Razvojna psihologija, uvod u razvojnu psihologiju
Objavio ivanicaa7822 25. mart 2024.
Seminarski radovi, Skripte, Psihologija
Objavio Jovanaa998 12. decembar 2013. Prijavi dokument
UVOD
Odlazak u vrtić za svako dijete je veliki trenutak. Počinje odrastanje. Rastemo podnoseći rastanke. Svakodnevno napuštanje roditelja i odlazak u novu sredinu vježba je ne samo rastanka, nego i privikavanja na novu sredinu. Tzv. ”vrtićko dijete” još uvijek vrlo intenzivno oblikuje svoju osobnost, razvija svoju ličnost.
Emocije imaju poseban značaj u razvoju djeteta, jer su intenzivne i snažno se manifestiraju u svim razvojnim aspektima. Snažne (pogotovo ”negativne”) emocije mogu ometati dijete u fizičkom razvoju, socijalnom prilagođavanju i intelektualnom rasuđivanju. Poznato je npr. da strah kod djece ima uticaja na lučenje žlijezda, rad nervnog sistema i motorne aktivnosti, što bitno utiče na cjelokupno sazrijevanje djeteta. U djece redovito nalazimo tzv. razvojne strahove koji su normalna pojava i koji se pojavljuju, mijenjaju i spontano nestaju kako dijete prelazi iz jedne razvojne faze u drugu.
Strah od razdvajanja (separacijska anksioznost) je strah od napuštanja sigurnosti emocionalno bliskih osoba ili doma djeteta. Ova vrsta razvojnog straha normalna je i očekivana u dobi djeteta od 6/8 mjeseci do 24/36 mjeseci starosti.
Strah od razdvajanja usko je vezan za afektivnu vezanost sa djeteta sa majkom . U najranijoj fazi, razvoj afektivne vezanosti vođen je biološkim nastojanjem djeteta da uz sebe veže jednu osobu iz okoline. Oko 6/8. mjeseca djetetovog života, pojavljuju se dvije reakcije koje pokazuju potpuno uspostavljenu afektivnu vezanost, a jedna od njih je strah od razdvajanja.
Uzrok tog straha leži u razvoju kognitivnih, spoznajnih sposobnosti djeteta. Dijete postaje sposobno da uvidi da se nalazi u drugačijoj, novoj situaciji, a istovremeno, nije još sposobno da razumije situaciju niti njene posljedice.
Gotovo sva djeca imaju periode kada se ne žele odvojiti od svojih roditelja. U predškolskoj dobi pojavljuje se kao strah od ostajanja u jaslicama/vrtiću ili sa osobom koja ih čuva, a u školskoj dobi kao strah od škole (školska fobija) te u takvim situacijama roditelj treba imati na umu da je određen stupanj nelagode pri odvajanju prirodan i očekivan.
Povremena odbijanja odlaska u vrtić/školu normalna su i očekivana i ne treba ih posebno isticati ako dijete u većini vremena rado i s uživanjem odlazi u vrtić/školu. Takvi periodi često se mogu povezati s promjenama u kući (npr. duže izbivanje jednog roditelja) ili u vrtiću/školi (npr. promjene u skupini ili teži zadaci u školi) ili nakon bolesti djeteta. Tada na reakcije odbijanja treba gledati kao na sastavni dio odrastanja.
Strah od odvajanja svoj vrhunac dostiže u dobi od 18 mjeseci, upravo kada, nažalost, mnoga djeca kreću u prva veća odvajanja (jaslice, tete čuvalice). Kod djece te dobi očekivano je teže odvajanje i duži adaptacijski period.
Mnogi autori koji se bave problemom adaptacije djece na jaslice/vrtić ističu pojavu srednje teške adaptacije. To su djeca kod kojih prilagodba i promjene u ponašanju traju duže. Dijete pokazuje otpor pri odlasku u jaslice/vrtić, u trenutku kada ga roditelj treba ostaviti u jaslicama dijete reagira burno, opire se odlasku u grupu, plače čvrsto se pridržavajući za oca ili majku. Navedeni oblici ponašanja ponekad znaju potrajati i do mjesec dana. U tom teškom periodu adaptacije važno je imati puno strpljenja i ljubavi.
Ako poteškoće adaptacije traju do pola godine opravdano se govori o teškom obliku adaptacije. Najčešće se radi od djeci koja dolaze iz nesređenog obiteljskog okruženja, u kojem je uvijek nedostajalo samopouzdanja i samopovjerenja i kod roditelja i kod djece. Osim što svakodnevno pokazuju otpor pri odlasku u vrtić, ova djeca često odbijaju hranu, ne pokazuju interes za igru s vršnjacima, te često borave u kutu nezainteresirana za aktivnosti i igračke koje ih okružuju. Dijete koje se teško adaptira također pokazuje i sklonost regresivnom obliku ponašanja .
Strahu od odvajanja je posebno izloženo i pretjerano razmaženo, prezaštićivano dijete, posebno ako nije bilo uključeno u vrtić niti puštano među djecu pa je ostalo nesocijalizirano, ako nije steklo dragocjena socijalna iskustva, vještine i samopouzdanje niti usvojilo osnovne radne i druge korisne navike. U obitelji je bilo u središtu pozornosti, potpuno sigurno, zaštićeno i sve što mu je trebalo dobivalo je od roditelja. Takvo dijete nije imalo potrebu ulaganja napora i truda u rješavanju nastalih problema. Polaskom u vrtić, ono to gubi. Zapravo, naglo prelazi iz svijeta bezbrižnosti, igre i zabave u svijet određenih dužnosti, obaveza, pa čak i odgovornosti. Vršnjaci mu ne daju nikakve povlastice, a ono očekuje isti onakav odnos i tretman kakav je imalo u vlastitoj obitelji. Sada se za sve što mu je potrebno mora samo izboriti. Kako za tu novu funkciju nije pripremljeno ni naučeno, ne zna se i ne može nositi s drugom djecom, svojim problemima, obvezama i zadaćama pa se osjeća ugroženim, bespomoćnim i neuspješnim.
Objavio ivanicaa7822 25. mart 2024.
Objavio Nikolic.i_ 13. mart 2024.
Objavio Milana97 26. februar 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Komentari
You must be logged in to post a comment.