Čovjek najveći dio svog vremena provodi u komunikaciji s drugim ljudima. Međutim, pri
govornom komuniciranju, svaku poruku osim samih riječi čine još dvije komponente:
korištenje glasa (ton glasa, njegova boja, brzina govora, glasnoća, izgovor, pauze u
govoru) i korištenje tijela (mimika i gestikulacija). Čovjek se pri interakcijama licem u lice
ponajviše usmjerava na svoje riječi pa zaboravlja kako pri tom njegovi pokreti, stavovi i
izrazi lica pokazuju svoju priču.

Neverbalna komunikacija sastoji se od mnoštva znakova od kojih svaki ima svoje
značenje. Mi svakodnevno komuniciramo pomoću tih znakova i "čitamo" ih kod drugih
ljudi, a da toga nismo ni svjesni. U većini slučajeva ne znamo nama svojstvene pokrete i
izraze lica. No, o važnosti neverbalne komunikacije i njezinim bitnim značajkama biti će
više izloženo u slijedećim stranicama rada.

Proces komunikacije sadrži šest ključnih komponenti: izvor, poruku, kanal, primalac,buku
i povratnu spregu. Izvor je kreator poruke,odnosno njen pošiljalac.To je jedna ili više
osoba koje započinju proces komunikacije. Izvor je lice koje poseduje informacije I ima za
cilj da ih prenese drugom pojedincu ili većem broju drugih lica. Kreator, odnosno
pošiljalac poruke može da bude pojedinac, grupa ili organizacija. Poruka je produkt njenog
kreatora. Nju čini verbalni ili neverbalni stimulans koji utiče na primaoca ili pošiljaoca bez
obzira da li je nameran ili nije.

Kanal je veza između izvora i primaoca poruke. Postoje brojni različiti kanali kojima se
poruka šalje, kao što su pisma, telefoni, aksovi, kompjuteri. Primalac je onaj koji
interpretira poruku. Njegova čula primaju poruku pošiljaoca. Neke poruke mogu imati
veliki broj primalaca, Buka je sve ono što uznemirava I ometa komunikaciju. Ona unosi
zabunu I iskrivljuje poruku. Povratna sprega je odgovor primaoca pošiljaocu poruke.
Povratna sprega spaja pošiljaoca i primaoca poruke međusobno, na takav način da oni
mogu istinski komunicirati.

predstavljaju društvene norme koje se podrazumijevaju. Da bi se ponašanje interpretiralo
kao komunikativno potrebna je prisutnost tri obilježja:

1. Pošiljalac -koder,

2. Poruka - kod,

3. Primalac - dekoder

To znači da u interakciji između dvoje ljudi jedna osoba (koder) prenosi poruku kroz
sustav (kod) koji zajednički razumiju oba sugovornika, a tumači je druga osoba (dekoder).
Odlučujuće da neki akt bude komunicirajući jeste da se zasniva na zajedničkom kodu
značenja. Namjere i svjesnost kodera nisu nužni preduvjeti budući da neverbalno često
prenosimo i ono što ne želimo ili ne namjeravamo otkriti o sebi. Neke su naše radnje
mehaničke i pružaju vrstu informacija na koju ni mi ni oni oko nas nisu svjesno upozoreni.
Vršimo neku radnju i ona je zapažena. Njeno značenje je pročitano, ali ne na glas. Kad
emitiranje raspoloženja postaje svjesno ono se može kontrolirati. Razlika između verbalne
i neverbalne komunikacije sačinjena je jer se misli da svaka od njih ispunjava različite
funkcije.

Verbalna komunikacija, u formi jezika, bolja je za prenošenje logičkih ili apstraktnih ideja.
Neverbalna   komunikacija   vrši   tri   funkcije.   Jedan   dio   našeg   neverbalnog   ponašanja
usmjeren je reguliranju samog mehanizma socijalne interakcije, drugi dio se odnosi na
izražavanje stavova, a treći je vezan za izražavanje emocionalnih stanja.Postoje upadljive,
površne razlike između ljudskih kultura, ali iza njih se ponekad kriju mnoge osnovne
sličnosti, posebno u izražavanju emocija putem izraza lica. Specifični rituali pozdravljanja
možda se moraju naučiti, ali potreba da se vrši neka vrsta vidljivog izražavanja naklonosti
pri susretu ili rastanku zajednička je svim ljudima. Dokazi pokazuju da se kod pozdrava
obično   koristi   tzv.   bljesak   obrvama   što   se   smatra   univerzalnim   znakom.   Također   je
globalno   rasprostranjeno   pokazivanje   razlike   u   statusu   u   malim   grupama   gdje   radnje
vodećih pojedinaca upadljivo odskaču od radnji njihovih sljedbenika.

Istraživanja su pokazala da djeca koja su rođena gluha i slijepa pokazuju osnovne izraze
lica za izražavanje smijeha, osmjehivanja, plakanja, iznenađenja i bijesa. Te se radnje vrše
nezavisno od učenja zbog čega moraju biti urođene.

2.1. Kanali neverbalne komunikacije

Mnogi socijalni psiholozi smatraju vizualnu komunikaciju jednim od najvažnijih kanala
ako ne i najvažnijim kanalom neverbalne komunikacije.Vizualna komunikacija odnosi se
ne samo na gledanje i kontakt očima nego i na viđenje dostupnih i korisnih socijalnih
znakova. Kontakt očima se događa kad oboje ljudi gledaju jedno drugo u područje očiju.
Obično su razdoblja kontakta očima vrlo kratka. Kad su produžena ili kad jedna od osoba

Mandić, T.,

Komunikologija

. Beograd: 2004.

počne da bulji u drugu može doći do pojave nelagodnosti i to se može protumačiti kao
prijetnja. Izbjegavanje pogleda i gledanja u oči povezuje se s nepostojanim ponašanjem što
navodi na preplašenost, pa čak i na nepoštenje. Taj gest može smatrati neprijateljskom
željom jedne osobe da se socijalna interakcija prekine. Pokazalo se da su gledanje i kontakt
očima sinkronizirani s govorom posebno s izmjenama govornika između dvoje ljudi. Kod
bilo koje interakcije dvoje ljudi licem u lice moguće je uzeti tri mjere gledanja. To su
trajanje pogleda, broj pogleda i prosječna dužina pogleda, mjere koje se mogu uzeti i kod
kontakta očima. Te se mjere često uzimaju posebno za gledanje i posebno za slušanje.

Ustanovilo se da gledanje i kontakt očima variraju s temom razgovora (manji su kad je
tema intimnija), fizičke bliskosti (manji su kad je osoba blizu druge), polom osoba u
interakciji i karakteristikama osobe. Dokazano je da se dvostruko duže gleda pri slušanju
nego što se gleda pri govorenju. Kontakt očima je obično vrlo kratak, u prosjeku traje
jednu sekundu, dok je prosječna dužina pogleda oko tri sekunde. Veza između dvoje ljudi
rezultira različitom količinom gledanja i kontakta očima, individualne varijacije su velike.
Prijatelji manje gledaju i kontaktiraju očima od stranaca. Ipak, ako je dvoje ljudi
zaljubljeno gledanje i posebno kontakt očima puno su češći nego kod bilo koje druge
socijalne veze. Također, pri istraživanju submisivni ispitanici gledali su manje pri slušanju
od dominantnih ispitanika. Isto tako, ekstroverti gledaju više i pokazuju više kontakta
očima od introverta

Međutim, kontakt očima manje je funkcionalan nego što se to mislilo. Predviđa se da je
stupanj vizualnog pristupa drugoj osobi, nazvan viđenje, važniji od specifičnih pojedinih
znakova. Dakle, što više neverbalnog ponašanja druge osobe možemo vidjeti to će nam
više socijalnih znakova biti dostupno. Istraživanja Ruttera iz 1984. godine pokazala su da
kako   se   broj   dostupnih   neverbalnih   znakova   smanjuje   i   dolazi   do   razine   nepostojanja
znakova   osjećaj   psihološke   udaljenosti   postaje   veći.   Sadržaj   razgovora   postaje   manje
osoban   što   rezultira   većom   usmjerenošću   na   zadatak.   Dokazana   je   veća   izmjena
informacija   povezanih   sa   zadatkom,   rasprava   o   rezultatima   i   izbjegavanje   nevažnih
informacija. Promjena sadržaja utječe na stil razgovora koji postaje manje spontan (prekidi
se   događaju   češće).   Vizualna   komunikacija   obavlja   dvije   osnovne   funkcije.   Prva   je
izražajna, znači odnosi se na prenošenje stavova i emocija. Druga je informacijska, ona
upravlja i nadgleda društvene susrete. Pošto se upravo te funkcije navode kao osnovne i
kad   je   riječ   o   neverbalnoj   komunikaciji   možemo   zaključiti   da   je   viđenje   dostupnih
socijalnih znakova, odnosno vizualna komunikacija, zaista najvažniji kanal koji omogućuje
neverbalne interakcije i uvelike olakšava verbalne.