Univerzitet u Novom Sadu 

Filozofski fakultet 

Odsek za filozofiju 

Seminarski rad iz Helenske filozofije 

Tema: 

Pojam dijalektike kod Platona 

Student:

Kosta Kurćubić

Mentor:

Nikola Tatalović

Novi Sad 

2012 

2

Apstrakt: 

Autor u radu nastoji da prikaže osnovne karakteristike Platonovog pojma dijalektike

Ključne reči: 

Sokrat, sofisti, Platon, duša, um, znanje, ideja, opšte, pojedinačno, dijalektika 

background image

4

1. Sokratov uticaj 

Po Platonu saznanje je moguće zato što postoje ideje (eidos). Ideje su istinski „svet“, 

ili samo suštinsko, samo postojeće, supstancijalno. Naše istinsko saznanje je saznanje toga 

„sveta ideja“. Svet ideja jeste istinski svet i tek zato je moguće istinsko saznanje. Sam taj svet 

ideja,   odnosno   sama   ta   takva   istina,     jeste   oslonac   za   naše   mišljenje   i   vodi   samo   naše 

mišljenje. Ono se kreće samo u sebi zbog samog tog istinskog sveta, da bi ga saznalo. Samo 

to kretanje mišljenja jeste takvo upravo zbog tog sveta, koji mišljenje tako spoznaje. 

Za Sokrata vrlina je znanje. Vrlina postoji u znanju vrline i bez znanja nema dobrog 

delanja. On prvo govori o vrlini i moralu, pa na osnovu toga zaključuje da postoji istinsko 

znanje; zato što postoji vrlina postoji i pravo znanje (vrlina po sebi kao ono opšte jeste uzrok 

istinitog znanja vrline). Sokrat povezuje moralnu i saznajnu sferu. Sjedinivši ih, svodi ih na 

umnost. Samu umnost i znanje možemo da otkrivamo, da dolazimo do nje i posedujemo je, i 

u tom smislu smo različiti po mudrosti, po znanju, pa i po sopstvenim moralnim normama. 

Kod Sokrata znanje ima istu vrednost za moralno delanje, kao što kod Platona same 

ideje  imaju  za  znanje.  Kao  što  je  moguće  znanje  zato  što  postoji  „svet ideja“,  tako  je  i 

moralno naše delanje i praktično postupanje moguće samo zato što postoji pravo znanje, koje 

moramo otkrivati u sebi samima. Zato što postoji istinsko, opšte znanje (znanje dano u pojmu) 

i zato što smo nosioci tog takvog znanja u sebi i što smo sama ta umnost, mi smo zbog toga i  

moralna bića i postupamo u skladu sa znanjem. Sokrat postavlja samu tu umnost i samo 

znanje kao nešto što možemo da otkrivamo, ali tako da ga nikad   ne možemo do kraja da 

osvojimo i posedujemo kao konačno i završeno, već smo stalno iznova u saznavanju i u 

stalnoj težnji. Ali već to znanje koje smo stekli, koje imamo i koje nam služi, upućuje na 

prirodu naše umnosti. Sokrat je, kao i sofisti, bio zainteresovan za praktične oblike ponašanja, 

ali nije mogao da se pomiri sa sofističkim shvatanjem da je istina relativna, da nema nikakve 

postojane norme, nikakvog trajnog predmeta znanja. Bio je ubeđen da etičko ponašanje mora 

da bude utemeljeno na znanju, a da znanje mora da bude o večitim vrednostima koje nisu 

predmet promenljivih i varljivih čulnih utisaka niti ličnih mnenja pojedinaca, već su iste za 

sve ljude i sva vremena. U takvom Sokratovom shvatanju znanja i umnosti (koja je opšta i 

data svakom kao neka „unutrašnjost“) pripremljeno je i Platonovo učenje o idejama i pri tome 

to idealno (koje je kod Sokrata – unutrašnje, koje se kod njega može shvatiti kao svest i 

umnost uopšte, koja sadrži znanje) kod Platona je postavljeno kao svet ideja. 

Želiš da pročitaš svih 14 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti