1

Z E L E N A Š K I    U G O V O R I

UVOD

Zelenašenje, kao izraz u pravu, nastao je pre svega iz ne tako retke prakse, 

još u vreme raspada feudalizma, da trgovci (lihvari) od seljaka kupuju žito i to 
dok je još na klasu, odnosno „na zeleno“, i tom prilikom koristeći se njihovim 
stanjem   nužde,   kasnije   ostvaruju   nesrazmernu   dobit.   Naime,   zelenašenje   je 
postojalo još u rimskom pravu, ali se pre svega vekovima vezivalo za zajam i 
kredit.   Uzimanje   kamate   smatralo   se   zelenašenjem     i   u   rimskom   pravu   i   u 
kanonskom pravu, bez obzira na veličinu interesa koji je uziman.

Zelenaški ugovori su se naročito javljali ranije kod ugovora o zajmu, gde 

je zajmodavac ugovarao za sebe veliku stopu kamate. Međutim, on se pojavljuje 
i kod drugih ugovora, kao na primer, kod prodaje stvari, čija cena nije propisana, 
kod   zakupa   gde   je   zakupna   vrednost   stvari   nesrazmerno   veća   ili   manja   od 
ugovorene zakupnine i dr.

Kroz literaturu nailazimo na termin  „zelenaš“, što bi u izvornom značenju 

predstavljalo osobu koja od seljaka kupuje žito u zelenom stanju, odnosno u fazi 
dok ono nije sazrelo. Zelenaš pri tome ima i odgovarajući rizik da li će godina 
biti rodna, da li će eventualno nevreme uništiti rod i kakva će biti cena zrelog 
žita na berzi.
Imajući u vidu i čestu tešku situaciju zemljoradnika kome je novac neophodan 
za plaćanje poreza i slično, zelenaši neretko do krajnjih mogućnosti obaraju 
cenu   kod   kupovine   zelenog   žita.   Ugovor   sklopljen   pod   ovakvim   uslovima 
naziva se zelenaški ugovor i pod određenim okolnostima se smatra ništavnim

Zelenaši trguju na berzi i njihove akcije (dokumenta da su vlasnici žita koje će 
tek sazreti) se zovu fjučersi (engl. futures - budućnost), jer je stvarna naplata 
vezana za budućnost. Trgovina fjučersima je legalna.

U srpskom jeziku reč zelenaš ima negativno i uvredljivo značenje.

Zelenašenjem se bave oni koji imaju slobodnih sredstava, pojedinci koji „igraju“ 
na berzi, banke...

2

1. POJAM

     Zelenaški ugovor predstavlja ustanovu Obligacionog prava, a primenjuje se 
kod dvostranoobaveznih i teretnih ugovora. 

Ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim 

materijalnim   stanjem   drugog,   njegovim   nedovoljnim   iskustvom, 
lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekog trećeg korist koja je 
u   očiglednoj   nesrazmeri   sa   onim   što   je   on   drugom   dao   ili   učinio,   ili   se 
obavezao dati ili učiniti.

Za zelenaški ugovor je nužno da se isti zasniva na dva kumulativna uslova 

(subjektivnom   i   objektivnom).   Kao   objektivni   uslov,   nužno   je   ustanoviti 
očiglednu nesrazmeru između činidbe i protivčinidbe. Za subjektivni uslov je 
nužno da ta nesrazmera proizilazi iz subjektivnog stanja drugog saugovarača 
(njegova nužda, nedovoljno iskustvo, teško materijalno stanje, lakomislenost ili 
zavisnost).   Dakle,   potrebno   je   istovremeno   postojanje,   oba   elementa   i 
subjektivnog i objektivnog, da bi se određeni ugovor smatrao zelenaškim.

1.1. Poređenje sa institutom prekomernog oštećenja

Zabranom zaključivanja zelenaških ugovora zaštićuje se načelo jednake 

vrednosti   davanja   kod   dvostranih   ugovora.   Pojam   zelenaških   ugovora   treba 
razlikovati od prekomernog oštećenja, iako postoje izvesne zajedničke osobine 
ova dva pojma. Za razliku od prekomernog oštećenja pojam zelenaškog ugovora 
zasniva se na dva kumulativno postavljenja uslova, koja su već spomenuta. Na 
taj način, polje primene oba ova pravna sredstva ne mora se uvek poklapati, pa 
je   zbog   toga   opravdano   stanovište   o   njihovom   istovremenim   postojanju   u 
jednom zakonodavstvu. Neki zakonici ne poznaju oba pravna sredstva, braneći 
stav   da   se   zabranom   zelenaških   ugovora   odstranjuje   mogućnost   povrede 
principa ekvivalencije i da je prema tome prekomerno oštećenje nepotrebno kao 
sredstvo   kojim   se   takođe   ispravlja   nepravičnost   do   koje   dolazi   usled 
disproporcije   u   međusobnim   prestacijama.   Međutim,   ako   se   uzme   u   obzir 
činjenica da se polja primene ova dva pravna sredstva ne poklapaju, sasvim je 
opravdano gledište o njihovom zajedničkom, odnosno paralelnom postojanju, 
koje   je   Zakon   o   obligacionim   odnosima   prihvatio,   vodeći   se,   pre   svega, 
stanovištem naše sudske prakse.

Razlika ova dva instituta ogleda se u tome što kod prekomernog oštećenja 

je oštećenja strana bila u zabludi, odnosno prevarena je prilikom zaključenja 

background image

Želiš da pročitaš svih 7 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti