Zaveštanje u naslednom pravu
Uvod
Nasleđivanje je prenos duhovnih i materijalnih osobina i vrednosti sa predaka na potomke,
vremenska veza međuzavisnosti svih generacija, lanac kontinuiteteta. Odatle, nasleđe ne
predstavlja samo pravni pojam, već naprotiv, javlja se i u mnogim drugim naukama, kako
prirodnim, tako i u društvenim (sociologija, istorija, biologija, psihologija...). U istoriji prava,
nasleđivanje se dugo nije moglo odvojiti od biološke i religijske osnove. Tako, na primer, u
Rimskom pravu, bilo je istaknuto da naslednik neosporno ima ista prava i obaveze kao i umrli.
To ukazuje na drevna shvatanja o naslednom pravu. Takođe, Rimljani su govorili da je velika
nesreća umreti bez testamenta. Danas, tradicionalna shvatanja, ustupila su mesto savremenijim,
gde nasleđivanje ima imovinski karakter, i najčešće se označava kao prelaženje imovine sa
umrlog na druga lica, kao i ustupanje prava i zaostavštine, tj. stvari i prava umrlog na njegove
naslednike. Ipak, i u savremenim pravima je usvojena rimska praksa testamentiranog
nasleđivanja. U nauci se pretpostavke za nasleđivanje označavaju kao pravne činjenice na
osnovu kojih nastupa nasleđivanje, ili kao osnovni uslov za nasleđivanje. Mnogi autori navode
tri osnovne pretpostavke za nasleđivanje: smrt ostavioca, postojanje naslednika i osnov
pozivanja na nasleđe. Ipak, najbitnije pretpostavke za nasleđivanje su postojanje zaostavštine i
smrt ostavioca (delacija), iz kojih proizilaze neki osnovi na nasleđe: ugovor o nasleđivanju,
zaveštanje (testament) ili, pak, zakon (u nekim starim pravima – običaj). Iz navedenog sledi da
je postojanje zaostavštine jedan od bitnih uslova za nastajanje naslednopravnog odnosa, jer ako
umrli nije ostavio imovinu, ostavinski sud nema o čemu da raspravlja, pa se postupak obustavlja.
U svim našim zakonima, dopuštena su samo dva osnova, kao preduslov za pozivanje na nasleđe,
a to su zakon i zaveštanje, odnosno testament. Do zakonskog nasleđivanja dolazi ako nema
testamenta, ili je on ništav, ako zaveštanjem , odnosno testamentom nije obuhvaćena celokupna
imovina (zaostavština) i ako zaveštajni naslednik ne može ili neće da se primi nasleđa. Prema
našim zakonima o nasleđivanju, moguće je da naslednik u istom slučaju, nasleđuje delimično po
testamentu a delimično kao zakonski naslednik (naravno, to se odnosi na različite delove
zaostavštine). Ugovor o nasleđivanju, bar za sada, nije dopušten u Srbiji. U državama anglo-
američkog pravnog sistema, primenjuje se testamentirano nasleđivanje, tako da se i zakonsko
nasleđivanje bazira na tastamentiranom. U evropskokontinentalnom sistemu prava, nasuprot,
pravilo je zakonsko nasleđivanje. Najčešće činjenice na kojima se zasniva zakonski red
nasleđivanja jesu srodstvo (krvno i građansko) i bračna veza. U xx veku, u pojedinim pravima,
javile su se i neke druge činjenice, kao na primer zajednica života, izdržavanje, vanbračna veza i
drugo. Tako se, iz svega gore navedenog, može zaključiti da nasledno pravo ima dva osnovna
značenja: objektivno i subjektivno. U objektivnom smislu se podrazumevaju sva pravila i propisa
koji uređuju nasleđivanje, a pod subjektivnim se podrazumeva konkretno ovlašćenje određenog
lica da na osnovu objektivnog naslednog prava stekne pravo na nasleđivanje zaostavštinu
ostavioca.
1
1. Pojam zaveštanja
Zaveštanje (testament, oporuka, poslednja volja) predstavlja zakonom uređeni oblik
jednostrane, strogo lične izjave volje za to sposobnog lica, kojom ono određuje raspodelu svoje
imovine posle svoje smrti i , eventualno, daje druge izjave i naredbe u vezi sa svojom smrću.
Drugim rečima, pravilo je da zaveštanjem zaveštalac uređuje raspodelu imovine za slučaj svoje
smrti, ali pored toga zaveštalac može da unese i neke neimovinske odredbe, a izuzetno takve
odredbe mogu činiti i isključivu sadržinu testamenta. Na primer: priznanje vanbračnog očinstva,
određivanje mesta i načna sahrane i drugo. Testament u pravnom, tj naslednopravnom smislu
reči treba razlikovati od tzv. umetničkih, političkih ili književnih testamenata. I u
naslednopravnom smislu reč zaveštanje, odnosno testament ima više značenja. U formalnom
smislu,
zaveštanje je svaka izjava volje uperena na postizanje nekog naslednog efekta, tj. bilo čega sto
može činiti sadržinu testamenta, data u zakonom utvrđenom obliku za testament.
Izjava volje, koja
nema nikakve veze sa onim sto može biti sadržina testamenta ne može se smatrati testamentom
ni u formalnom smislu. Npr. izjava volje koja se tiče političke situacije, naučnog ili umetničkog
shvatanja ili mišljenja, sama po sebi, bez obzira na zadovoljenje forme, ne može se smatrati
testamentom ni u formalnom smislu. Što se tiče ovog, formalnog smisla, zaveštalac može imati
više testamenata, i u tom slučaju oni će se međusobno dopunjavati, ali i isključivati. U
materijalnom smislu, zaveštalac može imati samo jedan testament. Naime, zaveštalac može
ostaviti više testamenata u formalnom smislu, ali sud mora, uzimajući sve okolnosti u
razmatranje, ustanoviti šta je poslednja volja ostavioca.
Poslednja volja mora biti jedinstvena i
jedna, i to je ono što testament čini materijalnim.
1.1. Istorijat zaveštanja
Da bi testament mogao da se pojavi, bilo je potrebno da se u društvu afirmiše individua i njena
volja. To, naravno nije bilo moguće u uslovima primitivnog razvoja društva. Drevna prava,
izgleda da nisu uspela da dođu do toga da subjekat svojom voljom postavi sebi naslednika.Taj
odlučujući korak je načinilo rimsko pravo. Testament se kod Rimljana pojavio najverovatnije u
periodu VII-VI v.pne., u vreme raspada zajedničke i nastanka privatne svojine. Međutim, volja
pojedinca morala je biti izrečena pred narodnom skupštinom, i o tome se u početku glasalo. Taj
prvi testament bio je, dakle, usmeni i javni. Sledeći oblik testamenta nastao je oko 70.god pne.
gde su se kao najvažniji elementi forme javili pečati i potpisi svedoka, čime se objavilo da će se
svako pismo koje sadrži postavljanje naslednika, sa eventualnim drugim odredbama, smatrati
testamentom ako sadrži potpis zaveštaoca i sedmoro svedoka. Ostavilac je svoju poslednju volju
mogao da izjavi i u jednom od javnih oblika testamenta, odnosno pred sudom, ili koji se
Cvetković M. : LIŠENJE MOGUĆNOSTI NASLEĐIVANJA, Beograd, 1956.
Cvetković M. : LIŠENJE MOGUĆNOSTI NASLEĐIVANJA, Beograd, 1956.
2

d) Formalni pravni poslovi su oni koji podrazumevaju da volja koja čini sadržinu pravnog posla,
bude izražena u određenom obliku (formi). Ispunjenje testamentarne forme, tačno propisane
zakonom, bitan je sastojak pravnog posla. I obrnuto, nikakvo odstupanje od zakona predviđene
forme testamenta nije dopušteno, već naprotiv, formalni propusti uvek otvaraju mogućnost za
poništenje testamenta. S obzirom na ovakvo pooštrene zahteve u pogledu forme, u nauci se
testament označava kao strogo formalni pravni akt.
2. Sadržina zaveštanja (testamenta)
Testament može sadržati odredbe koje su po svojoj prirodi veoma raznovrsne : one koje se
odnose na imovinska raspolaganja, one koje se tiču sprovođenja poslednje volje i razne druge
odredbe neimovinskog karaktera. S obzirom na to, u teoriji je izvršena podela sadržine
testamenta na materijalnu, formalnu i na onu koja obuhvata tzv. ostale odredbe. U materijalnu
sadržinu takođe spada i veliki broj raznovrsnih odredbi, ali za nju je karakteristično to što se
uvek, neposredno ili posredno, odnosi na imovinsko raspolaganje zaveštaoca. Materijalna
sadržina testamenta je u pitanju kod: postavljanja naslednika, određivanja naslednih delova,
određivanja uslova, rokova, isključenja iz nasleđa, i dr. Formalna sadržina zaveštanja odnosi se
na slučaj postavljanja izvršioca testamenta, ili određivanja tzv. konkretizatora zaveštaočeve volje
samo u vezi sa nekom posebnom odredbom u testamentu. Konačno,
sadržina zaveštanja može biti i
neimovinske prirode-tzv. ostale odredbe : priznavanje vanbračnog očinstva, određivanje mesta i načina
sahrane. Kao što je poznato u rimskom pravu, postavljanje naslednika je bio glavni i suštinski element
sadržine zaveštanja, element bez koga testament ne proizvodi pravno dejstvo. U savremenim pravima,
odredba o postavljanju univerzalnog naslednika, nije neophodna za punovažnost zaveštanja
. Ipak, on
ima veliki praktični značaj – naslednik stupa u sva prava čiji je titular bio ostavilac, na njemu je
obaveza da namiri osataviočeve dugove, da ispuni određene naloge... Naslednik se najčesce
postavlja neposredno: imenom i prezimenom, a često se uz ime i prezime stavlja i dodatak koji
označava odnos između zaveštaoca i naslednika. Određivanje naslednika moze biti i posredno, i
to na dva načina. Prvi način posrednog određivanja naslednika sastoji se u tome sto zaveštalac u
testamentu navede podatke na osnovu kojih se može utvrditi identitet naslednika. Npr.,
zaveštalac odredi da će njegov naslednik biti ono od njegove dece koje ostane na selu i bavi se
zemljoradnjom, ili navede da ce ¼ nasledstva dobiti njegov sekretar, ili da ce 1/10 zaostavštine
dobiti šahovski klub koji pobedi na turniru te godine, i drugo. To znači da naslednik može postati
i lice koje u trenutku sačinjavanja zaveštanja nije moglo da se individualizuje Drugi nacin
posrednog određivanja naslednika se odnosi na njegovu individualizaciju, i tu se javlja situacija
da zaveštalac ostavlja jednom licu određena prava i koristi iz zaostavštine. Dakle, naslednik
moze da bude određen na razne načine, neposredno ili posredno, ali je bitno da to bude učinjeno
Antić – Balinovac: KOMENTAR ZAKONA O NASLEĐIVANJU, Beograd, 1996
.
4
tako da se tumačenjem može utvrditi ko je to lice i kakva je vrsta sukcesije u pitanju. Naslednik
moze naslediti celokupnu zaostavštinu, ili samo jedam njen deo, sto se najčesce određuje
razlomkom. Razume se, univerzalni sukcesor (naslednik) ne mora biti samo jedno lice, vec
naprotiv, u testamentu zaveštalac ih moze postaviti vise, i to na različite načine. Trenutkom smrti
ostavioca, postavljeni naslednik stiče zaostavštinu. Od smrti ostavioca, pa sve do smrti
naslednika, sva nasleđena prava i obaveze će se nalaziti u njegovoj imovini. Međutim, i od tog
pravila postoje izuzeci. Naime, moguće je zameniti naslednika, postaviti uslove, rokove, kao i
naloge. Zamena naslednika ima više oblika, i sadrži manje ili veće sličnosti kao kod sukcesivnog
nasleđivanja.
2.1. Supstitucije
Zamena naslednika se može sastojati u tome što se u zaveštanju postavljenom nasledniku, za
slučaj da on ne može ili neće da se primi nasleđa određuje zamenik (jedan ili više), ili je
mogućno da testator postavi naslednika svom nasledniku. Ove dve vrste supstitucije – obična i
fideikomisarna – mogu se javiti u različitim oblicima. Odredba u zaveštanju u kojem se jedno
lice postavlja za naslednika, ali se istovremeno određuje da će u slučaju da to lice ne postane
naslednik, naslednik biti drugo lice, naziva se obična (prosta) zamena naslednika. Na isti način
je moguće odrediti i zamenika jednom nasledniku. Ova supstitucija je bila dozvoljena i u
rimskom pravu, a prihvaćena je i u svim drugim pravima. U našem pravu se određuje da
zaveštalac može testamentom odrediti lice kome će pripasti nasledstvo ako određeni naslednik
umre pre njega, ili se odrekne nasleđa, ili bude nedostojan da ga nasledi. Postavljeni naslednik u
običnoj supstituciji se naziva institut, a njegov zamenik je supstitut. Odnos između instituta i
supstituta je zasnovan na isključivosti, tj. ako institut postane naslednik, to je definitivno –
supstitut je tada isključen, i obrnuto. Institut i supstitut, drugim rečima, ne mogu biti naslednici u
isto vreme, niti mogu biti to jedan za drugim. Supstitut može biti postavljen kako zaveštajno,
tako i zakonski.
Pored obične zamene naslednika, čiji je cilj da u onim slučajevima kada zaveštajni
naslednik iz nekog razloga ne nasledi, ipak dođe do zavečtajnog nasleđivanja tako čto će drugo lice
postati naslednik, postoji i supstitucija koja predstavlja postavljanje naslednika nasledniku, čiji je cilj
očuvanje zaostavštine za dalje potomke u jednoj porodici.
Za razliku od obične zamene, gde postoje
samo institut i supstitut, fideikomisarna supstitucija se javlja u dva oblika : fideikomisarna u
užem smislu i pupilarna supstitucija. Fideikomisarna supstitucija u užem smislu je oblik zamene
naslednika kod koga se u testamentu prvo određuje jedan naslednik, a zatim, kada se ispune
uslovi koje je zaveštalac predvideo, da to lice prestane biti naslednik (npr. usled smrti ili
preudaje za naslednika se određuje drugo lice). Porodicni fideikomis je najčešće susretan u
feudalizmu.U rimskom pravu, oni nisu imali pravno dejstvo, sve do prelaska iz starog u novi
Antić – Balinovac: KOMENTAR ZAKONA O NASLEĐIVANJU, Beograd, 1996
.
5
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti