Recikliranje i volarizacija otpada iz prehrambene industrije
Univerzitet u Novom Sadu
Prirodno –matematički fakultet Novi Sad
Departman za hemiju,biohemiju i zaštitu životne sredine
Recikliranje i volarizacija otpada iz prehrambene industrije
-Seminarski rad-
Student :Jovana Jokić Profesor: dr Snežana Maletić
Novi Sad, 2014.godina
2
1. Apstrakt
U ovom radu razmatran je održivi razvoj u prehrambenoj industriji. U jednom broju razvijenih
zemalja su razrađene i usvojene strategije održivog razvoja i u sklopu tog održivog razvoja
prehrambene industrije i data su rešenja za jačanje održivih tehnologija u proizvodnji i preradi
hrane. Navedene strategije sadrže konkretne predloge sa rokovima unutar kojih se predložena
rešenja trebaju ostvariti u praksi. U nastavku obrađene su neke od štetnih materije u hrani
poreklom iz okoline. Osim prirodnih sastojaka (nutrijenti) u hrani se mogu naći i nepoželjne
komponente poreklom iz okoline ili komponente koje čovek koristi u procesima primarne
poljoprivredne proizvodnje, prerade, pakovanja, skladištenja i distribucije. U pojedinim
segmentima proizvodnje, hrana može biti kontaminirana biološkim, hemijskim i fizičkim
agensima. Ove činjenice ukazuju da savremena hrane treba biti uspostavlena na neprekidnom
monitoringu i kontroli svih proizvodnih faza. Sledeći dio poglavlja bavi se zagađenjima koji
potiču iz prehrambene industrije. Kontaminirajuće materije iz hrane (opasnosti) su agensi
hemijskog i mikrobiološkog ili fizičkog porekla, koje ukoliko se u organizam unesu tokom
konzumacije hrane izazivaju zdravstvene probleme i predstavljaju rizik za bezbednost potrošača
prehrambenih proizvoda. Na kraju dat je primer primene koncepta nulte emisije u prehrambenoj
industriji kao i više studije slučaja na temu održive prehrambene industrije.

4
3. Uvod
Osnovni zadatak poljoprivredne proizvodnje i prehrambene industrije je da proizvodu dovoljnu
količinu kvalitetne hrane i materija organskog porekla, koje su neophodne za održavanje života
ljudi. Prema prognozama FAO, očekuje se da će se broj stanovnika na Zemlji u sledećih 50
godina povećati na blizu 10 milijardi ljudi. To zahteva odgovarajuće povećanje proizvodnje,
kako bi se obezbedile dovoljne količine hrane za rastuću polulaciju (Ristić i sar., 2011). To
povećanje će za posledicu imati porast količine sporednih proizvoda (nusproizvoda), otpadnih
materija i drugih zagađenja (onečišćenja), ukoliko oni dospiju u okruženje, u podzemne vode i u
vazduh. Jedan deo materija, koji je nastao u prehrambenoj industriji ili je tamo dospeo preko
sirovina ili na neki drugi način, može se svrstati u grupu kontaminirajućih materija.
Kontaminirajuće materije iz hrane su agensi hemijskog i mikrobiološkog ili fizičkog porekla,
koje ukoliko se u organizam unesu tokom konzumacije hrane izazivaju zdravstvene probleme
kod ljudi i životinja, odnosno predstavljaju rizik za bezbednost potrošača prehrambenih
proizvoda. Ove materije u hranu dospevaju različitim putevima, uključujući i metabolite biljaka
koji se preko hrane biljnog porekla unose u lanac ishrane čoveka. Neke od ovih materija svoje
delovanje na organizam ispoljavaju odmah, dok je za delovanje drugih potrebno da prođe
određeno vreme, nekada i više godina. Toksični efekat, u tom slučaju, se javlja kada se u
organizmu akumulira određena količina te supstance. Kontaminacija hrane je problem koji se
može pojaviti u manipulaciji hranom u svim fazama od „njive do trpeze“, kako u primarnoj
poljoprivrednoj proizvodnji, tako i u preradi, pakovanju, distribuciji.
Kontaminacija hrane može biti slučajna, ali do nje može doći i zbog nastajanja toksičnih materija
u samoj hrani ili u digestivnom traktu čoveka i životinje. Ove materije nastaju reakcijom između
komponenti hrane ili aditiva (na primer, nitrozoamini) na način koji je karakterističan za
određeni oblik ili komponentu hrane. Kontaminacija prehrambenih proizvoda najčešće potiče iz
okoline, iz proizvodnih procesa u primarnoj proizvodnji i iz tehnoloških postupaka prerade i
skladištenja proizvoda. Proizvodnja, prerada, distribucija i korištenje hrane ima dvostrano
delovanje sa okolinom. Kako nepoželjne materije (kontaminenti) iz okoline mogu dospeti u
hranu, na isto način i različite materije iz lanca snabdjevanja hranom mogu dospeti u okolinu i
tako ugroziti njen kvalitet. To znači da osobe koje su odgovorne za proizvodnju hrane moraju
podjednako voditi računa o uticajima u oba smera: okoline na hranu i proizvodnje hrane na
okolinu.
Svaka čovekova aktivnost ima uticaj na životnu sredinu. Aktivnosti prehrambene industrije nisu
izuzetak u tom kontekstu. Pitanja vezana za životnu sredinu su od velikog interesa u
prehrambenoj industriji; proizvođači su postali svesni posledica po okolinu koje su nastale kao
rezultat njihovih aktivnosti. U tu poziciju su ih doveli i sve jasniji zahtevi potrošača i važeći
propisi. Kroz propise (i standarde), čovečanstvo nastoji kontrolisati i smanjivati štetni uticaj rada
preduzeća na okolinu u bilo kojoj fazi proizvodnog ciklusa „od njive do trpeze“ i ciklusa
snabevanja hranom. Proizvodnja, prerada, distribucija i potrošnja hrane značajno utiču na prirodu
5
i životnu sredinu (okolinu, ). Taj uticaj nije isti u svim fazama lanca snabevanja i zavisi od vrste
aktivnosti.
Metode rada u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji i prehrambenoj industriji su od nesebične
važnosti za bezbednost prehrambenih proizvoda i uticaja na okolinu. Bezbedna hrana je važna za
očuvanje (sprečavanje obolevanja) i poboljšanje ljudskog zdravlja. Pored toga, prehrambeni
proizvodi su od najveće važnosti za dobrobit društva, zapošljavanje radnika, održavanje i
poboljšanje standarda življenja itd. Međutim, izrada ovih proizvoda troši prirodne resurse i
generiše čvrste i tečne ostatke ili otpad, koji mogu uticati na okolinu. Briga o zagađenju okoline i
rizici po ljudsko zdravlje koji mogu poticati od nastalog otpada, veoma su važni za razumevanje
načina smanjenja količine, načina odlaganja, ponovne upotrebe ili prerade otpada (Selimbašić i
sar.,2004, Vukić, 2009).
Otpad iz prehrambene industrije se definiše kao svaka supstanca koja predstavlja ostatak ili
nepotrebni višak materijala, a koji nastaje tokom provođenja procesa (Cybulska, 2000). Drugim
rečima, otpad predstavlja materije ili predmete koji zahtevaju da budu odloženi na odgovarajući
način ili prerađeni na podesan način koji neće kontaminirati prirodu ili koji će vlasnik odbaciti ili
namerava da ga odbaci ili ga mora odbaciti.
Neuklonjeni sporedni proizvodi iz prehrambene industrije i poljoprivrede predstavljaju
opasnosti, koji kao zagađivači životne sredine, mogu da ugroze zdravlje ljudi i životinja. U
čitavom svetu raste interesovanje za iskorištavanje nejestivih sporednih proizvoda iz
poljoprivrede i prehrambene industrije. Traže se mogućnosti za bezbednu preradu sporednih
proizvoda prehrambene industrije i načini kako da se oni pretvore u sirovine, čijom bi se
reciklažom u nove proizvode smanjila količina otpada i uz to se dobili novi upotrebljivi
proizvodi (Ristić i sar., 2008). Osim velikog broja različitih otpadaka za proizvodnju proteinskih
hraniva za ishranu životinja i proizvodnju biodizela, biogasa i đubriva, posebno su interesantni
nejestivi sporedni proizvodi zaklanih životinja, sporedni proizvodi zaklanih riba i riblji korov i
životinjski proizvodi iz stočarske proizvodnje. Ovo su specifične vrste otpadaka koje se trebaju
razmatrati sa više aspekata: epizootiološkog- epidemiološkog aspekta, aspekta zaštite životne
sredine i ekonomskog aspekta (Ristić i sar., 2011).
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti