Promene državno-pravnog poretka

UVOD

Proučavanjem društva, države i prava nužno se nameće i problem njihovog odnosa. Mnogobrojni teoretičari, mislioci, naučnici i praktičari su razrađivali ovaj problem. Postoje mnogobrojne teorije koju su vrlo različite. Među njima ima vrlo suprotnih, a mnoge su sa izvjesnim varijantama i malim razlika

Društvo je dakle dinamička pojava. Ono se stalno razvija, a osnovna pokretačka snaga tog razvoja jesu sredstva za proizvodnju. Usavršavanjem sredstva za proizvodnju, mijenjaju se i odnosi među ljudima. Kada su oruđa za rad bila primitivna, odnosi među ljudima su bili vrlo prisni, bliski. Ljudi su morali biti zajedno da bi mogli savladati prirodu i zajednički proizvoditi materijalna dobra za život.

Međutim drštvo nije moglo uvijek ostati ovakvo. Razvoj sredstava za proizvodnju i njegovo usavršavanje je dovelo do stvaranja viškova i njihovo prisvajanje od strane šefova zajednica i organizacija društva. Pojavljuje se privatna svojina nad sredstvima proizvodnje i ljudi se dijele na dvije velike grupe- vlasnike sredstava za proizvodnju i one koji su lišeni tog vlasništva. Prva klasa postaje vladajuća i ona eksploatiše drugu,podčinjenu klasu..To dalje vodi u sve veće klasne podjele i klasnu borbu kroz mnoga društva (feudalno,kapitalističko).

Dalje usavršavanje sredstava za rad dovodi I do novog načina proizvodnje tako npr. u feudalnom društvu i tom sistemu proizvodnje nije odgovarao nezainteresovan rob koji je uništavao sredstva, već lice koje je zainteresovano za rad. Radna snaga je nedostajala usljed jakog uništavanja robova,te je novi vlasnik sredstava za proizvodnju bio prinuđen da potčinjenoj klasi pruža izvjesna prava, dozvoljava da ubira u određenim mjerama proizvode rada. Usavršavanje sredstava za proizvodnju stvara novu klasu kapitalista koja stalno ekonomski i politički jača. Pojavljuje se mašina i mašinska proizvodnja. Ovaj nov, kapitalistički način traži slobodnog radnika, a ne kmeta vezanog za zemlju i zemljoradnju. Najposlije usljed strahovite eksploatacije radnika dolazi do sve većih i žešćih klasnih sukoba i težnje proleterijata da sruši kapitalističku klasu i uspostavi nov način proizvodnje.

U društvu, državi i pravu postoje mnogobrojne i vrlo raznovrsne evolutivne promjene. Skup tih promjena može se nazvati i jednim zajedničkim imenom evolucija. Karakter našeg proučavanja ovdje nas upućuje da sagledavamo samo one evolutivne promjene koje su od značaja za državu i pravo.

Polazeći od toga, mogu se istaći sljedeće evolutivne promene: reforma, državni udar i puč. Evolutivne promjene su sitne, male promjene u društvu, koje ne mijenjaju suštinu, osnovu društva, države i prava. One se gomilaju sve više, dovode do sporova i sukoba i u jednom trenutku dolazi do revolucionarne promjene koja je za razliku od evolutivne krupna, kvalitativna promjena.

1. REFORMA

Ova vrsta promjene je gotovo svakodnevna. U državi i pravu se vrše stalno sitne promjene u organizaciji državnog aparata, propisima i raznim drugim aktima. Reforme zahvataju skoro sve oblasti društvenog života: privredu, kulturu, nauku…

Možemo govoriti o pojedinačnoj,tj. posebnoj reformi u određenoj oblasti pa čak i više oblasti, ali i o opštoj koja zahvata celokupno društvo. Poznate sun am: agrarna reforma u oblasti poljoprivrede, socijalna u oblasti socijalne politike itd.

U nas se naročito govori i intezivno radi na reformama u privredi, kuturi, nauci, može se reći u svim oblastima, kao procesu približavanja porodici evropskih naroda- Evropskoj Uniji.

Reforme mogu biti zakonite i nezakonite. Prve su u skladu sa pravnim poretkom države dok su one druge suprotne tome. Svaka država vrši promjene- reforme koje su zasnovane na pravnim normama. Broj tih promjena je vrlo veliki. Koliko je veliki značaj dat reformi, vidi se naročito u tome da se smatra da se reformom mogu riješiti svi odnosi, pa i klasni. To u stvari negira revoluciju i ublažava klasne sukobe i klasnu borbu.

Napomenuo bih primjere većih društvenih reforma u pojedinih država svijeta koje su zauzele dosta pažnje javnosti kao na primjer venecuelanske društvene reforme. Dakle venecuelanski predsednik Ugo Čavez je uz podršku parlamenta predložio 69 izmjena sadašnjeg ustava.

Cilj tih reformi je priprema Venecuele za ulazak u ‘’socijalizam XXI vijeka’’  i za obezbjeđivanje Čavezove lične i moglo bi se reći apsolutne, doživotne vlasti…Godine 1998. kako je izabran za predsjednika zemlje Čavez je počeo sa sprovođenjem opsežnih reformi političkog sistema, ojačao socijalnu državu s ciljem poboljšanja životnih uslova najsiromašnijih slojeva i ‘’zahladio’’ odnose sa SAD, zastupajući istovremeno inicijative za regionalno povezivanje i sarađujući sa komunističkom Kubom. Njegova politika je izazvala protivljenje venecuelanskih privrednika i sindikata, ali je ostao popularan među stanovništvom zemlje, pogotovu među siromašnijima.