Str. 1

 

PRAVNA NORMA

Pravna norma je pravilo ponašanja svih subjekata koji se nađu u određenoj situaciji sa sankcijom 
države. Pravna norma se sastoji iz dva elementa:

1. pravni (iuridički), a on ima dispoziciju i sankciju (normativni dio),

2. faktički (materijalni), pretpostavka (hipoteza) dispozicije i pretpostavka sankcije

Dispozicija

Dispozicija

  je   onaj   dio   pravne   norme   u   kome   je  

sadržano   primarno   pravilo   ponašanja

.   To   je 

normativni dio pravne norme kojom se naređuje šta treba činiti u datoj situaciji. Sama dispozicija nije 
pravna norma, postaje tek kad joj se doda sankcija. Dispozicija (željeno pravilo ponašanja) može biti 
različito izraženo:

1.

naređujuća dispozicijia

 (građani su dužni plaćati porez na imovinu),

2.

zabranjujuća dispozicija

 (zabranjeno je voziti auto bez vozačke dozvole),

3.

ovlašćujuća dispozicija

 (građani mogu slobodno raspolagati svojom imovinom)

Određenim   dispozicijama     se   opisije   kakvo   ponašanje   treba   da   bude   dok   relativno   neodređenim 
ostavlja se manje-više slobode subjektu. Dispozicije se dalje dijele kao i pravne norme na: 

kogentne, 

dispozitivne, alternativne, diskrecione i sa upotrebom standarda.

Sankcija

Sankcija je sekundarno pravilo ponašanja

. Ona predstavlja pravilo ponašanja prekršioca pravne 

norme. Ona je ujedno i pravilo ponašanja za državni organ ,pa je i izricu kao takvu. Sankcija može biti 

pozitivna ili negativna

, zavisno od toga kako društvo ocjenjuje ponašanje subjekta u odnosu na 

pravilo ponašanja. Pravilo o sankciji – kazni  (misli se na negativnu) uvjek je tako formulisano tako da 
se može izvršiti primjenom monopola za upotrebu fizičke sile. 

Prilikom izricanja sankcije ostavlja se mogućnost pravnog lijeka.

Sankcije se dijele na više načina: 

Podjela sankcije prema deliktima za koje se primjenjuju dijelimo na :

1. krivično-pravne sankcije

  (počinilac se kažnjava zatvorom, novčanom kaznom, smrću 

zabranom   obavljanja   neke   funkcije   itd).   Krivičnim   djelom  može   se   smatrati   samo   ona 
ljudska   radnja   koja   je   zakonom   predviđena   kao   krivično   djelo   (princip   zakonitosti   – 
legaliteta). 

Ove sankcije pogađaju ličnost

.

2. građansko-pravne sankcije

 (imovinske) pojavljuju se u sferi imovinsko-pravnih odnosa i 

pogađaju imovinu subjekta u vidu nadoknade nastale štete. Sankcija se ne izvršava na 

ličnosti nego na njegovoj imovini

.

3. sankcije administrativne prirode

  – za radnje manje opasne po interese države. To je 

administrativna kazna a sastoji se u oduzimanju imovine, slobode ili časti ali u blažem 
obliku.

4. sankcije koje imaju radno-pravni karakter

.

            Podjela sankcije  određene i relativno neodređene dilelimo kaoi dispozicju na :

 kogentne, dispozitivne, alternativne, diskrecione i sankcije sa upotrebom pravnih standarda.

Hipoteza dispozicije i sankcije 

Hipoteza dispozicije određuje faktičku situaciju koja treba da se desi, pa da nastane obaveza da se 
ponašamo po dispoziciji tj. po pravnoj normi. 

Hipoteza  sankcije  je opis radnje (dat je uslov), koja predstavlja prekršaj dispozicije. Prekršaj se može  
sastojati u 

činjenju ili nečinjenju

 određene radnje (u pozitivnoj ili negativnoj radnji).

Str. 2

 PODJELA PRAVNIH NORMI ( samo procitati )

a) Prema obimu i predmetu regulisanja

Pravne norme se dijele na: - 

opšte (generalne) i pojedinačne (individualne).

Opšta pravna norma

  odnosi se na  

neodređen broj slučajeva

  i  

donosi se unaprijed

  za buduće 

situacije.

Pojedinačne norme

 odnose se na 

jedan određeni slučaj

 i za tačno određeni broj lica, dosnosi se 

kada se 

situacija već desila

Opšte pravne norme se nalaze u opštim aktima, a pojedinačne u pojedinačnim aktima (upravni akt). 

b) Prema oblasti društvenog života koji regulišu:

1. krivično-pravne

2. građansko-imovinske

3. administrativne 

4. radno-pravne

5. međunarodno-pravne norme

c) Prema stepenu određenosti dispozicije

1.

Kogentne   (prinudne)

  –   sadrži   jedno   pravilo   ponašanja.   U   dispozicije   je   određeno   tačno 

kakvo  se ponašanje  traži.  

Primjer : Dužnik  je  dužan vratiti  dug

.  Ove  norme spadaju u 

apsolutno određene (kategoričke) norme.

2. Alternativne

 – sadrže dva ili više pravila ponašanja i ostavlja se subjektu na volju da izabere 

jedno od tih ponašanja. Primjenjuju se u sferi obligacionih odnosa

.

 Primjer : Porez se može platiti u novcu ili polaganjem hartija od vrijdnosti.

3.

Dispozitivna

 – sadrži pravilo ponašanja s tim što je subjektima dato ovlaštenje da oni sami 

odrede  drugo  pravilo  ponašanja  (ali  u  okviru  pravnog  poretka).  Ukoliko  ono  nije  određeno 
primjenjuje se dispozitivna norma. Zbog toga ove norme se nazivaju i zamjenjljivim normama. 
Primjenjuje  se  sferi  trzisnog   poslovanja. 

Primjer   :  Prodavac  je  dužan  isporučiti  robu 

srednjeg  kvaliteta,  ako  nije  drugačije  ugovoreno.

  U  pogledu  formulacije  ove  norme 

najčešće sadrže rečenicu "ako nije drugačije dogovoreno".

4. Diskreciono-pravne  norme

  –  daju  slobodu  određenom  državnom  organu  da  odredi  pravilo 

ponašanja  prema  okolnostima  koje  utvrdi.  Ovlaštenja   iz   diskrecionih   normi   na   osnovu   i   u 
okviru propisa. 

MUP može da tražiocu pasoša ne izda pasoš, ako utvrdi da bi izdavanje 

takvog pasoša proizvelo štetne posljedice po državu.

5.

Pravne  norme  sa  pravnim  standardima

  –  odnose  se  na  one  situacije  u  kojima  pravilo 

ponašanja,  zbog  obilja  različitih  konkretnih  okolnosti  nije  moguće  postaviti  kategorički. 
Standardno pravilo ponašanja se smatra tipično ponašanje u toj sredini. Zato se ove norme 
nazivaju i elastičnim. 

background image

Str. 4

ZAKON ( samo procitati )

Ustavni principi su tako formulisani da ih je teško primjeniti neposredno. Zato je njihovu konretizaciju, 
razradu i sankcionisanje nužno izvršiti u nižim pravnim aktima. Prvi akt u kome se to čini je zakon. 

Zakon   se može definisati kao onaj pravni akt koji je donesen od zakonodavnog organa po 
zakonodavnoj proceduri i koji sadrži pravne norme bilo pojedinačne ili opšte.

Važenje zakona se vremenski može unaprijed ograničiti, ali je uglavnom pravilo da se primjenjuje dok 
ne bude ukinut izričito ili donošenjem novijeg zakona koji reguliše istu materiju.

Oblik zakona je određen donosiocem, postupkom i materijalizacijom. 

1.

Nadležni organt (subjekt) za donošenje zakona je uvijek najviše predstavničko tijelo.

2.

Postupak po svojoj složenosti je odmah iza ustavnog i po pravilu se sastoji iz više faza:

a) inicijativa za donošenje zakona koja može biti politička i pravna

b) izrada nacrta i prijedloga

c) pretres prijedloga u stručnim tijelima i domovima skupštine uz mogućnost obavljanja i 

javne rasprave

d) usvajanje prijedloga putem glasanja i eventualno usaglašavanje  stavova nadležnih 

vijeća

e) proglašavanje zakona od strane poglavara države i

3.

Objavljivanje u službenom glasilu

PODZAKONSKI AKT

U podzakonske akte   mogu se svrstati svi pravni akti niži od zakona, bez obzira na to ko je njihov 
donosilac i šta sadrže.Podzakonskim aktima podrazumjevamo jedino opšte akte državnih organa nižih 
od skupštine. Ovi podzakonski akti također mogu sadržavati i pojedinačne pravne norme.

Ukoliko se podzakonski akt  donosi radi regulisanja pitanja koje je prethodno obuhvaćeno zakonom, 
tada norme koje sadrži podzakonski akt moraju da se kreću u granicama zakona. Ovaj princip naziva 
se zakonitošću podzakonskih akata.

Vrsta podzakonskih akata su :

1. Uredbe  

- za primjenu zakona su najvažniji akti izvršnih organa, odnosno najvišeg organa 

uprave – vlade.One su neposredno ispod zakona.Materijalizacija se uvijek vrši u pisanoj formi, 
a objavljivanje uredbe u službenom listu je uslov za njihovo važenje.

2. Odluka  

-  Između   odluke   i   uredbe,u   načelu,   nema   bitnije   razlike.   Razlikovanje   je   moguće 

izvršiti samo u širini predmeta regulisanja.

3. Instrukcije

 - za rad službenih lica i službi u organima uprave.Pored ovih akata organi uprave 

mogu donijeti i druge. 

Str. 5

POJAM PRAVNIH ČINJENICA, DOGAĐAJA I LJUDSKIH RADNJI ( samo procitati )

Pravna činjenica je činjenica koja uslovljava nastanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, 
a kojoj pravna norma priznaje to dejstvo

. To su fakti i okolnosti za koje objektivno pravo veže 

nastanak, izmenu i prestanak pravnog odnosa.

Svako pozitivno pravo i svaka grana prava u njemu konkretno određuju kojim će faktičkim činjenicama 
i   okolnostima   dati   svojstvo   i   dejstvo   pravnih   činjenica.  

Pravne   činjenice   se   najčešće   određuju 

pretpostavkama - dispozicije i sankcije

Podjela činjenica: događaji i ljudske radnje

DOGAĐAJI

Događaji su sve promjene u prirodi i društvu koje nastaju bez učešća 

LJUDSKE VOLJE i SVJESTI

To mogu biti na primjer elementarne nepogode.

LJUDSKE RADNJE

Ljudske radnje su izraz čovjekove aktivnosti. One mogu biti preduzete 

BEZ VOLJE i VOLJNO

. Voljne 

ljudske radnje su kao pravne činjenice daleko značajnije. One mogu biti pravne činjenice ako su 
upravljene   na   zasnivanje,   izmjenu   i   prestanak   pravnog   odnosa.  

Ljudske   radnje   mogu   biti 

dozvoljene i nedozvoljene (delikti)

FIKCIJA

Radi   postizanja   izvjesnih   korisnih   ciljeva,   OBJEKTIVNO   PRAVO   pretpostavlja   da   postoje   neke 
činjenice koje stvarno ne postoje. Da bi se postiglo da 

neki pravni

 odnos nastane ili prestane ili se 

izmijeni  

činjenice   se   svjesno   predstavljaju   netačno

,   ovo   je   slučaj  

FIKCIJA

  u   pravu.   Pobijanje 

fikcija, FIKTIVNIH ČINJENICA nije dozvoljeno.

Kod fikcije se svjesno ili namjerno pretpostavlja nešto što se uopšte nije dogodilo. 

PREZUMPCIJA

Kod 

pretpostavke

 se samo ne zna da li se nešto dogodilo. 

O PRETPOSTAVCI ili PREZUMPCIJI

 se 

govori kada se uzme kao dokazana neka PRAVNA ČINJENICA ili neko STANJE , a njihovo postojanje 
ili nepostojanje nije još utvrđeno.

Time se prezumpcija razlikuje od fikcije:

Prezumpirati se može: 

činjenica

 i 

pravo

 (pretpostavka prava na zastupanje privrednog subjekta koji 

postoji u korist upisanog u javni registar) 

U modernim pravima po pravilu se  

pretpostavljaju (presumpiraju)  

one činjenice koje najčešće u 

praksi postoje i koje odgovaraju redovnom toku stvari.

Onaj   ko   tvrdi   da   pretpostavljena   činjenica   nije   tačna,   u   načelu   to   može  

DOKAZIVATI

.   Takve 

prezumpcije se nazivaju 

OBORIVIM

.

Ukoliko   interes   pravne   sigurnosti   to   zahtjeva,  

ZAKONODAVAC

  može   zabraniti  

OBARANJE 

PRETPOSTAVKE

. Ova vrsta prezumpcije naziva se 

 

 

neoborivim

 

 .

background image

Str. 7

OBJEKTI IMOVINSKOG PRAVA

Karakteristike objekata imovinskog prava

1. Moraju se nalaziti u pravnom prometu

2. Moraju imati imovinski karakter

 

– imovinsku vrijednost 

Objekti imovinskog prava su podjeljeni u četiri grupe i to stvari, ljudske radnje, lična dobra i proizvodi 
ljudskog duha.

1. Stvari

Stvari se razlikuju i tretiraju ovisn jedna od druge. U imovinskom pravu one su najvažniji objekat, jer su 
materijalni dijelovi prirode. 

Raspodjelu možemo izvršiti na sljedeci način :

1.

stvari određene po rodu i individualizirane;

2.

pokretne i nepokretne stvari;

3.

glavna stvar i pripadak;

4.

proste i zbirne stvari;

5.

potrošne i nepotrošne stvari;i

6.

zamjenjive i nezamjenjive stvari.

2. Ljudske radnje

Ljudska radnja kao objekat imovinskog prava se može manifestovati kao činjenje i davanje ili kao 
propuštanje i trpljenje onoga što se po objektivnom pravu ne bi moralo propustiti ili trpjeti. 

Prva grupa se naziva pozitivnim, a druga negativnim radnjama.

Ljudska radnja mora imati sljedeće osobine:da je određena,da je moguća,da je dopuštena i da ima 
imovinsku vrijednost – karakter .

3. 

   Lična dobra

 

 

Lična dobra su nematerijalne vrijednosti, dobra koja su nejdeljiva od ličnosti kao pravnog subjekta 
(život, čast, ime, znanje i sl.). To su najveće vrijednosti u životu, ali nisu ekonomske vrijednosti. 

Za imovinsko pravo ona predstavljaju objekat i dobijaju građansko-pravnu zaštitu samo onda kad ih 
možemo na neki način izraziti i novčanim ekvivalentom.

4. Proizvodi ljudskog duha

Proizvodi ljudskog duha uglavnom se opredmećuju kao naučna, tehnička i umjetnička djela.

Nazivaju se  i “intelektualne tvorevine” (beztjelesne tvorevine). 

Tvorac intelektualnih tvorevina može sa njima da raspolaže i da iz njih izvlaći materijalnu korist.

  Prava   iz   imovinsko   pravnog   odnosa   koji   nastaje   povodom   materijalnih   vrijednosti   se   nazivaju: 

autorskim, pronalazačkim  i pravima industrijske svojine.

Najvažniji intelektualni produkti kao objekti imovinskog prava su :

1. Autorsko djelo,

2. Izum ili pronalazak, 

3. Tehničko unapređenje 

4. “know – how”  (znati kako).

Želiš da pročitaš svih 46 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti