Odlomak

UVOD

Odlazak u vrtić za svako dijete je veliki trenutak. Počinje odrastanje. Rastemo podnoseći rastanke. Svakodnevno napuštanje roditelja i odlazak u novu sredinu vježba je ne samo rastanka, nego i privikavanja na novu sredinu. Tzv. ”vrtićko dijete” još uvijek vrlo intenzivno oblikuje svoju osobnost, razvija svoju ličnost.
Emocije imaju poseban značaj u razvoju djeteta, jer su intenzivne i snažno se manifestiraju u svim razvojnim aspektima. Snažne (pogotovo ”negativne”) emocije mogu ometati dijete u fizičkom razvoju, socijalnom prilagođavanju i intelektualnom rasuđivanju. Poznato je npr. da strah kod djece ima uticaja na lučenje žlijezda, rad nervnog sistema i motorne aktivnosti, što bitno utiče na cjelokupno sazrijevanje djeteta. U djece redovito nalazimo tzv. razvojne strahove koji su normalna pojava i koji se pojavljuju, mijenjaju i spontano nestaju kako dijete prelazi iz jedne razvojne faze u drugu.
Strah od razdvajanja (separacijska anksioznost) je strah od napuštanja sigurnosti emocionalno bliskih osoba ili doma djeteta. Ova vrsta razvojnog straha normalna je i očekivana u dobi djeteta od 6/8 mjeseci do 24/36 mjeseci starosti.
Strah od razdvajanja usko je vezan za afektivnu vezanost sa djeteta sa majkom . U najranijoj fazi, razvoj afektivne vezanosti vođen je biološkim nastojanjem djeteta da uz sebe veže jednu osobu iz okoline. Oko 6/8. mjeseca djetetovog života, pojavljuju se dvije reakcije koje pokazuju potpuno uspostavljenu afektivnu vezanost, a jedna od njih je strah od razdvajanja.
Uzrok tog straha leži u razvoju kognitivnih, spoznajnih sposobnosti djeteta. Dijete postaje sposobno da uvidi da se nalazi u drugačijoj, novoj situaciji, a istovremeno, nije još sposobno da razumije situaciju niti njene posljedice.
Gotovo sva djeca imaju periode kada se ne žele odvojiti od svojih roditelja. U predškolskoj dobi pojavljuje se kao strah od ostajanja u jaslicama/vrtiću ili sa osobom koja ih čuva, a u školskoj dobi kao strah od škole (školska fobija) te u takvim situacijama roditelj treba imati na umu da je određen stupanj nelagode pri odvajanju prirodan i očekivan.
Povremena odbijanja odlaska u vrtić/školu normalna su i očekivana i ne treba ih posebno isticati ako dijete u većini vremena rado i s uživanjem odlazi u vrtić/školu. Takvi periodi često se mogu povezati s promjenama u kući (npr. duže izbivanje jednog roditelja) ili u vrtiću/školi (npr. promjene u skupini ili teži zadaci u školi) ili nakon bolesti djeteta. Tada na reakcije odbijanja treba gledati kao na sastavni dio odrastanja.
Strah od odvajanja svoj vrhunac dostiže u dobi od 18 mjeseci, upravo kada, nažalost, mnoga djeca kreću u prva veća odvajanja (jaslice, tete čuvalice). Kod djece te dobi očekivano je teže odvajanje i duži adaptacijski period.
Mnogi autori koji se bave problemom adaptacije djece na jaslice/vrtić ističu pojavu srednje teške adaptacije. To su djeca kod kojih prilagodba i promjene u ponašanju traju duže. Dijete pokazuje otpor pri odlasku u jaslice/vrtić, u trenutku kada ga roditelj treba ostaviti u jaslicama dijete reagira burno, opire se odlasku u grupu, plače čvrsto se pridržavajući za oca ili majku. Navedeni oblici ponašanja ponekad znaju potrajati i do mjesec dana. U tom teškom periodu adaptacije važno je imati puno strpljenja i ljubavi.
Ako poteškoće adaptacije traju do pola godine opravdano se govori o teškom obliku adaptacije. Najčešće se radi od djeci koja dolaze iz nesređenog obiteljskog okruženja, u kojem je uvijek nedostajalo samopouzdanja i samopovjerenja i kod roditelja i kod djece. Osim što svakodnevno pokazuju otpor pri odlasku u vrtić, ova djeca često odbijaju hranu, ne pokazuju interes za igru s vršnjacima, te često borave u kutu nezainteresirana za aktivnosti i igračke koje ih okružuju. Dijete koje se teško adaptira također pokazuje i sklonost regresivnom obliku ponašanja .

Strahu od odvajanja je posebno izloženo i pretjerano razmaženo, prezaštićivano dijete, posebno ako nije bilo uključeno u vrtić niti puštano među djecu pa je ostalo nesocijalizirano, ako nije steklo dragocjena socijalna iskustva, vještine i samopouzdanje niti usvojilo osnovne radne i druge korisne navike. U obitelji je bilo u središtu pozornosti, potpuno sigurno, zaštićeno i sve što mu je trebalo dobivalo je od roditelja. Takvo dijete nije imalo potrebu ulaganja napora i truda u rješavanju nastalih problema. Polaskom u vrtić, ono to gubi. Zapravo, naglo prelazi iz svijeta bezbrižnosti, igre i zabave u svijet određenih dužnosti, obaveza, pa čak i odgovornosti. Vršnjaci mu ne daju nikakve povlastice, a ono očekuje isti onakav odnos i tretman kakav je imalo u vlastitoj obitelji. Sada se za sve što mu je potrebno mora samo izboriti. Kako za tu novu funkciju nije pripremljeno ni naučeno, ne zna se i ne može nositi s drugom djecom, svojim problemima, obvezama i zadaćama pa se osjeća ugroženim, bespomoćnim i neuspješnim.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Psihologija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari