Odlomak

UVOD
Globalni efekti novih bezbjednosnih izazova, terorizam i proizvodnja oružja za masovno uništenje obesmislili su dosadašnje poimanje državnog suvereniteta. Značaj zajedničkog pristupa u rješavanju bezbjednosnih izazova postaje sve veći. Najvidljiviji izraz zajedničkog nastupa u osiguravanju globalne bezbjednosti, koji podrazumijeva blisku saradnju između Sjeverne Amerike i Evrope u mnogim oblastima, jeste NATO.
Tokom i neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, odnosi među silama pobjednicama zasnivali su se na dogovorima postignutim u Jalti, Teheranu i Potsdamu. Međutim, ti odnosi su ubrzo postali opterećeni međusobnim nepovjerenjem. Zapadne države, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), suočile su se sa ideološkom i vojnom prijetnjom Sovjetskog Saveza (SSSR), koji je u državama Istočne Evrope i Balkana uspostavio režime „narodne demokratije” čija se suština ogledala u komunističkom totalitarizmu. Hladni rat, među dojučerašnjim saveznicima, sve više je dobijao na zamahu praćen trkom u naoružavanju. Od tada, nije prošlo mnogo vremena do trenutka kada je formulisan i usvojen Sjevernoatlantski ugovor.
Prvi nagovještaj ideja na kojima će se, nešto kasnije, temeljiti NATO, može se naći u Atlantskoj povelji, kojom su Frenklin Ruzvelt, predsjednik SAD, i Vinston Čerčil, predsjednik britanske vlade, 14. avgusta 1941. objavili zajednička načela djelovanja dveju država u uređenju svijeta, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Osnivanju NATO-a prethodilo je i usvajanje Povelje UN, kao i Sporazuma o ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj saradnji i kolektivnoj samoodbrani (Briselski sporazum) i Vandenbergove rezolucije. Povelja UN, usvojena 26. juna 1945. godine, priznaje pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu u slučaju oružanog napada. Francuska, Velika Britanija, Belgija, Holandija i Luksemburg sklopile su, 17. marta 1948. godine, Briselski sporazum, koji je na vremenski period od pedeset godina trebalo da osigura kolektivnu odbranu država članica i pospiješi njihovu ekonomsku, socijalnu i kulturnu saradnju. Maršalov plan bio je presudni faktor posleratne ekonomske obnove Zapadne Evrope . On je osigurao sredstva za stabilizaciju privreda država Zapadne Evrope, u periodu između 1947. i 1951. godine. U okolnostima naglašene potrebe za podrškom Maršalovom planu, i u strahu od ekspanzionističke politike Sovjetskog Saveza, zapadnoevropske države i njihovi severnoamerički saveznici osnovali su NATO, Sjevernoatlantskim ugovorom.
1. POJAM I NASTANAK NATO-A
Sjeverno-atlantski savez ili NATO (engl. North Atlantic Treaty Organisation (NATO), je međunarodna odbrambeno-bezbjednosna organizacija. Službeni jezici u NATO su engleski i francuski. NATO je političko-vojna organizacija, koju, u ovom trenutku, čini dvadeset osam država Sjeverne Amerike i Evrope, posvećenih ispunjavanju ciljeva iznijetih u Sjevernoatlantskom ugovoru, potpisanom 4. aprila 1949. godine, u Vašingtonu. U skladu sa Sjevernoatlantskim ugovorom, osnovna uloga NATO-a je zaštita slobode i bezbjednosti svih njenih članica političkim i vojnim sredstvima.
Ova Alijansa nastala je kao izraz riješenosti država osnivača da zaštite „slobodu, zajedničku baštinu i civilizaciju svojih naroda, koja je zasnovana na načelima demokratije, individualne slobode i vladavine prava ” dok svaka članica, pri tom, zadržava svoj puni suverenitet. Djelovanje Alijanse zasniva se na saradnji, usaglašavanju i zajedničkom planiranju, na političkom i vojnom nivou, između svih dvadeset osam država članica . Pored toga, NATO svoje aktivnosti ostvaruje i kroz partnerstva i blisku koordinaciju sa nizom država i međunarodnih institucija. NATO je i forum, u okviru koga države Sjeverne Amerike i Evrope raspravljaju o bezbjednosnim problemima od zajedničkog interesa i preduzimaju zajedničke akcije u suočavanju sa njima.
Nakon 1949. godine NATO se širio u nekoliko navrata: najprije su 1952. godine primljene Grčka i Turska, što takođe pokazuje davanje prioriteta strategijskim u odnosu na ideološko-političke kriterijume. Poslije velikih rasprava i dugog protivljenja Francuske u Savez je 1955. godine primljena SR Njemačka, i to nakon obećanja SAD da će se u Njemačkoj, na Rajni stacionirati Angloamerička armija. Španija je primljena 1982, iako je u vojnu strukturu ušla tek sredinom devedesetih, 1999 godine su primljene Mađarska, Poljska i Češka, a 2004. godine Slovačka, Slovenija, Litvanija, Estonija, Letonija, Rumunija i Bugarska. 2008. godine lideri NATO-a na samitu u Bukureštu uputili su poziv za članstvo Hrvatskoj i Albaniji. Kako L. Ervan ističe, u toj organizaciji danas ima elemenata jednog vojno-političkog saveza, ali isto tako i elemenata jedinstvene međunarodne organizacije.
1.1.OSNOVNE FUNKCIJE NATO-A

Osnovno radno načelo Saveza je zajednička obaveza suverenih država na međusobnu saradnju, utemeljena na činjenici da je bezbjednost jedne države članice neodvojiva od bezbjednosti ostalih. Solidarnost u Savezu obezbjeđuje da nijedna država članica neće morati da se osloni samo na svoje snage u rješavanju osnovnih bezbjedonosnih problema. Cilj Saveza je „unaprjeđenje mirovnih i prijateljskih odnosa na cijelom sjeverno-atlantskom području“.Organizacija Sjeverno-atlantskog sporazuma (NATO) je međudržavna organizacija u kojoj svaka od država članica zadržava svoju punu suverenost i nezavisnost, no on takođe ima i vlastitu (upravnu) strukturu koja omogućava ostvarenje njegovih ciljeva. NATO uspostavlja preko-atlantsku vezu kojom je bezbjednost Sjeverne Amerike trajno vezana za bezbjednost Evrope. On je radni odraz uspješnog zajedničkog napora država članica ka ostvarenju njihovih zajedničkih ciljeva. Sredstva kojima NATO sprovodi svoju mirovnu politiku uključuju i održavanje dovoljne vojne spremnosti da bi se spriječio rat i osigurala uspješna odbrana, opštu sposobnost da bi se riješile krizne situacije koje prijete državama članicama, aktivno učestvovanje u dijalogu s drugim državama i zajedničkom pristupu Evropskoj bezbjednosti, što uključuje i rad na daljem napretku nadzora naoružanja i razoružanja .
Prvobitni cilj NATO-a je očuvanje mira i bezbjednosti svih svojih članica, uz pomoć političkih i vojnih sredstava u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih Nacija. Od svog osnivanja, Savez je radio na uspostavljanju pravednog i trajnog poretka u Evropi okrenutog miru i zasnovanog na opštim vrijednostima demokratije, ljudskih prava i vladavine zakona.
Da bi ostvario svoj osnovni cilj, NATO obavlja sljedeće bezbjedonosne zadatke:
• Obezbjeđuje nezamjenjiv temelj stabilnosti i bezbjednosti u Evropi s naglaskom na razvoju demokratskih institucija i mirnog rješavanja nesuglasica. Teži stvaranju okruženja u kome nijedna država neće moći da ugrozi nijednu evropsku naciju niti nametne hegemoniju prijetnjama ili upotrebom sile.
• U skladu s članom 4 Sjeverno-atlantskog sporazuma, služi kao preko-atlantski forum za razmatranje bilo kojih pitanja koja su od ključne važnosti državama članicama, što uključuje i situacije čiji bi razvoj mogao da ugrozi njihovu bezbjednost.
• Omogućava zajedničko usmjeravanje napora na poljima koja su od zajedničkog interesa.
• Brani države članice od bilo kog oblika agresije na njihovoj teritoriji, te pokušava da je spriječi.
• Ostvaruje bezbjednost i stabilnost održavajući trajnu saradnju sa svim partnerima kroz Partnerstvo za mir, Evro-atlantsko partnersko vijeće, te savjetovanje, saradnju i partnerstvo s Rusijom i Ukrajinom.
• Doprinosi razumijevanju činilaca ključnih za međunarodnu bezbjednost i ciljeva saradnje na tom području, putem programa informisanja u zemljama članicama NATO-a i zemljama partnerima te putem inicijativa kao što je Mediteranski dijalog .

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 15 stranica
  • Odbrana- savremene teme Ne mogu da se sjetim
  • Školska godina: Ne mogu da se sjetim
  • Seminarski radovi, Skripte, Bezbednost, Ekonomija
  • Crna Gora,  Podgorica,  Fakultet za državne i evropske studije u Podgorici   Pravni fakultet Podgorica
  • ,

Više u Bezbednost

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari