Odlomak

UPITNICI I INVENTARI LIČNOSTI
Samoopisivanje kao izvor podataka o ličnosti javlja se u tri različita oblika: kao autobiografija, kao iskaz o sebi dat u toku intervjua i kao sistem odgovora na upitniku ili inventaru ličnosti.
U sastavu psihodijagnostičkih metoda upitnici se pojavljuju krajem prošlog veka. Vršeći opite sa anketom Galton 1830 je ustanovio da sistematski pripremljena i postavljena pitanja sa ponuđenim alternativnim odgovorima mogu poslužiti u ispitivanju izolovanih karakteristika osoba. Do tog saznanja Galton je došao ispitujući pojedine osobine u razvoju ličnosti adolescenata.
Koncentracijom mnoštva pitanja na razne aspekte jedne opšte karakteristike ponašanja mogu se kvantifikovati individualne razlike među ljudima. Polazeći od ove mogućnosti Woodworth je pokušao da zameni naturalističku formu samoopisivanja sa tehničkom formom čije je oličenje inventar. Povod za Woodworthov poduhvat bila je mobilizacija regruta u SAD pred kraj Prvog svetskog rata. Mase regruta morale su biti trijažirane u najkraćem roku bez dovoljnog broja psihijatara u regrutnim komisijama. Kao zamenu za individualni intervju kao tehniku trijaže Woodworth je pripremio jedan inventar neprilagođenosti koji je mogao da se primeni masovno i ocenjuje mehanički i objektivno. Formular, odnosno papir i olovka zamenili su razgovor sa psihijatrom, ali samo za one ispitanike koji su imali niži skor neprilagođenosti od kritičke granice. Za one koji su imali viši skor sledio je pregled kod psihijatra, koji je donosio konačnu odluku o podobnosti ili nepodobnosti. Bitno u ovom poduhvatu bila je demonstracija moguće supstitucije intervjua sa upitnikom, odnosno drugim oblikom samoopisivanja. Kao dokaz takve supstitucije prihvaćena je ocena da je Woodworthov „arak ličnih podataka” u praksi potvrdio svoju valjanost.
Veliki eksperiment zamenjivanja jednog oblika samoopisivanja drugim oblikom protumačen je kao bezuslovna potvrda da je upitnik jednak ili čak bolji instrument. Prednost upitnika je viđena u tome što je: ekonomičniji, što može da se prilagodi različitim sadržajima, što je nezavisan od situacionih varijabli, što je pogodan za kvantifikaciju i u celini bliži kriterijumima naučne metode.
Prva generacija upitnika ne nalazi očekivanu empirijsku potvrdu poput svog uzora. To dovodi do diferencijacije među psiholozima. Mnogi, uvereni da upitnici nemaju potencijala i budućnosti, okreću se drugim tehnikama. Posebno su u to vreme bile privlačne projektivne tehnike. Oni koji traže razlog neuspehu navode naivnost pretpostavki od kojih se polazilo. Izražava se sumnja u to da se upitnici mogu smatrati u suštini istim a po formi različitim od intervjua. Upitnik predstavlja posebnu klasu tehnike komunikacija i spoznaje. Ističe se da je potrebno istražiti upitničko ponašanje, mogućnosti i modalitete same tehnike, da je neophodno bolje odrediti šta se istražuje. Deo krivice za neuspeh prebačen je na naivnu brzopletost iza koje je stajalo uverenje da „upitnici mogu sve”.
Druga generacija upitnika razvijena je sa puno kritičnosti i na čvršćim osno¬vama. Odbačen je stav da izabrana alternativa ponuđenih odgovora izražava pot¬punu podudarnost teksta i ispitanika. Taj stav izveden je iz pretpostavke da je značenje odgovora na intervjuu i na upitniku istovetno. Međutim, to je pogrešno, što se i pokazalo. Ako na upitniku ispitanik naiđe na pitanje: „Da li su sa vama uvek lepo postupali?” i zaokruži odgovor „Ne”, to nije isto kao kad bi na intervjuu odgovorio „Sa mnom su uvek loše postupali”. Pitanja u upitnicima i u intervjuu jednako su formulisana, ali je odgovor bitno različit. Na upitnicima mi ne saznajemo integralni odgovor, već samo jedan segment odgovora čije značenje ne može da se rekonstruiše iz date reakcije. Jedini način da se rekonstruiše znače¬nje je povezivanje svih datih odgovora. To što nazivamo odgovorom na upit¬niku to je samo individualno glasanje, saglašavanje ili nesaglašavanje sa jednim izborom mogućih formulacija autentičnog odgovora. Odgovor je nametnut i samim tim nije odgovor, već još jedno pitanje. Ispitanik se prećutno tretira kao da je nemušt, kao da ne poznaje jezik, pa može da reaguje samo klimanjem glave. Pošto pojedinačni odgovor na upitniku ne otkriva svoje značenje i poruku, na¬metnuo se problem šta povezuje odgovore i kako dešifrovati značenje veza ili grupa srodnih odgovora?

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Psihologija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari