Uticaj vladine politike i regulacije na bankarstvo

U V O D

Efikasan i stabilan bankarski sektor najvažniji je dio tržišne ekonomije, pa ga je zbog toga potrebno na neki način regulisati. U kojoj mjeri financijski sistem može poduprijeti privredni rast najviše ovisi o stabilnosti i efikasnosti bankarskog sektora s obzirom na to da su banke, još uvijek, glavni financijski posrednici (realokatori kapitala). Bankarstvo je specifična djelatnost u kojoj se preuzimanje rizika nikad u cijelosti ne može izbjeći niti njegova prisutnost spriječiti. Ukoliko bi rizike neuspjeha u bankarstvu bilo moguće u potpunosti eliminisati u tom bi trenutku nestao razlog postojanja bankarstva kao djelatnosti.

Kako banke nisu preduzeća koja donose dobit samo svojim vlasnicima već pridonose i postizanju općeg dobra, vlada svake zemlje zainteresirana je za stabilnost poslovanja i održavanje povjerenja javnosti u bankarski sistem. Povjerenje javnosti, prema mišljenju mnogih, polazna je pretpostavka za uspješno poslovanje svake banke.

Ovaj rad ima svrhu ukazati na važnost i ulogu regulacije i nadzora u reduciranju prakse rizičnog poslovanja banaka, odnosno značaj obje funkcije za uspostavu i osiguravanje solventnog, profitabilnog i konkurentnog poslovanja banaka, a time i stabilnog bankarskog sistema. Mi ćemo u radu prvenstveno govoriti o regulatornoj i vladinoj politici koja utječe na okruženje u kojem mora poslovati moderna banka. Banke koje posluju u SAD-u i u većini ostalih zemalja moraju raditi pod teškim regulacijama i njihovo je poslovanje predmet raznih oblika nadzora i kontrole koji provode federalne i državne agencije štiteći uz to svoje operacije, ponude usluga, kvalitetu i kvantitetu kredita, položaj kapitala i načine na koje razvijaju i šire svoje ustanove. I zemlje u razvoju su, u posljednjih 20-30 godina, shvatile kako nužnost tako i važnost nadzora i kontrole banaka za uspostavu stabilnog bankarskog sistema kao i njegov značaj za ukupni ekonomski razvoj.

Posebnu pažnju posvetićemo zakonima koji su se usvajali u SAD-u da bi se ostvario željeni stepen regulacije kao i regulaciji nakon globalne ekonomske krize, s osvrtom na stanje bankarskog sistema u našoj zemlji.

 
Regulacija banaka

Svaki subjekt nacionalne privrede upućen je na banke i druge kreditne institucije, pa je opasnost od prijenosa štetnih posljedica poremećaja u bankarskom sistemu na cjelokupnu privredu glavni razlog za reguliranje bankarskih aktivnosti i uvođenje državnog nadzora i kontrole poslovanja banaka. Unutar finansijskog sistema bankari moraju raditi pod opsežnom regulativom, stvorenom primarno radi zaštite javnog interesa.

Popularna je uzrečica među bankarima da slova FDIC (Federalna agencija za osiguranje depozita) stvarno znače Zauvijek Tražimo Povećanje Kapitala (engl.Forever Demanding Increased Capital). Bankarima SAD-a FDIC i ostale bankarske regulatorne agencije izgledaju kao da uvijek nešto zahtijevaju – više kapitala, više izvješća, više javnih usluga itd. Bez odobrenja vlade u SAD-u, kao i u mnogim drugim zemljama, niti jedna banka ne može postati članicom bankarskog sistema. Sve vrste finansijskih instrumenata koje banke nude javnosti kako bi prikupile sredstva, moraju biti odobrene od strane svake glavne bankarske regulatorne agencije. Kvalitet bankarskih kredita i investicija te adekvatnost kapitala pažljivo su revidirani od strane kontrolora banaka. Uvijek, kada se banka želi proširiti, ujediniti s drugom bankom, bilo otvaranjem novih poslovnica ili započinjanjem nebankovnog poslovanja, prvenstveno se mora pribaviti regulatorno odobrenje. Konačno, vlasnici banaka ne mogu čak niti zatvoriti i napustiti banku ukoliko nemaju za to odobrenje vladine agencije koja je prvobitno odobrila njeno otvaranje.

Argumenti za i protiv regulacije

Veliki je broj razloga za postojanje bankarske supervizije, a neki od njih su stari po nekoliko stoljeća. Ključna pitanja nakon posljednje finansijske krize bila su, da li u finansijskoj oblasti treba više propisa, kako se suočiti s nezaposlenošću i naći način da se održi oporavak i sl. Banke su jedne od vodećih „skladišta“ ukupnih ušteđevina – posebno ušteđevina pojedinaca i obitelji. Dok je većina ušteđevina uložena na relativno kratak rok, u visoko likvidne depozite, banke također drže velike iznose dugoročnih štednih depozita u obliku mirovinskih računa.

Gubitak ovih sredstava uslijed bankrota banke ili bankovnog kriminala bio bi katastrofalan za mnoge pojedince i obitelji. Ali mnoge štediše nemaju finansijsko znanje i prave informacije neophodne za pravilnu procjenu rizičnosti banke. Zato su regulatorne agencije opterećene odgovornošću u sakupljanju i ocjenjivanju informacija potrebnih za procjenu stvarnog finansijskog stanja banke kako bi zaštitile javnost od mogućih gubitaka. Vladine agencije (ili centralna banka) spremne su posuditi sredstva bankama suočenim s neočekivanim kratkoročnim padovima rezervi, i tako zaštiti štednju.

Još jedan razlog za regulaciju banaka je i taj što one snadbijevaju pojedince i poslovne subjekte kreditima koji omogućavaju potrošnju i investicije. Regulatorna tijela znaju kako javnost ima jak interes za adekvatno snabdijevanje kreditima iz bankarskog sistema. Ako je prisutna u odobravanju kredita, individualci koji su diskriminirani suočavaju se s važnim preprekama u svom društvenom položaju i poboljšanju životnog standarda. S druge strane vlada bi ipak mogla eliminirati diskriminaciju u pružanju usluga javnosti promoviranjem veće konkurencije između banaka i ostalih finansijskih institucija, kao na primjer jakim provođenjem zakona protiv monopola, radije nego kroz regulacije, jer regulacije često blokiraju ulazak u djelatnost koju reguliraju.

Konačno, banke imaju dugu povijesnu povezanost s državom – federalnom, centralnom i lokalnom. Ranije države su ovisile o jeftinim kreditima i porezima od banaka radi finansiranja vojske i snabdijevanja fondova koje država nije bila voljna finansirati direktnim oporezivanjem svojih stanovnika. Ne tako davno, države su se oslanjale na banke kroz asistiranje u provođenju ekonomskih politika, u prikupljanju poreza i u osiguravanju plaćanja države. Povod za regulaciju bankarstva nedavno se našao na udaru, jer bi banke ionako pružale svoje usluge državi ukoliko bi to bilo profitabilno, i bez obzira na regulacije.
Međutim, zbog pozitivnog učinka inovacija na razvoj tržišta, bilo bi kontraproduktivno sprečavati taj razvoj prevelikom regulacijom. Treba dopustiti slobodu, ali i sagledati koliko inovacije, novi proizvodi, novi mehanizmi stvaraju novih rizika i onda prilagoditi regulativu kako bi se financijske institucije učinile otpornijima na eventualne krize.

Regulacija banaka u SAD-u

Vlasnici poslovnih banaka u SAD-u mogli su birati između traženja državne dozvole (od državnih bankarskih vlasti) ili federalne dozvole (od federalne vlade putem Ureda za bankarsku kontrolu). Ova mogućnost je dovela do istodobnog postojanja federalnih i državnih banaka. Stoga, SAD imaju dualni bankarski sistem. Taj sistem je bio stvoren kako bi omogućio konfederativnim državama veću kontrolu nad bankama koje rade unutar njihovih granica, ali takođe, kroz federalne regulacije, osiguranje da će banke biti ispravno tretirane u svakoj pojedinoj državi i lokalnoj zajednici, pošto su njihove aktivnosti raširene kroz cijeli SAD. Ključne regulatorne agencije unutar vlade SAD-a su Federalna agencija za izdavanje dozvola za rad i kontrolu banaka, Sistem federalnih rezervi i Federalna agencija za osiguranje depozita.

Ministarstvo pravosuđa i Komisija za vrijednosne papire imaju važnu, ali i manju federalnu regulativnu ulogu u bankarstvu, dok su državne bankarske komisije, primarni regulatori američkih banaka na državnoj razini.

Glavni razlozi zašto su banke predmet vladinih regulacija:

• Zaštita sigurnosti ukupnih ušteđevina
• Kontrola opskrbe novcem i kreditima radi ostvarivanja širih ekonomskih ciljeva države (kao što su visoka zaposlenost i niske stope inflacije)
• Osiguravanje jednakosti u dobivanju kredita i drugih značajnih finansijskih usluga
• Povećanje povjerenja javnosti u finansijski sistem, tako da štednja polako prelazi u proizvodne investicije, a da se plaćanja dobara i usluga obavljaju brzo i učinkovito
• Izbjegavanje koncentracije finansijske snage u rukama nekolicine pojedinaca i institucija
• Odobravanje kredita i pružanje ostalih usluga vladi, kao i plaćanje poreza od dobiti
• Pomoć ekonomskim sektorima koji imaju posebne kreditne zahtjeve (kao građevinarstvo, malo poduzetništvo i poljoprivreda)