Odlomak

Apstrakt: 

U ovom radu biće predstavljen Vukov rad na sakupljanju i izdanju srpskih narodnih umotvorina, osim toga, tim radom je stvorena mogućnost za razvoj narodnog kao književnog jezika kojim je, pred  učenim svetom evropskim, izvojevano priznanje kojim se pesničkoj duši srpskoj pokloniše prvi umovi prosvećenoga sveta, te narod srpski zadobio pravo na simpatije i njihovu pomoć, ali i na veliki nacionalni i kulturni značaj jer je na svetlost dana dospelo duhovno blago srpskog naroda.
Ključne reči: Vuk Karadžić, duhovno blago, narodne umotvorine.

 
1.    Uvod
Za srpsku usmenu lirsku poeziju karakteristično je da iskazuje osećanja putem spoljnih zbivanja, mahom posredno, u najstarijim vremenima, izražavajući želje, molbe, radosti i tuge kolektiva, kasnije i individualne emocije. Uvek u sprezi s nekom drugom umetnošću — muzikom, igrom, pokretom, mimikom, ali sa svim tim umetnostima zajedno, narodna lirska pesma deo je svakodnevnog života .”
Nada Milošević Đorđević
Zahvaljujući Vuku Karadžiću, naše narodne umotvorine pronele su lepotu naše književnosti svetu. Neumorno radeći pedeset godina Vuk je imao mnogo protivnika. Oslanjajući se u svome poslu na saradnju ljudi koji su mu pomogli (pomagača) čija imena navodi u svojim predgovorima, Vuk je imao prilike da upozna izvestan broj više-manje iskusnih skupljača, pa i nekoliko takmaca, od kojih vredi pomenuti jedino Simu Milutinovića. Ali kao što nije mogao predvideti visoki iznos građe koja će se nagomilati tokom jednog veka iza njega, Vuk nije mogao slutiti ni onu vojsku skupljača pesama koji su pošli za njim, iz najrazličitijih pobuda, ne uvek vođeni njegovim primerom, ni njegovom lekcijom.
Prve Vukove knjige izazivaju različita reagovanja. Poznati evropski naučnici i književnici — Kopitar, Grim, Herder, Gete i drugi, dočekali su ih samo rečima hvale. Nasuprot tome, u Srbiji i Vojvodini, Vukove ideje su dočekane sa neskrivenim ogorčenjem i osudama. Posebno su na udaru ortografija i narodni jezik. I crkva, oličena u mitropolitu Stratimiroviću, svim sredstvima brani crkveni jezik, znajući da time brani svoj uticaj u narodu i svoje privilegije. Nastala je prava hajka na Vuka. Započeo je žestoki rat koji će trajati više od četiri cecenije — sve do Vukove konačne i blistave pobede 1847. godine.
Napadi Vuka nisu pokolebali. Ubeđen u ispravnost svojih ideja i stavova, odlučno prihvata borbu, ne odustaje i ne povlači se. Prvo odgovara na napade, a zatim i sam napada, oštro i bespoštedno. Borba sa mnogim i moćnim protivnicima bila je, u početku, neravnopravna.
Vukov rad na sakupljanju narodnih umotvorina ima veliki nacionalni i kulturni značaj jer je na svetlost dana dospelo duhovno blago srpskog naroda.
U početku Vukovog rada, otpor njegovim idejama može se pravdati i nepovoljnim trenutkom za razvoj literature. Srbija je preživljavala teške dane ponovnog ropstva. Međutim, i kasnije kako je Srbija širila svoju autonomiju, pa se time otvarao i prostor kulturnim promenama, ipak je većina kulturnog i javnog mnjenja u Srbiji i u Austriji, bila protiv Vuka i njegovog rada. O tome svedoče brojni ne-odzivi Vukovim oglasima i pozivima na pretplatu knjiga. Jednim pismom Stefan Živković javlja Vuku kako je nudio Joksi skeledžiji da se pretplati na Rječnik, a ovaj mu odgovorio: A šta je to, i što će to nama; imaš ti kakvi debeli volova; nije nama do knjige.
Najzad treba primetiti da verovatno stoga što je izostao Vukov sakupljački i izdavački podsticaj, anegdota se u nas dugo nalazila na marginama folklorističkih interesovanja, pa se retko sistematski sabirala i proučavala. Ipak, Vuk je najveći broj izvanrednih anegdota uneo u svoju istoriografsku i biografsku prozu, u kojoj usmeno pripovedanje predstavlja najdominantniju stilsku komponentu. Na primer, Vuk je biografiju Hajduk-Veljka Petrovića sačinio od niza anegdota koje je hronološki rasporedio od  junakovog rođenja pa do smrti.  Takođe, Vuk je i svoju hvalu, a potom i grdnju kneza Miloša, značajno prošarao anegdotama.
Na kraju, Vuk Karadžić, kao znatna ličnost koja je temeljno izmenila tok kulturne i društvene istorije Srba, ostao je značajno upamćen u srpskoj usmenoj tradiciji. Lično, po svojoj prirodi a i pojavi, Vuk je bio zanimljiva i podsticajna ličnost za pripovedno oblikovanje, te su zbog toga o njemu nastale anegdote koje govore vrlo raznovrsno i upečatljivo, o stanju u Srbiji u tom vremenu. No, i sam je Vuk doprinosio nastanku i rasprostranjenosti usmenih priča o sebi. Naime, mnoge Vukove lične i autobiografske beleške i fragmenti, koji se nalaze rasejani u njegovoj literaturi i prepisci, kao i sadržaji kazivani u pero biografu,  postali su deo opšte građe koju su potom prenosili svi njegovi životopisci,  a mnoštvo tog sadržaja nastavilo je da živi i u usmenoj pripovednoj tradiciji. Dobro su poznate one anegdote koje zbore o Vukovom odrastanju i školovanju kod rođaka Jefta Savića Čotrića, zatim u Loznici, Tršiću i manastiru Tronoši, a potom i u Karlovcima, gde je Vuk kao sedamnaestogodišnji đak osnovne škole prvi put čuo za prikupljanje narodnih pesama. Iako je tada naizust znao više pesama, Vuk nijednu nije zapisao, jer je mislio da se to profesor Lukijan Mušicki ruga dečacima koji su odrasli u šumi, čuvajući svinje, koze i ovce.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari