UVOD

Nasljedno pravo je imovinsko pravo koje reguliše imovinske odnose povodom smrti.
Može se posmatrati kao nauka, u objektivnom i subjektivnom smislu.
Kao nauka, ono je naučna oblast koja, prvenstveno, izučava nasljedno pravo u objektivnom i 
subjektivnom smislu, kritički ga ispituje i predlaže donošenje novih, primjernijih normi.
Objektivno   nasljedno   pravo   je   sistem   propisa   koji   reguliše   nasljedno   pravne   odnose, 
prelaženje imovine sa ostavioca poslije njegove smrti na nasljednike.
Subjektivno   nasljedno   pravo   je   pravo   jednog   lica   da   poslije   smrti   ostavioca   stekne 
nasljeđivanju podobna prava na cijeloj ili na dijelu zaostavštine.
Nasljeđivanje kao pravni pojam predstavlja prelazak određenih prava i obaveza sa jednog na 
drugi pravni subjekat.
Pretpostavke za nasljeđivanje su činjenice čije je postojanje neophodno za primjenu nasljedno 
pravnih normi. Da bi u pojedinom slučaju moglo nastupiti nasljeđivanje nužno je ostvarenje 
sljedećih pretpostavki: da nastupi smrt ostavioca, da postoji zaostavština, nasljednici koji su 
doživjeli momenat delacije, prijem ili odricanje od nasljeđa i da postoji pravni osnov za 
nasljeđivanje.

1

1. PRETPOSTAVKE ZA NASLJEĐIVANJE

O nasljeđivanju se može govoriti tek onda kada dođe do prestanka pravnog subjektiviteta 
određenog   fizičkog   lica.   Tek   tada   mogu   stupiti   u   dejstvo   norme   objektivnog   nasljednog 
prava.

1

  Međutim,   da   bi   došlo   do   nasljeđivanja   nije   dovoljno   da   samo   prestane   pravni 

subjektivitet fizičkog lica, nego i postojanje sljedećih pretpostavki:

1. smrt ostavioca;
2. postojanje zaostavštine;
3. postojanje nasljednika;
4. prijem i odricanje od nasljeđa;
5. pravni osnov na nasljeđe.

1.1. Smrt ostavioca

Kao ostavilac se može pojaviti samo fizičko lice.
Pod smrću ostavioca podrazumijeva se, kako njegova fizička smrt, tako i proglašenje nestalog 
ostavioca umrlim.

Smrt ostavioca je prirodni događaj koji ima kao posljedicu prestanak pravnog subjektiviteta 
ostavitelja i prelazak njegove imovine na njegove nasljednike.
Veoma je bitno utvrditi tačan dan i sat smrti nekog lica, jer od te činjenice zavisi ko će 
biti nasljednici i šta će ući u sastav zaostavštine. Evidencija smrti nekog lica vodi se u javnom 
interesu   od   strane   državnih   upravnih   organa   u   matičnim   knjigama,   a   smrt   nekog   lica   se 
dokazuje izvodom iz matične knjige umrlih. U nekim slučajevima poznato je da je neka osoba 
umrla, ali njena smrt nije evidentirana u matičnim knjigama umrlih. U takvim slučajevima 
moguće je pokrenuti vanparnični postupak dokazivanja smrti.
Za   proglašenje   nestale   osobe   umrlom   i   za   dokazivanje   smrti   nadležan   je   sud   na   čijem 
području je ta osoba imala posljednje prebivalište, a ako nije imala prebivalište, sud na čijem 
području je ta osoba imala posljednje boravište.
Osobe koje su u tom postupku postale nasljednici imaju isti položaj kao i oni nasljednici koji 
su kao takvi postali u situacijama kada je umrla osoba nakon smrti upisana u matičnu knjigu 
umrlih.
U   našem   nasljednom   pravu   ne postoji   institut   ležeće   zaostavštine.   To   je zaostavština   u 
međuvremenu između ostaviočeve smrti i preuzimanja nasljedstva po nasljednicima.

2

1.2. Postojanje zaostavštine

Zaostavština se kao pravni pojam ne može vezati za određeno fizičko lice sve dok je ono živo, 
tako da, prema tome, ona nastaje tek kada to fizičko lice umre ili, još tačnije, kada prestane 
njegov pravni subjektivitet i tada se i uspostavlja njegova zaostavština koja prelazi na njegove 
nasljednike.

Savremena   nauka   Građanskog   prava   definiše   pojam   imovine   kao   skup   imovinskih   prava 
određenog subjekta u koji ne ulaze obaveze tog subjekta. Naš zakonodavac izjednačava pojam 
zaostavštine   sa   pojmom   imovine,   tako   da   zaostavština   drugim   riječima   predstavlja   skup 

1

 Bago D., Traljić N., Petrović Z.M., Pevlakić M.; (1991); Osnovi nasljednog prava; str. 17

2

 http://www.scribd.com/doc/64145718/Nasljedno-pravo

2

background image

bračni partner, ostavit će se na njegov zahtjev tom nasljedniku, a njihova vrijednost će 
se uračunati u dio tog nasljednika.

7

3. Pravo preče kupovine pokretnih stvari ne može se ni otuđiti, ni naslijediti ukoliko 

zakonom   nije   drukčije   određeno.

8

  Bez   obzira   na   imovinski   karakter   prava   preče 

kupovine,   ovo   pravo   ne   ulazi   u   sastav   zaostavštine   po   Zakonu   o   obligacionim 
odnosima.

Navedeni   primjeri   pokazuju   odstupanja   od   pravila   da   u   zaostavštinu   ostavioca   ulaze 
imovinska prava i obaveze koje je on imao u trenutku smrti, međutim, postoje i primjeri koji 
predstavljaju odstupanje od navedenog pravila u suprotnom pravcu, što znači da u sastav 
zaostavštine mogu ući i neka neimovinska prava ili neka faktička stanja koja i nisu prava, kao 
i neka imovinska prava koja ostavilac nije imao kod sebe u trenutku svoje smrti, pa npr.:

1. Po Zakonu o autorskom pravu nasljediva su i autorska moralna prava, ali ona ne 

spadaju u imovinu autora i sa njegovom smrću ne prestaju, nego prelaze na njegove 
nasljednike.

2. Nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavioca, bez obzira kada je stekao 

faktičku vlast na stvari.

9

Posjed, ne samo da nije imovinsko pravo, nego nije uopšte pravo. On je samo faktička 
vlast na stvari. Međutim, on ipak ulazi u sastav zaostavštine, jer u momentu smrti 
ostavioca prelazi na nasljednike.

10

3. Poklon ili legat koji je nasljednik dobio od ostavioca uračunava se u njegov nasljedni 

dio,   osim   ako   ostavilac   nije   želio   da   on   to   dobije   pored   svog   nasljednog   dijela. 
Dijelovi imovine ostavioca kojima je on raspolagao za vrijeme svog života u vidu 
poklona   i   legata   svojim   zakonskim   nasljednicima   mogu   ući   u   sastav   njegove 
zaostavštine iako se nisu nalazili kod njega u vrijeme njegove smrti.

11

  Kao poklon 

smatra se i odricanje od prava, oproštaj duga, ono što je ostavilac za vrijeme svog 
života   dao   nasljedniku   na   ime   nasljednog   dijela   ili   radi   osnivanja,   ili   proširenja 
domaćinstva, ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje ostavioca 
bez naknade.

12

1.3. Postojanje nasljednika

Nasljednik može biti samo lice koje je u životu, u trenutku otvaranja nasljeđa.

13

 S obzirom da 

smrću jednog lica nastaje otvaranje nasljeđa, to znači da se kao nasljednik može pojaviti samo 
lice koje je živo u trenutku smrti ostavioca. Isto važi i za legatora, kao i za fizička, i pravna 
lica, jer u našem pravu i pravna lica mogu biti testamentarni nasljednici.
U slučaju spora da li je nasljednik ili legator nadživio ostavioca, istina se utvrđuje iznošenjem 
dokaza.

14

Postoje izuzeci od pravila da nasljednik mora biti živ u trenutku smrti ostavioca. Dijete već 
začeto   u   trenutku   otvaranja   nasljeđa   smatra   se   kao   rođeno,   ako   se   rodi   živo.

15

  Ovom 

7

 Zakon o nasljeđivanju BiH, član 149. stav 1.

8

 Zakon o obligacionim odnosima FBiH i RS, član. 529.

9

 Zakon o vlasničko-pravnim odnosima FBiH, član. 78.

10

 Bago D., Traljić N., Petrović Z.M., Pevlakić M.; (1991); Osnovi nasljednog prava; str. 19

11

 Bago D., Traljić N., Petrović Z.M., Pevlakić M.; (1991); Osnovi nasljednog prava; str. 19

12

 Zakon o nasljeđivanju BiH, član 32.

13

 Zakon o nasljeđivanju BiH, član 128. stav 1.

14

 Bago D., Traljić N., Petrović Z.M., Pevlakić M.; (1991); Osnovi nasljednog prava; str. 19

15

 Zakon o nasljeđivanju BiH, član 128. stav 2.

4

Želiš da pročitaš svih 13 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti