ništavost sreću se i drugi nazivi i to: „ništavi ugovori“ ili jednostavno „ništavost“
6
Za označavanje relativne ništavosti koriste se i drugi termini, a najčešće: pobojni ili rušljivi ugovori,
odnosno pobojnost ili rušljivost.
7
Budući da jedna pravila važe za ništave, a druga za pobojne (rušljive) ugovore, sud je dužan u parnici za
poništenje ugovora razgraničiti da li se radi o ugovoru zaključenom pod pritiskom, koji bi bio protivan
prinudnim propisima, pa samim tim i apsolutno ništav ili o ugovoru zaključenom sa manom volje (relativno
ništavom ugovoru) – čl. 111. ZOO
5
