Odlomak

Uvod
Političke stranke su poput nevoljene djece demokracije. Komentirajući raspravu koju o njima vodi klasična politička filozofija, Pierre Avril ih smatra “neosmišljenim pojmom”. “U pojmu stranke”, piše on, “ima nešto što je politički protuprirodno; stranka je sinonim podjele, a mudrost nas još od Platona uči da za državu nema gorega zla od onoga što je dijeli.
1.” U stvari, svi državnici, koji zaslužuju taj naziv, borili su se protiv duha frakcijašenja: od Richelieua i Mazarina do generala de Gaullea, koji nikada nije nalazio dovoljno snažne riječi da ocrni “režim stranaka”. U središtu diskusije o strankama, “angažirani” intelektualci poput Bolingbrokea ili Madisona u svojim spisima daju naslutiti kako im silnu nevolju stvara pokušaj općenite pokude stranaka istodobno sa svojim stranačkim angažmanom. U odnosu na Hobbesa ili Rousseaua, njihov odgovor na tu dvojbu otkriva jednu suvremeniju političku spoznaju: stranka je uvijek ona protivnička. Užasavanje od postojanja stranaka ponekad je u praksi poprimalo začuđujuće oblike. Tako Monroe, učenik Madisona, kojega je naslijedio na mjestu predsjednika Sjedinjenih Država, nije oklijevao ostvariti nemogući spoj dvaju stranaka, republikansko–demokratske i federalističke, uvodeći “doba dobrih namjera”, koje je uostalom bilo kratka vijeka. U svojoj studiji o procesu ideološkog prihvaćanja stranačkog fenomena, Richard Hofstader tvrdi da do njega dolazi onda kad je stranački sustav većdobro ukorijenjen u političkoj stvarnosti zemlje. To objašnjava razilaženje koje se pojavilo između Engleske i njezine bivše kolonije te bliskost stavova Bolingbrokea i Madisona iako ih dijeli jedno stoljeće. Usporedbu bi se moglo odvesti i dalje i usuditi se ustvrditi da je Charles de Gaulle bio Francuskoj na tome području ono što je Bolingbroke bio Engleskoj, a James Madison Sjedinjenim Državama: sva trojica su zazirala od podjela u vremenu u kojemu su stranke postajale stvarnost. Kao pragmatičari, nisu oklijevali, u slučaju potrebe, bilo stvoriti stranku – de Gaule i RPF (Rassamblement du Peuple Français – Okupljanje francuskog naroda) ili Bolingbroke i Country Party – bilo sudjelovati u njezinom stvaranju kao Madison. Ironijom sudbine, nakon smrti Bolingbrokea, Torijevci i Vigovci postali su snažniji nego ikada; Madisonova stranka je sa Jacksonom doživjela pobjedu današnjeg stranačkog sustava; a Peta Republika je potvrdila uspostavljanje prvoga pravog, stabilnog i uravnoteženog stranačkog sustava koji je Francuska ikad upoznala. Hoće li netko pomisliti da su sve to samo završne borbe? No one svjedoče o stanju duha koje je, ako ne konstantno, a ono barem sklono ponavljanju. O tome svjedoče brojni novinski članci koji periodički evociraju krizu stranaka ili militantizma. No nažalost, pojava stranaka je apsolutno neizbježna. Političke stranke su uvjet sine qua non funkcioniranja predstavničkog sustava. Svaki put kad je, u povijesti, nestala neka liberalna demokracija, bilo pod udarima onih koji zveckaju oružjem ili nekolicine guerillerosa obuzetih rousseauovskom težnjom za apsolutnim, prva odluka novih gospodara je, za jedne, ukinuti političke stranke, a za druge, ukinuti stranački pluralizam. Kad im ponestane poštovanja građanstva, često požure stvoriti privide stranaka: pseudo–modernizirajuće pokrete ili prijenosno remenje unutar jedne Fronte. Zauzvrat, čim neki primamljivi najavljivači demokratskog proljeća probiju ledenu kapu totalitarizma ili diktature, dolazi do procvata političkih
stranaka. Vidjeli smo kako cvjetaju u Budimpešti 1956. godine, u Pragu 1968., i nakon toga u Lisabonu, Ateni, Madridu, Varšavi i u cijeloj pokojnoj sovjetskoj zoni. Stranački se fenomen pokazuje ne samo kao nerazdruživi dio zapadne demokracije, nego štoviše, on predstavlja posebnost Zapada. Možda ga je zbog toga tako teško aklimatizirati na drugim zemljopisnim širinama. Na Zapadu, nove zemlje, Sjedinjene Države i bijeli Commonwealth, nalikuju na nešto poput pojednostavljene egzotičnosti sa svojim Two–parties System,
svojim gotovo–dvostranačjem ili sustavom s dvije i pol stranke. Čak ni Ujedinjeno Kraljevstvo ne poznaje dvostranačje: mnogobrojne stranke raspolažu oskudnim parlamentarnim zastupništvom zahvaljujući ishitrenom načinu provođenja izbora, pa ako Greens nisu mogli dobiti mjesto u Strasbourgu unatoč tome što su dobili više od 10 posto na europskim izborima 1989., škotski nacionalisti to ostvaruju još od 1979. U brojnim
parlamentarnim skupštinama ima više od deset političkih stranaka: u Italiji, Nizozemskoj, Švicarskoj, Danskoj, često u Belgiji. Europa se, dakle, čini kao izabrana zemlja stranačkog fenomena koji, osim toga, ograničava svoje područje funkcioniranja na zapadne zemlje. Zbog takvih karakteristika on postaje povlaštenim predmetom političkih znanosti. Kakvi bi mogli biti obrisi političke sociologije stranaka? Odgovor na to
pitanje omogućava definiranje stranaka i oblikovanje ovog djela.
1. Političke stranke: postavljanje problema
Razmatranje stranačkog fenomena pojavljuje se u području društvenih znanosti kao vrlo stara djelatnost koju bi vrijedilo istraživati. Prikazati njezinu povijest značilo bi upustiti se u povijesno izlaganje o političkoj znanosti. Pa ipak, patina koju su godine nataložile na proučavanje stranaka nije mu uopće priskrbila status neprijepornosti neke paradigme: politisti
2.sociolozi i povijesničari još ni danas se uopće ne slažu oko toga kako ih definirati. Baviti se političkim strankama za istraživača znači stupiti na područje gdje će biti primoran zauzeti stav i odabrati stranu. Nije tek tako Jean Blondel za djelo koje će im posvetiti odabrao rječiti podnaslov “genuine case for discontent…”.
OD STAROG FENOMENA…
Bilo da se radi o rječniku društvenih znanosti ili o svakodnevnom govoru, upotreba riječi “stranka” mnogo je starija nego, na primjer, termin “društvene klase”. Partija etimološki, u francuskom jeziku, potječe od negdašnjeg značenja glagola “partir” koji je, na starom francuskom, značio “komadati, dijeliti”. “Parti” (stranka) označavat će najprije oružanu skupinu, točnije pripadnike neredovne vojske koji djeluju na margini glavnine oružanih snaga ili izvan njezine kontrole, neku vrstu “slobodnog odreda”, na primjer četu konjanika plaćenika. Vremenom ta riječ počinje označavati čvrsto ustrojenu naoružanu buntovničku grupaciju – stranku Armagnaca – da bi potom, prije no što će zadobiti današnje značenje, postala sinonim za političku buntovničku stranku. Ta nemila etimologija objašnjava pejorativnu konotaciju koja će dugo opterećivati koliko upotrebu riječi toliko i ono što ona označava: prikrijte taj sukob koji radije ne bih vidio…
Društvene znanosti su vrlo rano posegnule za riječju “stranka”. Tako su je prevoditelji Aristotela koristili da označe društvene skupine koje su se suprotstavljale Ateni. Isto tako su stručnjaci za stari Rim rabili koncept “plebejske stranke” i “patricijske stranke”, kao što i slavna knjiga De Viris Illustribus Romae, radost ili mora generacija školaraca, izvještava o stranačkim borbama što su razdirale Rimsku Republiku. Kad današnji povjesničari rimske starine izučavaju političke sukobe koji su obilježili suton Republike, bez oklijevanja rabe izraz “političke stranke”. Isto se tako stručnjaci za Srednji i Novi vijek služe terminom “stranka” da označe Armagnačane i Bourgignonce, guelfe i gibeline, strane koje su se sučeljavale tijekom Rata dvaju ruža, ili pak pristaše Lige i hugenote. A da i ne govorimo o velikim revolucijama XVII. i XVIII. stoljeća, engleskoj…

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Žurnalistika

Komentari