Menadzment
Menadžment
- skripta –
1. Uvod u teoriju menadžmenta
Prema Fayolu:
-
Menadžment predstavlja proces predviđanja, organizovanja, komandovanja, koodinacije i kontrole
-
Menadžment je proces ili funkcija koja je najznačajnija za svako preduzeće i ona obuhvata poslove upravljanja
preduzećem.
Menadžment se pojavljuje u
3 aspekta
, tj ima trojaku funkciju:
1)
Proces upravljanja određenim poslovima, poduhvatima ili sistemima radi efikasnijeg dostizanja zajedničkih ciljeva.
2)
Posebna grupa ljudi čiji je posao da upravlja izvršenjem poslova i zadataka koje obavljaju drugi ljudi, radi dostizanja
predvidjenih, zajedničkih ciljeva.
3)
Naučna disciplina, multidisciplinarnog karaktera, koja se bavi istraživanjem problema upravljanja određenim
poslovima, poduhvatima i društvenim sistemima.
Menadžment se može posmatrati kao:
1)
Sa ekonomskog stanovišta
on se može posmatrati kao proizvodni faktor, odnosno kao poseban resurs, kao sto su
zemlja, rad i kapital.Smatra se da menadžment može, u odredjenom delu i na odredjeni način, da zameni rad i
kapital. Menadžerski resursi mogu značajno da utiču na povećanje produktivnosti i profitabilnosti preduzeća.
2)
Sa stanovišta organizacije
on se posmatra kao sistem vlasti, odnosno ovlašćenja grupe ljudi u realizaciji
odredjenih poslova.
3)
Sa sociološkog stanovišta
, on se posmatra i kao klasni i statusni simbol.Rast potreba za menadžmentom i
menadžerima dovodi do toga da menadžeri postaju intelektualna i obrazovna elita.
2. Razvoj teorije mendžmenta
Menadžment se razvijao kroz
veći broj škola
, među kojima se izdvajaju:
1)
klasična teorija
2)
behejvijoristička
3)
sistemska
2.1 Klasična teorija
Osnovna karakteristika klasične teorije menadžmenta je
obraćanje posebne pažnje na upravljanje proizvodnjom i
upravljanje preduzećem u celini, poboljšanje ukupne organizacije preduzeća i organizacije proizvodnje, a zanemarivanje
pojedinca, ljudi. Pri tome se pojedinci tretiraju isključivo kao izvršioci radnih aktivnosti od kojih se traži da što efikasnije
obavljaju postavljane zadatke.
Dosta se insistira na autoritetu i vlasti, koji bi trebalo da budu glavni principi na kojima se bazira efikasno rukovodjenje. Dobro
definisani zadaci zahtevaju podelu rada i specijalizaciju, na kojima se bazira rukovodjenje jedinstvom naredbi.
U okviru klasične teorije izvršeno je odvajanje upravljanja i izvršavanja, čime su zastupljena načela organizacije koja rad i
upravljanje posmatraju odvojeno.
Slabosti:
jednostrani pogled koji zanemaruje najznačajniji faktor za efikasnu proizvodnju – ljude. Zbog toga se klasična
teorija smatra i nehumanom.
1
I pravac:
Taylor
– Razvio je principe tzv.
naučnog upravljanja
. Zalagao se za primenu naučnih metoda u istraživanju i planiranju
proizvodnje., nasuprot dotadašnjim metodama koje su se bazirale na iskustvu.
Osnivač je studije vremena,uveo je raščlanjivanje svakog rada na sitne delove i merenje vremena za izvršavanje tih
poslova. Razradjivao je stimulativne sisteme plaćanja radnika po učinku i bazirao ih je na merenjiu vremena i
utvrdjivanju standardnih vremena za odredjene poslove.
Tejlorovi principi:
1)
Razvijanje i primena naučnih metoda u proučavanju, planiranju i obavljanju radnih aktivnosti, umesto
iskustvenih metoda
2)
Insistiranje na primeni naučno dobijenih metoda realizacije odredjenog posla, umesto radnikovih
iskustvenih načina rada
3)
Selekcija i obučavanje radnika za rad na određenim poslovima
4)
Podela rada i specijalizacija u cilju povećanja efikasnosti.
On je tvorac i zastupnik tzv. funkcionalnog sistema organizacije preduzeća, koji
predvidja strogu podelu rada izmedju rukovodioca i radnika, izmedju pripreme posla
i njegovog izvršenja, čime se praktično vrši odvajanje upravljanja i izvršenja.
Zalaže se i za uvođenje više posebnih službi ili ljudu koji bi organizovali pojedine
usko specijalizovane poslove vezane za prpremu rada, organizovanje, praćenje
izvršenja, kontrolu itd.
Tejlorovi sledbenici:
-
F. i L. Gilbert:
nastavili rad na proučavanju i analizi rada, oni su pioniri na polju istraživanja pokreta i
smatra se da su oni razvili studiju pokreta.
-
Gantt:
radio je na razvijanju stimulativnih sistema nagradjivanja a posebno je poznat po gantogramu,
tabelarnom sistemu za planiranje i praćenje proizvodnje
-
Ford:
pokretna traka, lančani sistem proizvodnje
II pravac:
– II pravac se jos naziva i
administrativno upravljanje
i odliku je se globalnim
prilazom organizaciji preduzeća. On polazi od ukupnog poslovanja
preduzećem i teži da najpre reši globalne upravljačke probleme na nivou
preduzeća.
Fayol:
je povećanje efikasnosti tražio u rešavanju globalnih problema organizacije i upravljanja preduzećem.
On je zastupnik tzv.
„ administrativne doktrine“
.
On je smatrao da celokupnu delatnost preduzeća može podeliti u
6 funkcija
: ------tehničku,
komercijalnu,
finansijsku,
izveštavanje,
bezbednost i
upravljanje.
Upravljanje je najvažnija f-ja koja se sastoji od: predvidjanja,organizovanja, komandovanja, koordinacije i kontrole.
Zalagao se za hijerarhijsku organizaciju preduzeća. U hijerahijskom sistemu organizacije, odredjuje se da svaki
rukovodilac upravlja svim funkcijama koje su mu podredjene, dok je svaki radnik podredjen samo jedom
rukovodiocu.
Sa klasičnom teorijom dosta zajedničkog ima(malo pažnje poklanja čoveku a daleko više
samoj organizaciji) i
Birkratski pristup
čiji je tvorac i glavni protagonist
Veber:
Zasniva se na racionalnom pristupu organizaciji.
Birokratska organizacija vrši preciznu podelu rada, tako da su zadaci i kompetencije tačno utvrđeni i razgraničeni,
2

2.5 Kontigencijski pristup
Jedan od najnovijih pristupa menadžmentu. Prema ovom pristupu, smatra se da ne postoji jedna teorija ili jedan pristup koji
može da garantuje efikasnost organizacije, već se mora izabrati skup pristupa koji obuhvataju unutrašnje faktore i spoljašnje
veze organizacije. Zbog toga treba odrediti najprikladniju organizacionu strukturu koja će odgovarati datom skupu slučajeva.
Valjano odredjivanje organizacione strukture zavisi od izbora najbolje kombinacije sledećih faktora:
-
okoline,
-
tehnologije,
-
ljudskih veština i
-
motivacije.
Lawrence i Lorsch
– su uveli kontigencijski pristup.Oni su sproveli istraživanje vezano za
stanje
diferencijacije
(nju su posmatrali kao specijalizaciju
zadataka i poslovnu orjentaciju preduzeća) i
integracije
(kao oblik i
način povezivanja i saradnje pojedinih delova preduzeća).
Burns i Stalker
– Proučavali su načine i mogućnosti prilagođavanja firmi iz elektronske
industrije promenama.
Istraživanja su pokazala da postoje
2 tipa menadžment sistema
:
-
mehanički sistemi
(koriste, u znatnoj meri, principe i metode klasične teorije
organizacije, kao što je precizno definisanje uloga, hijerarhiska
struktura i vertikalni uticaj izmedju članova hijerarhije) - Pogodniji
za relativno stabilnije uslove
-
organski sistemi
(fleksibilniji su u korišćenju odgovarajućih principa i metoda. Kod
njih se, u zavisnosti od slučaja, uloge mogu redefinisati, kontrola i
autoritet su povezani, a uzajamni uticaj je vise poprečni nego
vertikalni) - Pogodniji za nestabilne uslove gde se dogadjaju
promene
Joan Woodward
– Istraživala je mogućnosti i načina primene principa klasične teorije organizacije u proizvodnim
preduzećima u Engleskoj. Ovim istraživanjem utvrdjeno je da postoji odredjena veza izmedju organizacione strukture
preduzeća i proizvodnog sistema, odnosno tehnologije.
Pri tome se vrši klasifikacija u
3 osnovne vrste proizvodnje
:
1)
Pojedinačna i maloserijska proizvodnja
2)
Velikoserijska i masovna proizvodnja
3)
Prosečna proizvodnja
Obavljena istraživanja pokazuju da je za firme sa maloserijskom i pojedinačnom proizvodnjom pogodnije da imaju
organsku strukturu, dok je za velikoserijsku i masovnu proizvodnju pogodnije da imaju mehanicističku strukturu.
Aston group
– Puch, Hickson i dr. Sa Univerziteta Aston u Birmingemu.
Istraživači ove grupe bavili su se
istraživanjem različitih aspekata
organizacione strukture, tehnologije i okoline.
Istraživali su efekte
strukturnih varijabli
kao što su:
- specijalizacija,
- standardizacija,
- formalizacija,
- centralizacija i
- konfiguracija
koje se uzimaju u obzir u različitim organizacionim kontekstima koji uključuju
- veličinu organizacije,
- tehnološke osobine,
- lokaciju,
- tržište i dr.
Zaključak ovih istraživanja je da je moguće predvideti pogodan strukturni
profil jedne organizacije na osnovu informacija dobijenih od kontekstualnih
varijabli.
4
3. Menadžment procesi
3.1 Uvod
-
Pod upravljanjem se podrazumeva
izbor i realizacija upravljačkih akcija kojima se odredjeni sistem prevodi iz
postojećeg u novo stanje.
-
Strateško upravljanje
podrazumeva kontinualan proces stalnog prilagodjavanja preduzeća promenjivoj okolini, u
kome okolina vrši uticaj na preduzeće, a samo preduzeće vrši uticaj na okolinu u kojoj egzistira.Strateško
upravljanje obuhvata utvrdjivanje i definisanje ciljeva i strategije preduzeća, zatim proces realizacije definisane
strategije i kontrolu realizacije.
-
Pod
upravljanjem poslovnim sistemom
podrazumevamo integralni proces koji obuhvata sve pojedinačne procese
upravljanja i funkcije u poslovnom sistemu – upravljanje proizvodnjom, upravljanje prodajom, upravljanje razvojem
itd. Suma svih ovih pojedinačnih procesa upravljanja, integrisana u celovit sistem, predstavlja upravljanje poslovnim
sistemom, upravljanje preduzećem.
Ono, znači, obuhvata upravljanje svim vitalnim procesima i funkcijama u poslovnom
sistemu u cilju dobijanja optimalnih rezultata poslovanja. To aktivno deluje na sistem, s
ciljem da se on prevede u novo, bolje stanje.
-
Upravljanje razvojem
obuhvata sumu aktivnosti i akcija koje se neprekidno sprovode u svim područjima poslovanja
preduzeća, s ciljem da se obezbedi što efikasnije funkcionisanje preduzeća u budućnosti.
Moderni kibernetički pogledi na upravljanje smatraju da
proces upravljanja poslovnim sistemom ima obeležja:
1)
Upravljanje poslovnim sistemom je složen društveni proces koji nosi karakteristike poslovnog sistema na koji se
odnosi i društvenog sistema u kome egzistira.
2)
Upravljanje je proces imanentan svakom poslovnom sistemu. Funkcionisanje i razvoj poslovnih sistema nemogući
su bez upravljanja.
3)
Upravljanje poslovnim sistemom je dinamički proces koji se odvija kontinualno, čime se omogućava kontinualno
funkcionisanje društvenog sistema.
4)
Upravljanje poslovnim sistemom je kompleksan proces koji obuhvata veliki broj međupovezanih i medjuzavisnih
aktivnosti.
5)
Upravljanje poslovnim sistemom se danas najčešće proučava sistemskim pristupom, koji poslovni sistem posmatra
složenim sistem s velikim brojem povezanih podsistema i odnosa izmedju njih i okoline.
6)
Upravljanje poslovnim sistemom bi trebalo da bude celovito i da obuhvati sve funkcije poslovnog sistema, odnosno
njegovo celokupno poslovanje.
7)
U rešavanju upravljačkih problema u poslovnom sistemu danas se uspešno koristi veliki broj naučnih metoda
8)
U današnje vreme, upravljanje poslovnim sistemom nije moguće bez računara i na njima zasnovanih informacionih
sistema.
3.2. Podela procesa upravljanja
Upravljanje je
skup aktivnosti i akcija kojima se deluje na odnosnu organizaciju da bi se ona iz postojećeg stanja prevela
u neko novo, željeno stanje. Potrebno je upravljati svakom pojedinačnom poslovnom funkcijom da bi se ona realizovala
na najbolji način i time efikasno realizovao proces poslovanja u celini.
U opšte funkcije se, pored upravljanja, najčešće ubrajaju rukovodjenje i izvršavanje.
5

uspešnih rezultata
10.
Red
– u organizaciji je, pre svega, neophodan red (Fayol razlikuje: materijalni,
hijerarhiski i socijalni red)
11.
Tačnost
– svaki posao mora biti tacno preciziran, a svaki čovek mora biti tačan na
svom poslu
12.
Ekonomičnost
– nekorisne izdatke, bilo koje vrste, trebalo bi svesti na objektivni
minimum: Pri izboru ljudi trebalo bi slediti pravilo da je dobar
službenik uvek jeftin, a slab uvek skup.
13.
Budućnost
– šef koji se ne opterećuje detaljima vidi bolje od svog osoblja ono što
doprinosi uspehu.
14.
Pravičnost i predusetljivost
– pravičnost je osnova morala i značajna je za
svakog šefa, jer utiče na disciplinu i jedinstvo
osoblja. Predusetljivost je uslov za uspostavljanje
pravih odnosa izmedju rukovodioca i osoblja.
15.
Stabilnost osoblja
– stabilnost je uslov za jedinstvo osoblja
16.
Podređivanje pojedinca opštim interesima
– za uspešan rad preduzeća
potrebno je da, pored zalaganja, svaki pojedinac uskladi
svoje interese s interesima celokupnog preduzeća.
17.
Brzina realizacije
– nije dovoljno da se zadatak uradi dobro, vec bi trebalo da se
uradi brzo, odnosno na vreme.
Massie
navodi sledećih
7 funkcija ili podprocesa koje čine proces upravljanja
:
1.
Odlučivanje
– proces izbora najbolje akcije izmedju više raspoloživih
alternativa, radi postizanja željenog cilja
2.
Organizovanje
– proces odredjivanja strukture i raspodele poslove
3.
Kadrovanje
– proces odabiranja, obuke i promocije kadrova
4.
Planiranje
– proces predvidjanja budućnosti
5.
Kontrolisanje
– proces merenja tekućih izvodjenja i vodjenja prema odredjenim
ciljevima
6.
Komuniciranje
– proces u kome se ideje prenose na druge, u svrhu dobijanja
željenog cilja
7.
Vođenje
(usmeravanje) – proces u kome se potčinjeni vode prema zajedničkim
ciljevima
Prema istraživanjima vezanim za oblast
industrijskog inženjeringa
, upravljački proces u preduzeću sastoji se od sledećih
podprocesa:
1.
Planiranje
– obuhvata predvidjanje budućih stanja i definisanje budućih
ciljeva, zadataka, politike i programa.
2.
Organizovanje
– obuhvata odredjivanje potrebne radne snage, mašina,
materijala i finansijskih sredstava.
3.
Rukovodjenje
– obuhvata kontaktiranje s ljudima u smislu davanja
uputstava, podsticanja i posredovanja u izvršenju zadataka.
4.
Kontrola
– obuhvata merenje i ocenjivanje izvodjenja, i potrebne ispavke
reviziju
7
Cole
smatra da se proces upravljanja sastoji od
4 procesa
:
1.
Planiranje
– odlučivanje o ciljevima organizacije, kao i o tome kako stići
do njih
2.
Organizovanje
– odredjivanje aktivnosti i raspodela odgovornosti za
dostizanje plana; koordinacija aktivnosti i odgovornosti
unutar usvojene strukture
3.
Motivisanje
– zadovoljavanje socijalnih i psiholoških potreba zaposlenih
u ispunjavanju organizacionih ciljeva
4.
Kontrolisanje
– praćenje i ocena izvršenih aktivnosti
3.3.Osnovni procesi menadžmenta
Opšta podela procesa upravljanja
(dao je Fayol) koja se sastoji od 5 podprocesa ili faza a to su:
1)
Planiranje
2)
organizovanje
3)
kadrovanje
4)
vođenje
5)
kontrolisanje
Planiranje
– početna faza procesa upravljanja u kojoj se definišu ciljevi preduzeća i odredjene mere i akcije za dostizanje
ovih ciljeva. Na osnovu ove faze se definišu i realizuju i ostale faze procesa upravljanja.
Ovaj proces obuhvata i predvidjanje budućih stanja i dogadjaja kako bi se smanjili i ublažili neizvesnost i rizik koje nose
buduće aktivnosti i dogadjaji.
Organizovanje
- Definisanje organizacije preduzeća podrazumeva podelu posla, grupisanje, povezivanje i definisanje
pojedinih vrsta poslova, odredjivanje ovlašćenja i odgovornosti i sklapanje celokupne strukture koja će da omogući
primenu zacrtanih planova.
Kadrovanje
(ili vodjenje kadrovske politike) – Kadrovska politika je proces u kome se ljudi postavljaju na odgovarajuća
mesta, definisana u organizacionoj strukturi, da bi obavili odredjene poslove. Ona obuhvata pronalaženje, odabiranje i
dovodjenje kadrova u preduzeće, njihovu obuku i inovaciju znanja, razvoj i napredovanje, nagradjivanje i dr.
Rukovodjenje
(vodjenje) – u ovoj fazi rukovodioci, u težnji da se ljudski resursi iskoriste na najefikasniji način, vrše
usmeravanje i koordinaciju kadrova u izvršavanju postavljenih zadataka. Rukovodjenje obuhvata niz pojedinačnih faza i
aktivnosti, kao što su: obuka kadrova za izvršavanje odredjenih zadataka, usmeravanje kadrova u obavljanu poslova,
motivacija kadrova, praćenje i ocena rezultata rada, i razvoj kadrova.
Kontrola
– osnovne aktivnosti ovog podprocesa su usmerene na merenje ostvarenih rezultata i njihovo uporedjivanje s
planiranim, utvrdjivanje odstupanja izmedju planiranih i ostvarenih rezultata i preduzimanje korektivnih akcija u cilju
ispravljanja eventualnih odstupanja.
Postoje i , pored kontrolnih sistema koji se odnose na kontrolu kvaliteta i zalih, i kontrolni sistemi koji se odnose na
celokupan proces proizvodnje, zatim kontrolni sistemi vezani za finansije, i integralni kontrolni sistemi bazirani na
informatici, koji kontrolišu celokupno poslovanje preduzeća.
8

Specifičnost navedene podele je u tome što ona u proces upravljanja uključuje i podproces, odnosno, fazu realizacije, a sto
najveći broj podela ne čini.
Jedna podela koja je teorijski jasno utemeljena i praktično primenjiva je podela po kojoj
proces upravljanja razvojem
preduzeća možemo podeliti na sledece podprocese ili faze
:
1.
Planiranje razvoja
2.
Odlučivanje o razvoju
3.
Organizovanje realizacije razvoja
4.
Praćenje i kontrola realizacije razvoja
Planiranje razvoja
– predstavlja primarnu fazu procesa upravljanja razvojem preduzeća, u kojoj se predstavljaju i definišu
ciljevi, strategije i planovi razvoja.
Odlučivanje o razvoju
– obuhvata pripremu i donošenje odluka o ciljevima, strategijama i planovima razvoja, a takodje i o
konkretnim projektima kojima se realizuje razvoj. Ono se odvija tokom celokupnog procesa upravljanja razvojem, kao i u
njegovim različitim delovima.
Organizovanje realizacije razvoja
– obuhvata pripremu i donošenje odluka svih potrebnih projekata za realizaciju razvoja, i
organizovanje i koordinaciju kadrova koji rade na realizaciji razvoja.
Praćenje i kontrola realizacije razvoja
– se odnosi na praćenje realizacije konkretnih projekata i kontrolu toga da li se
realizacija odvija u skladu sa planiranom.
4. Funkcionalne oblasti menadžmenta
Osnovne funkcionalne oblasti menadžmenta
:
1.
Istraživanje i razvoj
2.
Marketing
3.
Upravljanje proizvodnjom
4.
Upravljanje kadrovima
5.
Upravljanje finansijama
Kod ovog pristupa naglasak je na upravljanju ovim funkcijama, odnosno funkcionalnim oblastima menadžmenta, te će u tom
smislu biti razmatrano:
1.
Upravljanje istraživanjem i razvojem
2.
Marketing menadžment
3.
Upravljanje proizvodnjom
4.
Upravljanje finansijama
i
5.
Kadrovski menadžment
4.1 Upravljanje istraživanjem i razvojem
Funkcija istraživanja i razvoja predstavlja
jednu od osnovnih funkcija u svakom preduzeću, od koje zavisi kontinuitet
daljeg funkcionisanja i razvoja preduzeća. Ova funkcija objedinjava sve poslove i aktivnosti čijom se realizacijom doprinosi
napretku preduzeća i ostvaruje njegov razvoj u celini.
Istraživačko-razvojna funkcija obuhvata sledeće grupe poslova i zadataka
:
1)
predviđanje, planiranje, i realizaciju razvoja preduzeća
10
2)
istraživanje, razvoj i uvođenje proizvoda i proizvodnih programa
( svi poslovi oko istraživanja i poboljšanja
postojećih proizvoda, poslovi istraživanja, razvoja i uvodjenja novih proizvoda, kao i poslovi istraživanja, razvoja i
uvodjenja novih proizvodnih programa)
3)
istraživanje i razvoj tehnike
– svi poslovi oko istraživanja i poboljšanja postojećih i uvodjenja novih sredstava rada
– opreme, mašina, uredjaja, alata itd.
4)
istraživanje i razvoj tehnologije
– svi poslovi istraživanja i poboljšanja postojeće, i razvoja i uvodjenja nove
tehnologije
5)
istraživanje i razvoj organizacije
– svi poslovi istraživanja i poboljšanja postojeće, kao i poslovi razvoja i uvodjenja
nove organizacije
6)
istraživanje i razvoj kadrova
– svi poslovi inovacije i poboljšanja znanja postojećih kadrova, kao i poslovi razvoja i
uvodjenja novih kadrova
Istraživanje i razvoj proizvoda i proizvodnih programa obuhvata dve osnovne oblasti
:
1,
istraživanje i razvoj programa
– obuhvata poboljšanje postojećih programa i razvoj i
uvodjenje novih programa
2.
istraživanje i razvoj proizvoda
– obuhvata poboljšanje i inoviranje postojećih
proizvoda i istraživanje, razvoj i uvodjenje novih
proizvoda
Istraživanje i razvoj proizvodnih programa obuhvata dva osnovna područja:
1.
poboljšanje postojećih proizvodnih programa
2.
uvodjenje novih programa, iz iste ili druge vrste proizvodnje
Istraživanje i razvoj proizvoda obuhvata dva osnovna područja proučavanja:
1.
Poboljšanje i usavršavanje postojećih proizvoda
- obuhvata aktivnosti koje su usmerene na promenu svojstava
postojećih proizvoda. Promene se odnose na funkcionalnost, kvalitet, boju, materijal itd. Time se stvara proizvod koji će
potpunije zadovoljiti potrebe potrošača.
2.
Razvoj i uvodjenje novih proizvoda
– na taj način se ostvarajuju mogućnosti ostizanja pozitivnih poslovnih
rezultata – osvajanje tržišta, povećanje prodaje, ostvarenja profita...
Osnovna uloga istraživačko-razvojne jedinice je
da permanentno radi na istrazivanju, planiranju i realizaciji celokupnog
razvoja preduzeća, da obavlja sve pojedinačne poslove kojima se ostvaruje razvoj.
Znaci uloga joj je da neprekidno planira, programira, priprema, realizuje i kontroliše pojedinačne istraživačko – razvojne
zadatke, te da objedinjava i uskladjuje razvoj preduzeća u celini.
4.2 Marketing menadžment
11

2.
Cena
1.) Osnovna cena
2.) Popusti
3.) Uslovi kredita
3.
Promocija
1.) Reklama i propaganda
2.) Lična prodaja
3.) Promocija prodaje
4.) Publicitet
4.
Distribucija
1.) Kanali
2.) Pokrivenost
3.) Transport
Prema tome
marketing menadžment obuhvata
procese planiranja, organizovanja, praćenja i kontrole svih aktivnosti
potrebnih za zadovoljavanje želja i potreba potrošača i ostvarivanje planiranog profita preduzeća.
Zadatak marketing menadžmenta je
da utiče na formiranje nivoa i sastava potražnje na način koji će omogućiti postizanje
strateških ciljeva preduzeća. Jednostavno rečeno, upravljanje marketingom je upravljanje potražnjom.
U ovakvo funkcionalnom pristupu, organizaciona jedinica marketinga se sastoji od
četiri posebne jedinice: prodaje,
marketing istraživanja, reklame i propagande i distribucije.
4.3 Upravljanje proizvodnjom
Skup poslova i zadataka vezanih za proizvodnju proizvoda, odnosno za kvalitetnu, blagovremenu i efikasnu proizvodnju,
naziva se
proizvodna funkcija
.
Proizvodna funkcija obuhvata sledeće podfunkcije:
1)
tehnološka priprema
2)
operativna priprema
3)
neposredna proizvodnja (izrada)
13
4)
kontrola kvaliteta
5)
održavanje
6)
unutrašnji transport
Kada govorimo o upravljanju proizvodnjom onda se može reći da su
ključne funkcije upravljanja preduzećem
sledeće:
1. Planiranje i kontrola
2. Proizvodnja
3. Inženjering proizvodnje
4. Održavanje
5. Nabavka
6. Kontrola kvaliteta
Planiranje i kontrola proizvodnje je
najznačajnija funkcija upravljanja proizvodnjom ciji je
osnovni zadatak
da planira,
obezbedi, programira i kontroliše sve potrebne mogućnosti i resurse, kao što su ljudi, mašine i materijal, da bi se proizveo
željeni proizvod.
14

Razradu i lansiranje dokumentacije
– obuhvata izradu i lansiranje u proizvodnju potrebne radne dokumentacije kojom se,
u stvari, proizvodnja stavlja u pokret, odnosno otpočinje.
Dispečiranje i regulisanje proizvodnje
– obuhvata rasporedjivanje poslova i zadataka u proizvodnji kako bi se izvršili u
predvidjenim rokovima, obezbedjenje svakog posla, koji je odgovarajućim radnim nalogom lansiran u proizvodnju, potrebnim
materijalom i alatom, kao i regulisanje procesa proizvodnje prilikom njegovog odvijanja, kako bi tekao na najefikasniji način.
c.) Neposredna proizvodnja
Ona obuhvata poslove neposrednog odvijanja procesa proizvodnje, odnosno poslove vezane za direktnu izradu i montažu
delova i proizvoda.
U okviru nje se odvija proces proizvodnje i dobijaju gotovi proizvodi kao konkretan cilj proizvodnje, a takodje u okviru
neposredne proizvodnje radnici obavljaju svoje proizvodne zadatke i stvaraju vrednost, omogućavajući tako odvijanje
procesa reprodukcije.
d.) Kontrola kvaliteta
Ona obuhvata skup poslova vezanih za utvrdjivanje da li proizvodnja i gotovi proizvodi odgovaraju unapred definisanim
karakteristikama koje su propisane prilikom konstrukcione i tehnološke razrade proizvoda.
Ona obuhvata kontrolu materijala i sirovina koje služe za izradu proizvoda, zatim kontrolu procesa proizvodnje i kontrolu
gotovih proizvoda i delova.
Kontrolu kvaliteta mozemo smatrati procesom merenja i uporedjivanja postignutih sa propisanim karakteristikama proizvoda.
Osnovni zadatak kontrole kvaliteta je
da aktivnim učešćem u celokupnoj proizvodnji obezbedi što ekonomičniju i efikasniju
proizvodnju, kroz uočavanje i otklanjanje uzroka koji dovode do lošije, odnosno nekvalitetne proizvodnje.
e.) Održavanje osnovnih sredstava
Obuhvata poslove vezane za održavanje osnovnih sredstava u ispravnom stanju.
Osnovni zadatak održavanja osnovnih sredstava je
da se permanentnom i planiranom aktivnošću obezbedi što veća
radna, odnosno funkcionalna sposobnost osnovnih sredstava, i time smanje eventualni zastoji i gubici u vremenu i produži
vek eksploatacije osnovnih sredstava.
U toku rada, održavanje redovno (planski) vrši preglede stanja osnovnih sredstava, kao i potrebne opravke. Takodje , zarad
svojih ciljeva, ona ima i preventivnu ulogu.
f.) Unutrašnji transport
On obuhvata skup poslova i zadataka vezanih za kretanje, odnosno transportovanje svih elemenata radnog procesa –
materijala, delova, proizvoda, alata i dr. u okviru preduzeća.
g.) Savremeno upravljanje proizvodnjom
Moderna sredstva i metode bazirane na računarima i mikroelektronici omogućavaju stvaranje modernih mašina i postrojenja
koja imaju velike mogućnosti za efikasno upravljanje proizvodnjom.
Treba posebno pomenuti sledeće
kompjuterske sisteme koji se
u savremenim uslovima
koriste u upravljanju
proizvodnjom
:
1.
CAD
(Computer-Aided Design) – sistemi za kompjutersko konstruisanje i
projektovanje
2.
CAM
(Computer-Aided Manufacture) – sistemi za kompjutersko
upravljanje proizvodnjom
3.
CIM
(Computer – Integrated Manufacture) – to su sistemi koji
predstavljaju komjuterski
integrisanu proizvodnju
16
Svi se ovi sistemi koriste u različitim procesima i omogućavaju bržu i efikasniju proizvodnju.
4.4 Upravljanje kadrovima
Upravljanje kadrovima je upravljanje ljudima radi efikasnijeg izvršenja planiranih poslova i zadataka.
Po zapadnoj literaturi,
upravljanje kadrovima je specijalna funkcija menadžmenta koja obuhvata sledeće najvažnije
poslove
:
1)
formulisanje, predlaganje i usvanjanje kadrovske politike i stretegije jedne organizacije
2)
savetovanje i vođenje menažera u sprovođenju kadrovske politike i strategije
3)
stvaranje adekvatne kadrovske službe u organizaciji, sposobne da motiviše i razvija sposobnosti zaposlenih na svim
nivoima
4)
stvaranje svesti kod menadžera u organizaciji o važnosti razvoja zaposlenih
Pravilna i efikasna kadrovska politika treba da obuhvati sledeća najvažnija područja:
1)
pribavljanje i selekciju kadrova
– sve aktivnosti vezane za obezbedjenje potrebnih
kadrova na svim nivoima, kao što su : utvrdjivanje
potrebe za kadrovima, oglašavanje, razgovori i
odabiranje kandidata, izbor i prijem kadrova....
2)
plaćanje i beneficije
- vrednovanje učinka zaposlenih na svim nivoima, definisanje
sistema njihovog plaćanja, posebnog nagradjivanja za posebne
rezultate, sticanje penzije...
3)
povezivanje sa sindikatom i udrženjem zaposlenih
– način ulaska zaposlenih u
navedene asocijacije, i prava i
obaveze koje oni po toj osnovi stiču.
4)
razvoj karijere
– napredovanje zaposlenih u službi
5)
obuku kadrova
– utvrdjivanje potreba za obukom zaposlenih, istraživanje noviz
znanja, organizovanje kurseva i seminara iz različitih oblasti, ocenu
izvodjenja kurseva, planiranje novih kurseva i treninga...
6)
zdravstvenu zaštitu i sigurnost
– u cilju pružanja zaposlenima osecaja zaštićenosti i
sigurnosti i , asamim tim, obezbedjivanja njegovog
boljeg i efikasnijeg rada.
7)
prava zaposlenih
– se odnosi na prava zaposlenih koja proističu iz ugovora sa
poslodavcem, ali i na druga zakonska prava.
Kadrovska funkcija obuhvata sledeće osnovne poslove i zadatke:
1)
planiranje potreba za kadrovima
2)
prijem, selekciju, izbor i zapošljavanje kadrova
3)
obuku kadrova
17

9)
izradu godišnjih bilansa
Upravljanje finansijama (finansijski menadžment) predstavlja
funkcionalnu oblast menadžmenta čiji je zadatak
upravljanje novčanim tokovima u preduzeću, odnosno upravljanje sticanjem i korišćenjem novčanih sredstava potrebnih
za efikasno poslovanje i razvoj preduzeća.
U skladu s tim, može se reci da upravljanje finansijama obuhvata:
1)
planiranje potrebnih novčanih sredstava
2)
organizovanje prikupljanja potrebnih novčanih sredstava
3)
donošenje odluka o raspoređivanju novčanih sredstava
4)
kontrolu načina korišćenja novčanih sredstava
Finansijski menadžment sadrži tri osnovne funkcije
1)
finansijsko predviđanje i planiranje potreba
2)
prikupljanje potrebnih novčanih sredstava
3)
pripramu i donošenje finansijskih odluka
Finansijsko predviđanje i planiranje potrebnih novčanih sredstava obuhvata:
1)
finansijsku analizu potreba i mogućnosti
2)
predviđanje potreba za kratkoročnim sredstvima
3)
predviđanje potreba za dugoročnim sredstvima
5. Proces planiranja ( I faza proc. uprav.)
5.1. Uvod
Planiranje predstavlja početnu fazu procesa upravljanja , u kojoj se definišu ciljevi preduzeća i odredjuju mere i akcije za
dostizanje ovih ciljeva.
S obzirom da je jedan od osnovnih ciljeva procesa planiranja smanjenje neizvesnosti i rizika koji nose buduće aktivnosti i
dogadjaji, proces planiranja obuhvata i predvidjanja budućih stanja i dogadjaja.
5.2. Planiranje u preduzeću
Planiranje se definiše kao
kontinualan proces svesnog i svrsishodnog odredjivanja i usmeravanja budućih aktivnosti koje bi
sistem trebalo da kontinualno realizuje da bi se u budućnosti našao u najboljem stanju i tako dostigao svoje ciljeve.
Plan predstavlja
proizvod planiranja, dokument u kome su zapisane planske akcije koje karakterišu proces planiranja.
Plan izražava jedno odredjeno buduće stanje, u tačno ograničenom i fiksiranom vremenskom preseku. On bi trebao da bude
fleksibilan, podložan stalnim promenama koje diktira okruženje i koje se moraju neprekidno unositi da bi se dostiglo najbolje
buduće stanje.
Na taj način se preduzeće osigurava od krupnih promašaja koji mogu da ugroze njegov dalji opstanak.
19
Integralnost planiranja
– ogleda se u neophodnosti da se planiranjem obuhvati celokupan sistem, sa svim podsistemima i
elementima, vezama i odnosima koji ga čine.
5.3 Vrste planova
Planiranje se odvija kroz
kontinualnu izradu, donošenje,analizu i korigovanje odgovarajućih planova.
Preduzeća u procesu planiranja izradjuju svoje planove i to:
1.
na osnovu detaljne analize prethodnog stanja i analize dosadašnjeg poslovanja
2.
na osnovu ocene postojećeg stanja, tj trenutnih mogućbnosti
3.
na osnovu ekstrapoliranih prošlih stanja, izvedenih iz prethodne analize
4.
na osnovu faktora iz okruženja i predvidjenih opštih budućih stanja i sopstvenih mogućnosti u
budućnosti
Prema vremenskom periodu mozemo razlikovati 3 vrste planova:
1)
Dugoročni planovi (više od 10 godina, neprecizni i neizvesni)
Oni imaju zadatak da predvide kretanje proizvodnje, odnosno poslovanja preduzeća u budućem, dužem (10 i vise god)
vremenskom periodu, i na taj način globalno opredele i usmere, odnosno orjentišu dugoročni razvoj preduzeća. To su
opšti planovi koji su prilično neprecizni i neizvesni.
Dugoročni plan preduzeća bi trebalo da sadrži:
1.
razvoj nauke, tehnike i tehnologije;
2.
dugoročne prognoze razvoja okoline;
3.
dugoročnu razvojnu orjentaciju, pravce i ciljeve razvoja preduzeća;
4.
dugoročne zadatke u oblasti primenjivih i razvojnih istraživanja;
5.
dugoročnu programsku orjentaciju preduzeća;
6.
razvoj tržišta prodaje i nabavke
7.
razvoj tehnike i tehnologije, poboljšanje produktivnosti rada, proizvodnje i efikasnosti
poslovanja
8.
razvoj i obrazovanje kadrova;
9.
dugoročnu orjentaciju u razvoju organizacije i upravljanja
10. orjentaciju u razvoju informatike....
2)
Srednjoročni planovi (do 5 godina)
Utvrdjuju se za period od 5 godina i predstavljaju osnovne planove razvoja preduzeća. Oni imaju zadatak da, prema
prognozama iz dugoročnih planova, predvide kretanje proizvodnje, odnosno poslovanja u kraćem budućem periodu i
da tako definišu i usmere realizaciju razvoja odredjenog preduzeća u tom vremensko periodu.
Srednjoročni plan razvoja preduzeća sadrži:
1. ciljeve i zadatke u vezi sa razvojem i modernizacijom proizvodnje, razvojem kapaciteta
i tehnologije
2. način organizovanja primenjenih i razvojnih istraživanja i korišćenje njihovih rezultata
20

7.
ukupnu vrednost planirane prodaje
8.
mere koje bi trebalo preduzeti radi realizacije plana prodaje...
2)
Plan proizvodnje
On daje podatke o količinama pojedinih vrsta proizvoda (ili usluga) koje bi trebalo proizvoditi u narednom planskom periodu.
U okviru plana proizvodnje, ili kao poseban pla, radi se
proračun (plan) raspoloživih i potrebnih proizvodnih kapaciteta
.
Uzimajući u obzir plan prodaje i utvrdjene proizvodne kapacitete, definiše se plan proizvodnje preduzeća, koji daje količine
pojedinih vrsta proizvoda koje bi trebalo proizvoditi i vremensku dinamiku proizvodnje pojedinih vrsta proizvoda, uključujući i
zalihe.
Plan proizvodnje bi trebalo da sadrži sledeće osnovne elemente:
1.
naziv proizvoda ili usluge,
2.
jedinicu mere,
3.
planirane količine pojedinih vrsta proizvoda,
4.
normative materijala i energije, rada i dr.
5.
vrednost proizvodnje
6.
planirano korišćenje kapaciteta
7.
mere potrebne za realizaciju plana proizvodnje i dr....
3)
Plan istraživačko-razvojnog rada
U okviru ovog plana bi trebalo definisati istraživačko – razvojne zadatke koji će se,samostalno ili u saradnji s drugima,
realizovati u toku planskog perioda, čime će se doprineti unapredjenju i razvoju proizvodnje i poslovanja preduzeća, a
time i njegovom razvoju u celini.
Istraživačko-razvojni zadaci:poboljšanje i razvoj novih proizvoda i proizvodnih procesa, zatim tehnologije i organizacije
rada, istraživanje novih tržišta i novih programa, razvoja informacionih sistema, raznovrsna poboljšanja, inovacije i
racionalizacije.
Plan istraživačko – razvojnog rada trebalo bi da sadrži sledeće osnovne elemente:
1.
nazive istraživačko – razvojnih projekata po pojedinim područjima
2.
planirano ukupno vreme (rokove) i dinamiku realizacije projekata
3.
nosioce istraživačko – razvojnih projekata i planiran broj saradnika koji će učestvovati u realizaciji
4.
preduzeća zajedno sa kojima će se realizovati projekti, ili koji će koristiti rezultate istraživanja
5.
naučno – istraživačke i druge specijalizovane organizacije koje će učestvovati u realizaciji projekta
6.
finansijska sredstva potrebna za realizaciju projekta, i izvore obezbedjenja sredstava
7.
načine uspostavljanja veza sa naučno – istraživačkim organizacijama koje učestvuju u realizaciji projekta
8.
mere za realizaciju plana istraživačko-razvojnog rada
4)
Plan investicija
Njime se vrši definisanje konkretnih investicionih zahvata, odnosno investicionih projekata čijom se realizacijom ostvaruje
ukupan razvoj.
Plan investicije bi trebalo da sadrži sledeće osnovne elemente:
1.
podelu i naziv pojedinih investicija
2.
skup investicionih poduhvata (projekata) koje bi trebalo realizovati
3.
osnovne podatke o pojedinim investicijama
4.
planirano ukupno vreme i dinamiku realizacije investicija
5.
ukupna finansijska sredstva potrebna za realizaciju investicija
6.
potrebna devizna sredstva za realizaciju investicija
7.
pregled sadašnjih obaveza po kreditima
8.
načine (izvore) obezbedjenja sredstava
9.
obrazloženje društvene i ekonomske opravdanosti realizacije investicija
10. mere potrebne za realizaciju plana investicija
5)
Plan nabavke materijalnih sredstava
On se odnosi na obezbedjenje svih potrebnih materijalnih sredstava – sirovina, materijala, delova, energije, fluida i usluga, za
realizaciju planirane proizvodnje.
Plan nabavke bi trebalo da sadrži sledeće osnovne elemente:
22
1.
naziv pojedinih vrsta sirovina, materijala, energije i dr.
2.
jedinice mere
3.
planirane ukupne potrebe za pojedinim vrstama sirovina, materijala, energije i dr.
4.
vremensku dinamiku planiranih potreba za pojedinim vrstama sirovina, materijala,energije i dr.
5.
početne i minimalne zalihe
6.
količinu i dinamiku nabavljanja pojedinih vrsta sirovina, materijala, energije
7.
kalkulaciju planske cene sirovina, materijala, energije i dr.
8.
ukupnu vrednost planskih potreba za pojedinim vrstama sirovina, materijala, energije
9.
ukupnu vrednost planiranih nabavki
10. vrednost zaliha
11. mere za realizaciju plana nabavke ...
6)
Plan kadrova
On obuhvata utvrdjivanje posebnih kadrova po kvalifikacijama, neophodnih za realizaciju proizvodnje i celokupnog
poslovanja u planskom periodu.
Njime se takodje vrši utvrdjivanje raspoloživih kadrova i planiranje potreba za novim kadrovima, definišu načini obezbedjenja
novih kadrova, kao i načini obrazovanja i razvoja postojećih i predvidjanja novih kadrova.
Plan kadrova sadrži sledeće osnovne elemente:
1.
Proračun ukupnog potrebnog radnog vremena za izvršavanje plana proizvodnje
2.
utvrdjivanje potrebnih kadrova, po strukturi i dinamici, za realizaciju proizvodnje i poslovanja u celini
3.
utvrdjivanje manjka (viška) kadrova, po strukturi i dinamici, za realizaciju planiranih zadataka
4.
utvrdjivanje načina pribavljanja novih kadrova (zapošljavanjem, stipendiranjem...)
5.
utvrdjivanje potreba i načina prekvalifikacije postojećih kadrova
6.
utvrdjivanje potreba i načina obrazovanja i stručnog usavršavanja postojećih i budućih kadrova
7.
oblike i nosioce obrazovanja i stručnog usavršavanja
8.
potrebna sredstva za školovanje i stručno usavršavanje...
7)
Plan troškova
On obuhvata utvrdjivanje ukupnih troškova koje će izazvati realizacija planirane proizvodnje.
Troškovi se dele na :
-
direktne
-
indirektne
i definišu se i planiraju po vrstama, nosiocima i mestu nastajanja. Posebno se može raditi
plan materijalnih troškova i plan
amortizacije
. U okviru plana ukupnih troškova se radi i plan troškova amortizacije.
Plan amortizacije radi se po pojedinim vrstama osnovnih sredstava i organizacionim jedinicama. Posebno se utvrdjuje
amortizacija po propisanim stopama, a posebno po uvećanim stopama.
Plan prodaje bi trebalo da sadrži sledeće osnovne elemente:
1.
utvrdjivanje pojedinih vrsta materijalnih troškova
2.
visinu pojedinih vrsta materijalnih troškova
3.
raspored indirektnih troškova na proizvode
4.
kalkulaciju troškova po jedinici proizvoda
5.
dinamiku materijalnih troškova u toku planskog perioda
6.
amortizaciju, po propisima i uvećanim stopama, za pojedine vrste osnovnih sredstava
7.
amortizaciju, po propisanim i uvećanim stopama, za pojedine organizacione jedinice
8)
Plan prihoda, rashoda i dobiti
On obuhvata utvrdjivanje prihoda koji se dobijaju po različitim osnovama, definisanja različitih vrsta rashoda, utvrdjivanje
dobitka ili gubitka, rasporedjivanje dobiti...
Plan sticanja i raspodele ukupnog prihoda, rashoda i dobiti sadrži sledeće osnovne elemente:
1.
iznos planiranih prihoda, iskazanih vrednostima po vrstama
2.
planirane rashode po vrstama
3.
strukturu pojedinih vrsta rashoda
4.
planirane lične dohotke
23

3)
kooperacija
(se odnosi na zajednički rad pojedinaca, ili na organizaciju, ukoliko je to
neophodno za efikasnije poslovanje)
4)
integracija
(se odnosi na povezivanje organizacija radi ostvarenja boljih poslovnih
ciljeva)
5)
centralizacija
----------------------------------------------------------------------------------------///////
(vezane su za delegiranje autoriteta u rukovodjenju, i govore o davanju
svih kompetencija manjem broju rukovodilaca na nižem hijerarhiskom
nivou, ili davanju ovlašćenja većem broju rukovodilaca na nižem
hijerarhiskom stupnju )
6)
decentralizacija
-----------------------------------------------------------------------------------///////
1. Specijalizacija
Specijalizacija
obuhvata odvajanje i grupisanje odredjenih poslova i zadataka, a zatim njihovo usmeravanje ka pojedincima
i organizacijama koje će ih realizovati.
Ona se može posmatrati i kao orjentisanje, odnosno usavršavanje preduzeća,pogona, odeljenja, službi, radnih mesta i
pojedinaca za realizaciju odredjene vrste proizvodnje ili poslovnog procesa.
Ona omogućava bolje korišćenje kapaciteta i radnog vremena, bolje korišćenje materijala, bolji kvalitet proizvoda i, uopšte
uzevši, produktivniju proizvodnju i efikasnije poslovanje u celini.
Ona omogućava usavršavanje i poboljšanjetehnologije i organizacije rada, doprinosi uvodjenju standardizacije i stvara uslove
za uvodjenje automatizacije.
2.Standardizacija
Standardizacija predstavlja
proces sužavanja raznovrsnosti i ujednačavanja različitih elemenata proizvodnje i poslovanja,
radi smanjenja velike složenosti koju ova velika raznolikost i raznovrsnost stvaraju.
Ona se definiše kao delatnost kojom se vrši utvrdjivanje i uvodjenje standarda u razne oblasti poslovanja i proizvodnje.
Standardi
pretstavljaju tipske uzorke prema kojima se vrši ujednačavanje proizvodnih elemenata.
Prednosti:
donosi velike prednosti u proizvodnji i poslovanju u celini
Nedostaci:
ograničava asortiman proizvoda i sužava tržište, ograničava inicijativu radnika...
3. Kooperacija
Kooperacija predstavlja
oblik zajedničkog rada pojedinaca ili organizacija, koji nastaje u situaciji kada pojedinac ili
organizacija nisu u mogućnosti da samostalno obave posao, ili je ne racionalno da samostalno obavljaju odredjene poslove.
U poslovnoj praksi, ona se najčešće javlja kada više organizacija učestvuje u realizaciji zajedničkog, najčešće složenog
proizvoda.
4. Integracija
Integracija predstavlja
povezivanje i spajanje pojedinih delova ili celokupnih organizacija radi ostvarenja boljih poslovnih
rezultata.
Ona može biti:
-
horizontalna
( ako se povezuju organizacije iz istih oblasti proizvodnje, npr. Iz konfekcije )
-
vertikalna
( ukoliko se povezuju organizacije koje se nalaze u odredjenom proizvodnom
lancu, odnosno koje jedna drugoj isporučuju sirovine, materijale ili delove za
proizvodnju odredjenih proizvoda)
5. i 6. Centralizacija i decentralizacija
Centralizacija i decentralizacija
su vezane za odredjivanje organizacionog nivoa na kome će se rukovodiocima delegirati
ovlašćenja za donošenje odluka.
Centralizacija
– sužavanje ovlašćenja za donošenje odluka
25
Decentralizacija
– proširivanje ovlašćenja za donošenje odluka
Osnovne prednosti decentralizacije su:
1)
oslobađa top menadžment donošenja velikog broja operativnih odluka
2)
omogućava menadžmentu fleksibilnost
3)
usmerava pažnju na važne profit centre i centre troškova
4)
doprinosi motivaciji mlađih rukovodioca, jer im daje odgovornost za donošenje odluka
Nedostaci decentralizacije
:
1)
Zahteva poseban sistem kontrole i sistem komunikacije
2)
zahteva veću kordinaciju starijih menadžera
3)
dovodi do situacije da pomoćne jedinice gledaju samo svoje potrebe
4)
zahteva veći broj sposobnih menadžera
Postoje
tri tipa decentralizacije
: centri troškova, centi profita i centri investiranja.
6.3 Definisanje organizacione strukture
Prem klasičnom pristupu postoje tri osnovna tipa organizacione strukture:
1)
linijska organizaciona struktura
2)
funkcionalno-linijska struktura
3)
linijsko-štabna organizaciona struktura
1. Linijska organizaciona struktura
- bazira se na jedinstvu komande, odnosno na principu da svaki podredjeni ima jednog
nadredjenog. Potiče od Fayola i to je jedna tipična hijerarhiska organizaciona struktura.
2.
Funkcionalno-linijska struktura
– bazira se na principu da ima više nadredjenih jednom podredjenom. Kod ove
organizacione strukture rukovodioci pokrivaju odredjeno područje poslovanja za celo preduzeće.
26

4.
funkcija računovodstva i finansija
5.
kadrovska funkcija
Ako za svaku od ovih funkcija formiramo posebnu organizacionu jedinicu, dobijamo funkcionalnu organizacionu
strukturu,prikazanu na slici
Prednosti: Osnovna prednost funkcionalne organizacije je u tome što su kadrovi grupisani na osnovu specijalnosti i uvek
raspoloživi za korišćenje. Kod nje su odredjeni zadaci i odgovornosti u odlučivanju. Ona nije osetljiva na odsustvo pojedinca i
kod nje se lako vrši koordinacija rada i rukovodjenje specijalistima u pojedinim funkcijama.
Nedostaci: su vezani za sukob interesa pojedinih funkcija i preduzeća u celini, kao i za stvaranje menadžera koji su
specijalizovani za odredjenu funkciju i nemaju dovoljno osećaja za preduzeće kao celinu. Funkcionalna organizacija u
najvećoj meri traži centralizaciju odlučivanja, posebno kada organizacija raste i razvija se.
2. Organizovanje prema proizvodima
Formiranje organizacione strukture prema proizvodima predvidja da se organizacione jedinice formiraju za svaku vrstu
proizvoda. Najčešće se formira kod velikih organizacija koje u svom asortimanu imaju nekoliko različitih proizvoda. Za svaki
proizvod se formira posebna org. jed. Koja obuhvata sve resurse i sve poslove vezane za realizaciju jednog proizvoda.
Prednosti
: ona može da usmeri sve resurse i sve aktivnosti na jedan proizvod, čime se može specijalizovati proizvodnja.
Nedostaci
: su ti što je kod nje dupliraju organizacione jedinice i kadrovi, što je posebno neprihvatljivo za manje firme.
28
3. Organizovanje prema procesima
Formiranje organizacione strukture prema procesima predvidja da se org. jed. definišu za svaku vrstu procesa ili za svaku
fazu rada koja postoji u preduzeću. U ovim org. jed. Grupisani su svi potrebni specijalisti za realizaciju odnosnog procesa.
Prednosti
: grupišu se specijalisti za jedan proces ili fazu rada i oni su usmereni na realizaciju ovog procesa.
Nedostaci
: postojanje potrebe za većom koordinacijom celokupnog posla, da problemi u jednom procesu ne bi izazvali
probleme u celokupnom poslu. Kod ove vrste organizacione strukture teško je utvrditi centre profita i odgovornost delova
firme za stvaranje profita.
4. Organizacija prema teritoriji
Formiranje organizacione strukture prema teritoriji ili geografskom principu podrazumeva da se org. jed. formiraju prema
geografskim područjima koja opslužuju.
Ovaj način formiranja org. strukture veoma je pogodan za velike firme koje se široko prostiru na nacionalnom ili
internacionalnom planu.
Ovaj način organizovanja koristi se kod trgovine na malo, osiguravajućih društava, banaka, kao i kod firmi koje posluju u
različitim regionima i državama ali su u svom poslovanju vezane za lokalne propise i zakone.
Kod ove organizacije neophodna je decentralizacija upravljanja, što zahteva dodatnu kontrolu od strane glavnog
menadžera firme.
Problemi
: mogu nastati kod troškova transporta, kao i zbog potrebe za velikim brojem kadrova i menadžera za svako
posebno područje.
29

Matrična org. struktura predstavlja kombinaciju funkcionalne i projektne organizacije. Ideja je da se iskoriste prednosti i
smanje nedostaci projektne i funkcionalne organizacije.
Nju koriste samo ona preduzeća koja imaju na raspolaganju nekoliko projekata koje treba realizovati, a nemaju dovoljno
kadrova da formiraju čisto projektnu organizaciju.
Prednosti
: omogućava efikasno upravljanje velikim brojem projekata i efikasno korišćenje resursa, smanjuje konflikte
izmedju rukovodilaca.
Nedostaci
: složenije komuniciranje i izveštavanje o realizaciji projekta, kao i mogućnost pojave konflikta izmedju
rukovodioca projekta i funkcionalnih rukovodilaca u vezi alokacije resursa.
8. Organizaciona struktura po strate
š
kim poslovnim jedinicama
Ova org. struktura predstavlja modifikaciju divizione org. strukture. Razlikuje se po tome što su osnove za ovu org.
strukturu strateška poslovna područja.
Organizaciona struktura po strateškim poslovnim jedinicama (SRJ) formira se od
relativno samostalnih delova preduzeća – strateških poslovnih jedinica.
Strateške poslovne jedinice
su samostalni delovi većih preduzeća, vezani za neki proizvod ili proizvodnu liniju, koji
samostalno upravljaju, proizvode i realizuju na trzištu.
One se uvode kod velikih firmi sa velikim brojem proizvoda koje brinu o svakom od njih – o
razvoju, proizvodnji i prodaji.
31
9.
Inovativna organizaciona struktura
U osnovi inovativne organizacije leži inovativna strategija – uraditi nešto novo, drugačije i bolje.
Kod ove organizacije odvaja se inovativni rad od tekućeg rada. Oba organizaciona dela imaju svoju posebnu org.
strukturu. To je faktički dualna struktura koja ima inovativni i operativni deo.
Inovativna jedinica je
posebna org. struktura koja može da bude različito organizovana – funkcionalno, projektno i
matrično. Ona treba da ima sve potrebne organizacione delove i da pokriva celu firmu.
Operativni deo treba da
pored tekućih aktivnosti, realizuje i ideje i programe nastale u inovativnom delu.
Inovativni deo je centar troškova, a operativni deo centar profita.
Prednosti
: nema otpora promenama, ovde su promene pravilo. Ona stalno radi na promenama, usavršavanju,
izmenama, na iznalaženju novih ideja i mogućnosti u svim oblastima poslovanja.
Nedostaci
: se javljaju kod koordinacije aktivnosti izmedju inovativnog i operativnog dela, jer postoji velika razlika izmedju
njih (znanje, kultura, način rada...). U inovativnom delu vlada atmosfera učenja i usavršavanja a u operativnom je malo
drugačije.
10. Kontigencijska organizaciona struktura
32

Kod projektovanja i uvodjenja nove organizacije za novu firmu
Jedna moguća procedura, praktično orjentisana, je:
1.
Određivanje misije preduzeća
2.
Određivanje ciljeva preduzeća
3.
Proučavanje predhodnih znanja i iskustava
4.
Definisanje mogućih organizacionih rešenja
5.
Izbor odgovarajućeg organizacionog modela
6.
Podela ukupunog zadatka preduzeća na niz parcijalnih zadataka
7.
Defininisanje organizacionih jedinica koje će obavljati pojedinačne parcijalne zadatke
8.
Definisanje veza između organizacionih jedinica
9.
Određivanje menadžerske strukture
10. Kadrovska popuna
11. Projetkovanje kompletne organizacije preduzeća
12. Uvođenje nove organizacije
6.4.3. Poboljšanje postojeće organizacije
Faze za poboljšanje postojeće organizacije:
1)
Definisanje ciljeva poboljšanja postojeće organizacije
2)
Snimak i analiza postojećeg stanja
3)
Dijagnoza i ocena postojećeg stanja
4)
Predlaganje i izbor novih rešenja
5)
Uvođenje novih rešenja
1. Definisanje ciljeva pobolj
š
anja postoje
ć
e organizacije
Opšti cilj poboljšanja organizacije je da se projektuje takva org. struktura koja će omogućiti efikasno poslovanje u novim,
izmenjenim uslovima, i on važi za sve situacije. Ali, svaka od navedenih situacija ima i svoje posebne, specifične ciljeve,
značajne samo za odnosne situacije i probleme.
Osvajanje novog tržišta zahteva otvaranje novog odeljenja u marketingu i prodaji, dok gašenje odredjene proizvodnje
zahteva izmene organizacije u delu pripreme, obezbedjenja i izvodjenja proizvodnje.
2. Snimak i analiza postoje
ć
eg stanja
Ova faza postupka poboljšanja organizacije obuhvata veoma obiman, sveobuhvatan deo i detaljan istraživački posao, koji
treba da pruži sve potrebne informacije za sagledavanje postojeće org. strukture preduzeća.
Zavisno od postavljenih ciljeva, tu se koriste različite vrste snimačkih i autosnimačkih listova, zatim metod grupnog i
pojedinačnog intervjua, metod analize i komparacije postojeće dokumentacije, metoda trenutnog zapažanja, brainstroming
tehnika i dr.
Snimanje i analizu mogu da obave kadrovi koji rade u preduzeću, ali je bolje da to urade spoljni konsultanti, čija ekspertnost i
nezavisna pozicija omogućava da budu znatno objektivniji i tačniji.
Analiza relevantnih snimljenih materijala, treba da pokaže kakva je postojeća org. struktura preduzeća, koje su joj glavne
prednosti i nedostaci, kave su joj mogućnosti prilagodjavanja i dr.
3. Dijagnoza i ocena postoje
ć
eg stanja
34
Dijagnoza i ocena stanja treba da ukažu, pre svega, na slabosti u postojećoj org. strukturi preduzeća i nedostatke koji
onemogućavaju prilagodjavanje promenama u samom preduzeću i okolini.
Na osnovu uočenih nedostataka i problema treba da se pruži jedna globalna ocena org. strukture i njenih mogućnosti da se
poboljšava i razvija u pravcu potreba koje diktiraju uočene promene.
4. Predlaganje i izbor novih re
š
enja
Sada treba tačno odrediti koje organizacione jedinice u postojećoj org. strukturi treba ukinuti ili smanjiti, a koje treba povećati
i dalje organizaciono razraditi. Takodje treba definisati koje i kakve nove organizacione jedinice treba uvesti u org. strukturu
preduzeća, da bi bilo moguće obaviti sve nove poslove koje promene u preduzeću i izmenjena okolina zahtevaju.
5. Uvo
đ
enje novih re
š
enja
Poznate su teškoće oko uvodjenja promena u preduzeće i najčešće veliki otpor i odbojnost većeg broja zaposlenih prema
promenama. Promene u org. strukturi preduzeća obavezno se odnose na zaposlene, na njihov položaj i status, nagradjivanje
i mogućnost napredovanja.
Zato organizacione promene predstavljaju, za preduzeće i zaposlene, veoma značajne promene, kojima se mora prići
ozbiljno i pažljivo, i dobro se pripremiti za njihovo uvodjenje, jer od uspeha ove faze zavisi uspeh celokupnog posla na
poboljšanju organizacije.
7. Proces kadrovanja
(III faza proc uprav.)
7.1. Uvod
Kadrovanje predstavlja
upravljački proces kod koga se kadrovi postavljaju na odgovarajuća radna mesta definisana u
organizacionoj strukturi preduzeća, sa ciljem da obavljaju poslove koji su im dodeljeni.
Ako kadrovanje posmatramo kao složeni upravljački proces, koji predstavlja podproces globalnog procesa upravljanja
preduzećem, možemo konstatovati da on obuhvata sledeće osnovne zadatke:
1)
Utvrđivanje potreba za kadrovima
2)
Pronalaženje kadrova
3)
Odabiranje i prijem kadrova
4)
Obuka kadrova
5)
Ocena rada i nagrađivanje kadrova
6)
Napredovanje i razvoj kadrova
Proces kadrovanja najčešće nastaje kada se formira nova org. struktura ili kada se uvidi potreba za novim kadrovima usled
povećanja obima poslovanja.
7.2. Utvrdjivanje potreba za kadrovima
Pri utvrdjivanju potreba za kadrovima treba poći od utvrdjivanja slučajeva kada nastaju potrebe za kadrovima. To su
najčešće sledeći slučajevi:
1.
stvara se nova organizaciona jedinica
2.
povećava se obim poslovanja postojeće organizacione jedinice
3.
uvode se novi poslovi i zadaci u postojeće organizacione jedinice
4.
kadrovi napreduju ili prelaze na druga radna mesta
35

odnosno da im se pruže ili dopune potrebna znanja i veštine, kako bi što uspešnije obavljali svoje poslove.
Obuka
, dakle,
predstavlja
proces dodatnog sticanja i inoviranja znanja i veština primljenih kadrova, da bi oni što lakše i brže
mogli da udju u posao i da ga što bolje obavljaju.
Pored stručne obuke za nove kadrove je izuzetno značajna i
posebna priprema
koja im omogućava brže prilagodjavanje u
novoj sredini. Od brzine adaptacije zavise i radni rezultati novih kadrova, pa je potrebno da se i ovaj proces pripreme detaljno
uradi.
U svakom preduzeću treba da postoje i
stalni programi obuke i inovacije znanja
za sve zaposlene, kroz koji bi oni trebali
da prodju makar jednom godišnje.
Ovakvi programi značajno poboljšavaju efikasnost rada zaposlenih, a time i celog preduzeća.
7.6. Ocena rada i nagradjivanje kadrova
Standardna procedura ocenjivanja rada kadrova sadrži najmanje sledeća tri osnovna elementa:
1.
odredjivanje kriterijuma za ocenu
2.
praćenje obavljanja posla
3.
davanje ocene
Jedna od najpoznatijih metoda za ocenu proizvodnog rada je
normiranje rada
. Za obavljeni posao radnici dobijaju nagradu,
platu i druge nadoknade i benificije.
Potrebno je definisati takav sistem nagradjivanja zaposlenih, koji će biti adekvatna nagrada za posao koji obavljaju, i time
uticati na njih da što bolje i efikasnije obavljaju svoj posao, čime se povećava produktivnost rada i efikasnost poslovanja.
7.7. Napredovanje i razvoj kadrova
Napredovanje je
deo procesa kadrovanja u kome se vrši pomeranje kadrova napred na hijerarhijskoj lestvici u
organizacionoj strukturi preduzeća.
Napredovanje označava da je čovek dobar u poslu i da zbog toga treba da dobije bolji i odgovorniji posao, da ide na drugo,
bolje radno mesto koje donosi više autoriteta i odgovornosti, ali veću platu i druge benificije.
Napredovanje u karijeri predstavlja poseban motivacioni faktor za svakog čoveka.
Razvoj kadrova predstavlja usavršavanje kadrova u različitim područjima i sticanje novih znanja i veština koje im
omogućavaju efikasniji rad i bolje rezultate rada. Time kadrovi ostvaruju povoljne mogućnosti za unapredjenje i napredovanje
u karijeri.
8. Proces vođenja
(IV faza proc. uprav.)
8.1. Uvod
U ovoj fazi menadžeri vrše usmeravanje i koordinaciju kadrova u izvršavanju planiranih poslova i zadataka.
Vodjenje se definiše i kao
odnos izmedju pretpostavljenih, a to su menadžeri, i potčinjenih, a to su radnici, u zajedničkom
cilju efikasnijeg obavljanja poslova i zadataka.
Nije dovoljno da menadžer samo pravilno usmerava radnike u radu i daje mu prave naloge i zadatke, već je izuzetno važno
da ume da sasluša i, eventualno, usvoji mišljenja i sugestije svojih potčinjenih.
Posedovanje autoriteta koji respektuju kadrovi omogućava mu da usmerava i naredjuje, da koordinira i odredjuje šta će ko da
radi i kako će da radi, i da ocenjuje da li je radnik dobro uradio posao ili ne.
Vođenje obuhvata sledeće osnovne aktivnosti:
1)
Usmeravanje i koordinaciju
2)
Komuniciranje
3)
Motivaciju
4)
Odlučivanje menadžera
37
8.2. Usmeravanje i koordinacija
Usmeravanje i koordinaciju vrši menadžer tako što obavlja sledeće poslove:
1.
vrši rasporedjivanje poslova, odnosno odredjuje šta će koji čovek da radi
2.
ukazuje na načine obavljanja poslova
3.
prati obavljanje poslova
4.
rešava probleme nastale u obavljanju poslova
5.
menja načine i metode rada
6.
prima sugestije radnika
7.
ocenjuje da li radnici rade dobro i dr.
Koordinacija rada obuhvata
, pre svega, raspodelu poslova i zadataka na pojedine radnike, odredjivanje načina rada,
organizovanje zajedničkog rada radnika, rešavanje organizacionih problema i dr.
Usmeravanje obuhvata
pokazivanje načina obavljanja posla, praćenje obavljanja posla, ukazivanje na nastale greške,
izmene u načinu rada, dovodjenje celokupnog posla do zajedničkog cilja i dr.
38

9.3. Principi kontrole
Sedam osnovnih principa kontrole su :
1)
Strateška tačka kontrole
2)
Povratna veza
3)
Fleksibilnost kontrole
4)
Organizaciona prikladnost
5)
Samokontrola
6)
Direktna kontrola
7)
Humani faktor
1. Strate
š
ka ta
č
ka kontrole
– ovaj princip pravi razliku izmedju važnih i nevažnih stvari, i sugerira da se pažnja usmeri
samo na važne stvari. Po ovom principu,
dobra kontrola ne predvidja maksimalnu kontrolu svih tačaka, već samo
bitnih ili strateških tačaka
.
2.Povratna veza
– zasniva se na odredjivanju budućih akcija na osnovu stalnih informacija o aktuelnoj situaciji.
3.Fleksibilnost kontrole
– zahteva da svaki kontrolni sistem bude osetljiv na promene uslova i spreman na promene i
prilagodjavanje.
4.Organizaciona prikladnost
– kontrolni sistemi u preduzeću moraju biti povezani sa svim delovima preduzeća, da bi bili u
stanju da prate i kontrolišu najznačajnije aktivnosti u preduzeću.
5.Samokontrola
– podrazumeva da je svaki kontrolni sistem napravljen tako da je u stanju da kontroliše samog sebe.
6.Direktna kontrola
– svaki kontrolni sistem treba da bude napravljen tako da podržava direktnu kontrolu izmedju kontrolora
i kontrolisanog. Princip direktne kontrole omogućava direktan uvid u aktuelno izvodjenje.
7.Humani faktor
– on je obično u središtu kontrolnog sistema, jer ovaj sistem ne može da funkcioniše bez ljudi.
9.4. Procesi kontrole u preduzeću
Procesi kontrole u preduzeću, tj. Kontrolni sistemi:
1)
kontrola kvaliteta proizvoda
2)
kontrola zaliha
3)
kontrola tehnoloških procesa
4)
kontrola odvijanja procesa proizvodnje
5)
kontrola budžeta
6)
kontrola troškova
7)
finansijska kontrola
8)
kontrola izvođenja projekata
1.kontrola kvaliteta proizvoda
Obezbedjuje da se u svakom delu preduzeća kvalitetno radi i da se valjanim i kvalitetnim obavljanjem svih poslova u
preduzeću, na njegovom izlazu dobije kvalitetan proizvod.
2.kontrola zaliha
Osnovni cilj je da se odrze takve zalihe materijala i delova koji će omogućiti efikasnu proizvodnju, a istovremeno neće zalediti
velika finansijska sredstva u nepotrebno velike zalihe.
3.kontrola tehnolo
š
kih procesa
Osnovni cilj kontrole troškova je da se obezbedi ažurno praćenje trošenja planiranih sredstava, da se pravovremeno utiče i
utvrde odstupanja ostvarenih troškova u odnosu na planirane, i da se preduzmu potrebne korektivne akcije da bi se ostvareni
troškovi uskladili s planiranim.
40
7. finansijska kontrola
Sistem finansijske kontrole bazira se na definisanju, praćenju, poredjenju i oceni jednog broja finansijskih pokazatelja na
osnovu kojih se može sagledati uspešnost poslovanja preduzeća.
Neki od pokazatelja su su profit, udeo prodaje na odredjenom tržištu, stopa profitabilnosti...
Kao standardi za uporedjivanje pokazatelja, mogu se uzeti veličine ostvarene u drugim preduzećima ili ostvareni prosek u
grani.
9.kontrola izvo
đ
enja projekata
Ona se formira s ciljem da se odvijanje realizacije različitih projekata kontroliše i, na taj način, utiče na upravljanje
realizacijom projekata i njihovo efikasnije dovodjenje do cilja.
Cilj kontrole izvodjenja projekta je da se utvrdi da li se izvodjenje projekta na terenu odvija u skladu sa planiranom
realizacijom i da se, na osnovu tih podataka, definišu i lansiraju upravljačke akcije kojima bi se uočena odstupanja
korigovala i tok realizacije projekta vratio u planirane okvire.
11. Informacioni sistemi za upravljanje preduzećem
11.2. Informacije i informacioni sistem
Informacija
– pod informacijom podrazumevamo takvo saznanje ili saopštenje koje predstavlja novost za čoveka, znači novo
saznanje o nepoznatim pojavama i dogadjajima.
Podatak
– nosilac informacije i predstavlja obaveštenje koje ne mora da bude novost, ali informacija koju podatak nosi
predstavlja novo saznanje.
Sva prikupljena obaveštenja do obrade predstavljaju podatke, a nakon obrade informacije. Pri tome se obrada može smatrati
procesom pretvaranja podataka u informacije.
Pod informacionim sistemom se podrazumeva
organizovan način (sistem) sakupljanja, obrade, memorisanja, prenošenja
i korišćenja informacija, u cilju donošenja potrebnih odluka.
Osnovni zadatak informacionog sistema je
da obezbedi potrebne informacije za upravljanje odredjenim procesima ili
sistemima.
Inform. Sistem koji služi za potrebe upravljanja odredjenim sistemom zove se
upravljački informacioni sistem.
Savremeni upravljački inf. Sistemi
bi trebalo da sadrže informacije relevantne za upravljanje i odlučivanje, odnosno:
informacije o prošlim stanjima i dogadjajima, koji će služiti za prognozu budućih stanja a zatim i prognoziranje podataka o
budućnosti.
Osnovni zadatak upravljačkih informacionih sistema je
da donosiocima odluka prezentuju informacije potrebne za
odlučivanje i uopšte za odvijanje celokupnog upravljanja.
Obavljanje ovog zadatka se se odvija na sledeći način:
1.
Prikupljanje podataka
– polazna osnova za ovu fazu su definisane informacione potrebe koje bi trebalo u
okviru informacionog sistema sakupiti,obraditi i prezentirati korisnicima da bi mogli da donose valjane
odluke.
2.
Obrada podataka
– pretvaranje podataka u informacije relevantne za upravljanje i odlučivanje.
3.
Korišćenje
– u ovoj fazi se informacije prezentiraju korisnicima, da bi se na osnovu njih donele odluke.
41

1)
podaci o proizvodima i proizvodnom programu
2)
podaci o tehnici
3)
podaci o tehnologiji
4)
podaci o organizaciji
5)
podaci o kadrovima
6)
ekonomsko-finansijski podaci
Skup eksternih podataka
č
ine:
1)
podaci o tržištu
2)
podaci o naučno-tehničkom razvoju
3)
podaci o društveno-ekonomskim uslovima
4)
podaci o konkurenciji i drugim povezanim preduzećima
Obrada podataka i korišćenje informacija
Obradu podataka definišemo
kao proces u kome se vrši pretvaranje podataka u potrebne informacije, ili proces pretvaranja
osnovnih u kompleksne – izvedene informacije.
Korišćenje informacija
– u ovoj fazi se odredjuju tokovi informacija, od mesta obrade do pojedinih korisnika.
12. Menadžer
12.1. Uloga i zadaci menadžera
Menadžer upravlja izvršavanjem pojedinačnih poslova i zadataka, poslovanjem i razvojem neke organizacione celine ili cele
firme.
On rukovodi odredjenom grupom ljudi koji izvršavaju poslove i zadatke koji su im dodeljeni na osnovu mesta koje zauzimaju
u organizacionoj strukturi preduzeća.
Menadžer je osoba koja je zaduzena i odgovorna za postizanje planiranih ciljeva organizacije ili nekog njenog dela.
Osnovni zadatak menadžera je da obezbedi opstanak i razvoj preduzeća, odnosno da obezbedi realizaciju osnovnih i
strateških ciljeva preduzeća.
Generalno gledano poslovi i zadaci koje menadžeri obavljaju svode se na 5 osnovnih menadžment procesa:
-
planiranje
-
organizovanje
-
kadrovsku politiku
-
rukovodjenje
-
kontrolu
Tri osnovna nivoa menadžera:
-
vrhovni nivo menadžera (top menagement),
-
srednji nivo menadžera i
-
niži(operativni) nivo menadžera
Vrhovni menadžeri se bave
planiranjem i kontrolom poslovanja celokupne organizacije.
Srednji nivo menadžera se bavi
sa svih pet menadžment procesa, ali najviše organizovanjem, kadrovanjem i
rukovodjenjem.
Operativni nivo menadžera se
bavi rukovodjenjem, ali u odredjenim slučajevima i organizovanjem i kadrovanjem.
Menadžer ima sledeće glavne uloge:
1.
integrator,
2.
kominikator,
3.
vođa,
4.
donosilac odluka,
43
5.
kreator atmosfere
Mintzberg je uloge menadžera grupisao u tri osnovne :
1)
interpersonalne uloge (čelnik, lider, povezivač)
2)
informatičke uloge (savetodavac, distributer informacija, predstavnik)
3)
uloge donosioca odluka (preduzetnik, čovek koji rešava probleme, alokator resursa, pregovarač)
12.2. Osobine menadžera
Velika znanja, dobre sposobnosti i osobine su osnovni element koje mora da poseduje jedan menadžer da bi bio uspešan.
Menadžer treba da poseduje kvalitetne ljudske osobine i da bude autoritet za svoje saradnike ,kako bi mogao da im se
nametne kao čovek koji će rukovoditi njihovim radom i da ih vodi ka ostvarenju zajedničkog cilja.
Dobar mendžer treba da bude:
1.
vredan
2.
inteligentan
3.
pošten
4.
ambiciozan
5.
energičan
6.
entizijasta
7.
fleksibilan
8.
maštovit
9.
optimista
10. hrabar
11. agresivan
12. jaka i stabilna ličnost i dr.
Menadžer mora da poseduje inteligenciju koja će mu omogućiti da uoči šansei opasnosti za preduzeće ili odredjeni poslovni
poduhvat, i da na vreme i na adekvatan način reaguje donošenjem pravih odluka.
12.3. Znanja i sposobnosti menadžera
Znanja koja treba da poseduje (generalno):
1)
tehnička znanja
(specijalizovana znanja koja omogućavaju obavljanje poslova
korišćenjem odredjenih tehnika i procedura)
2)
znanja iz oblasti društvenih nauka
(znanja koja omogućavaju menadžeru da vodi
kadrove kojima rukovodi, da uspostavlja
kooperaciju izmedju kadrova i koordinira
obavljanje njihovih zadataka)
3)
koncepcijska znanja
(ona momogućavaju menadžeru da analizira i razmatra
organizaciju kao celinu, kao poseban sistem koji se sastoji od
skupa podsistema i koji je povezan sa okolinom)
Uspešno obavljanje menadžerske funkcije pretpostavlja da menadžer poseduje potrebna znanja iz planiranja,
organizacije, vodjenja poslova i kadrova i iz kontrole.
Sa stanovištva realne prakse, menadžer mora posedovati širok skup znanja iz različitih oblasti , kao što su:
1.
tehnika
2.
informatika
3.
organizacija
4.
upravljanje
5.
planiranje
6.
finansije
7.
marketing
44

8)
Pravljenje nove analize
9)
Rangiranje pojedinaca i izbor najboljih
10) Definisanje i organizovanje dodatne obuke za odabrane pojedince
Zahtevi za selekciju i izbor menadžera:
1) zahtevi u pogledu osobina:
1.
vrednoća,
2.
inteligencija,
3.
poštenje,
4.
ambicioznost,
5.
energičnost,
6.
entuzijazam
7.
fleksibilnost,
8.
maštovitost
9.
optimizam,
10. hrabrost
11. stabilnost i dr.
2) zahtevi u pogledu znanja
:
znanja iz:
1.
tehnike,
2.
upravljanja,
3.
organizacije,
4.
informatike,
5.
finansija
6.
marketinga
7.
psihologije
8.
oblasti kadrova
9.
oblasti prava i dr.
3) zahtevi u pogledu sposobnosti
:
1.
upravljačke,
2.
organizacione
3.
liderske,
4.
rukovodilačke
5.
predviđanje,
6.
inicijative
7.
vizionarstva
8.
komuniciranja
9.
retoričke
10. sposobnosti prilagodjavanja
11. analitičke
12. sposobnosti selekcije i dr.
12.6. Menadžer i vođenje sastanka
Najčešći uzroci neefikasnog sastanka su :
1.
nije precizno i jasno definisan cilj sastanka
2.
nije dobro pripremljen sastanak
3.
nije precizno utvrdjen dnevni red sastanka
4.
nisu dobro utvrdjeni učesnici sastanka
5.
vodja sastanka ne usmerava i vodi dobro sastanak
6.
previše uopštenih i dugih diskusija
46
7.
nedostatak pravih ideja i predloga
8.
neprecizni i slabo definisani zaključci
12.6.2. Priprema sastanka
Priprema sastanka je od izuzetne važnosti za efikasno vodjenje i dobar završetak sastanka. Dobra priprema na odredjeni
način garantuje brzo i efikasno odvijanje sastanka.
Da bi se dobro pripremio sastanak treba odrediti najpovoljnije vreme, mesto, pripremiti prostorije za održavanje sastanka,
odrediti broj i sastav učesnika, definisati probleme koji će se razmatrati na sastanku, a takodje veoma je važno da se
menadžer koji vodi sastanak pripremi za vodjenje.
12.6.3. Održavanje – vodjenje sastanka
Menadžer koji vodi sastanak treba da izabere dominantno mesto u Sali kako bi imao jasam pregled svih ucesnika imogao
i vizuelno da prati odvijanje sastanka.
On treba da bude jasan i autoritativan i da celo vreme drži sastanak pod kontrolom.
Vremenska ograničenja sastanka i pojedinih diskusija su veoma bitna za pravilno vodjenje sastanka.
12.6.4. Zatvaranje – završavanje sastanka
Treba objasniti i obrazložiti da su svidobri predlozi uzeti u obzir, i da su predloženi zaključci plod zalaganja i diskusije svih
učesnika. Takodje treba pomenuti da zaključci sastanka obezbedjuju realizaciju ciljeva kompanije i svih zaposlenih i da
idu u pravcu napretka i razvoja kompanije.
12.6.5. Kako sastanak učiniti efikasnijim
Predlozi za efikasniji sastanak:
1)
Unapred odrediti ili ograničiti vreme trajanje sastajanja
2)
Tražiti da svi učesnici sastanka dodju tačno na vreme
3)
Kao vođa sastanka organizujte i usmeravajte diskusiju
4)
Ogranišite vremensko trajanje diskusije, a preduge diskusije prekinite
5)
Odredište da svako može o jednom pitanju da govori dva puta
6)
Obezbedite i tražite korišćenje audio i vizualnih sredstava (šeme, tabele, grafikoni...)
7)
Tražite od saradnika da se dobro pripreme za sastanak i da izlažu kratko i jasno
8)
Usmeravajte sastanak na ključne stvari,a ograničite ili eliminišite raspravu o detaljima
9)
Kad postignete ciljeve radi kojih je sastanak organizovan, završite sastanak
12.6.6. Redovni i povremeni sastanci
Uopšteno gledano sastanci mogu biti povremeni i redovni.
Redovni ili stalni sastanci su
sastanci koji se redovno održavaju u odredjenim vremenskim periodima.
Povremeni ili neplanirani (ad hoc) sastanci su
sastanci koji se zakazuju po ukazanoj potrebi.
12.7. Menadžer i pregovaranje
Pregovaranje predstavlja jednu od osnovnih oblasti delovanja menadžera.
Pregovaranje predstavlja proces
u kome se dolazi do prihvatljivog sporazuma za dve strane koje imaju najčešće različite
ciljeve. To je proces dolaženja do zajedničkog rešenja putem razgovora i dogovora.
Sa stanovišta menadžera postoje interni i eksterni pregovori.
Interno pregovaranje
menadžer obavlja sa ljudima iz preduzeća i to su najčešće pregovori sa vrhovnim menadžmentom
oko razvoja poduhvata i budžeta, oko raspodele resursa izmedju različitih odeljenja, pregovori izmedju uprave i sindikata oko
plata i uslova rada.
Sa pozicije menadžera smatra se da su interni pregovori teži od eksternih.
47

1)
harizmatski lider
( čovek čiji uticaj i sposobnost vodjenja proističu iz njegove ličnosti)
2)
tradicionalni lider
(čovek koji lidersku poziciju stiče rodjenjem ili nasledjem)
3)
situacioni lider
(čovek koji je sposoban da u odredjenom periodu, u različitim situacijama, prihvati ulogu vodje)
4)
formalni ili birokratski lider
(čovek čija liderska pozicija proističe iz položaja na koji je postavljen)
5)
funkcionalni lider
(čovek koji svoju lidersku poziciju ne obezbedjuje položajem u organizaciji, već sopstvenim
radom i obavljanjem odredjenih poslova.)
Tri osnovna stila vođenja:
1)
autokratski stil vodjenja
(lider samostalno odlučuje i rukovodi organizacijom)
2)
participativni(demokratski) stil vodjenja
(radnici uzimaju učešće u donošenju odluka što dovodi do povećanja
produktivnosti i efikasnijeg poslovanja)
3)
„laisser fair“ (slobodni) stil vodjenja
(slobodni način vodjenja kod koga radnici imaju punu slobodu delovanja)
13. Menadžer i timski rad
13.1. Uvod
Tim predstavlja
novi, moderan i fleksibilan način organizovanja koji se zasniva na zajedničkom, timskom radu grupe
specijalista, čiji je zadatak realizacija odredjenog posla ili poduhvata i kojima upravlja menadžer, odnosno rukovodilac tima.
Najčešća definicija tima je da
tim predstavlja
grupu ljudi koja zajednički i povezano radi na ostvarenju zajedničkog cila.
Efikasan tim predstavlja:
1)
grupu ljudi koji imaju iste ciljeve i želju da završe zajednički posao
2)
grupu ljudi koja uživa u zajedničkom radu i pomoći koju jedni drugima pružaju
3)
grupu ljudi koja je pristala na zajednički rad i dostizanje određenih ciljeva
4)
grupu različitih specijalista koji su koncentrisani na ostvarenje zajedničkih ciljeva
5)
grupu ljudi koja pokazuje lojalnost zajedničkom poslu i vođi tima
6)
grupu ljudi koji ostvaruju timski duh i visok timski moral
Koristi timskog rada:
1)
rezultat tima nadmašuje invidualne rezultate
2)
složeni problemi mogu biti valjano rešeni
3)
kreativne ideje se podstiču od strane drugih članova tima koji imaju isti fokus i način rada
4)
podrška raste među članovima tima
5)
timovi ulivaju znanje
6)
timovi promovišu organizaciono učenje u postavljanju posla
7)
timovi promovišu samo-otkazivanje i preispitivanje
8)
timovi cene prednost diverzifikacije
Najznačajnije karakteristike efikasnog tima (by Hunsaker):
1)
mala veličina
2)
komplementarne veštine
3)
zajednički ciljevi
4)
specifični ciljevi
49
5)
zajednički pristup
6)
zajednička odgovornost
Smatra se da su manji timovi bolji i efikasniji.
Efikasan tim zahteva komplementarne veštine članova.
Visoko efikasan tim treba da ima viziju i veoma značajan cilj koji ukazuje na pravac, zamah i obaveze za članove tima. On
prevodi zajedničku svrhu u specifične merljive ciljeve izvodjenja.
Ciljevi su kraj koji tim želi da dostigne. Definisanje i saglasnost oko zajedničkog pristupa uverava da je tim saglasan oko
načina za postizanje ciljeva koje tim treba da dosegne.
Efikasan tim mora imati pojedinačnu i zajedničku odgovornost za cilj tima, specifične ciljeve tima i zajednički pristup.
Glavni simptomi neefikasnog i lošeg funkcionisanja tima:
1)
frustracija
2)
konflikt i nezdrava konkurencija
3)
neproduktivni sastanci
4)
nedostatak poverenja u vođu tima
13.2. Vrste timova
Osnovna podela je na:
1.
stalne timove
- oni predstavljaju organizacione jedinice stalnog karaktera, čije je
trajanje permanentno.Oni obavljaju specifične radne zadatke
neprekidno i deluju kao stalne funkcionalne jedinice
2.
privremene timove
– predstavljaju privremene org. jedinice koje traju dok ne završe zadatak ili posao za koji su
osnovane.
Vrste timova po Yukl-u:
1)
funkcionalni timovi
2)
multifunkcionalni timovi
3)
samoupravni timovi
4)
samodefinišući timovi
5)
timovi top menadžmenta
13.2.1. Funkcionalni timovi
Funkcionalni timovi obavljaju specifične i specijalizovane zadatke koji predstavljaju deo iste funkcionalne oblasti.
Ovi timovi obično imaju dugo trajanje, a članovi tima imaju relativno stabilne pozicije.
Za efikasan rad funkcionalnih timova veoma je bitno da su članovi tima dobro motivisani, da su dobro obučeni i da razumeju
svoje uloge i zadatke i da su dobro organizovani da mogu da upotrebe svoje veštine i znanja.
Takodje potreban je i visok stepen kooperacije, kohezije i poverenja izmedju članova tima.
Rezultati tima takodje zavise i od toga da li su obezbedjeni resursi koji su potrebni za obavljanje poslova, zatim potrebne
inostrane veze i često i politička podrška.
13.2.2. Multifunkcionalni timovi
Multifunkcionalni timovi se koriste da se poboljša koordinacija nezavisnih aktivnosti izmedju različitih specijalizovanih jedinica
u okviru iste organizacije.
50

Generalni direktor predstavlja vodju ovog tima koji ima veliki uticaj na članove tima.
13.3. Faze u razvoju projektnih timova
Svaki zim prodje kroz odredjene faze u svom razvoju.
Postoji 5 brazličitih faza u razvoju timova:
1)
faza formiranja
2)
olujna faza
3)
faza normiranja
4)
faza funkcionisanja
5)
faza rasformiranja
1.
Faza formiranja
- je početna faza u razvoju tima u kojoj članovi tima tek sagledavaju svrhu i ciljeve tima,
načina rada i vodjenja itd. U ovj fazi članovi tima počinju da se ponašaju kao grupa
2.
Olujna faza
- u ovoj fazi dolazi do neslaganja, problema i konflikata, komunikacija slabi i može da se
prekine, što neomogućava rešavanje problema, slabi poverenje i moral medju članovima tima i stvara
suprotstavljene grupe.
U svemu tome vodja ima glavnu ulogu da usmerava i povezuje ljude, predlaže rešenja, razvija lojalnost i
usmerava članove tima na realizaciju zajedničkih ciljeva i zadataka.
3.
Faza normiranja
– u ovoj fazi se uspostavlja saradnja i kooperacija izmedju članova tima. Da bi se prešlo
u sledeću fazu razvoja tima potrebno je ostvariti veću integraciju ciljeva, uloga, normi i strukture radi daljeg
povećanja produktivnosti tima
.
4.
Faza funkcionisanja
– ovo je faza zrelosti tima. Tim je prevazišao konflikte i neslaganja i deluje zajednički
i efikasno. U ovoj fazi vodja tima deli odgovornost sa članovima u pogledu izvodjenja zadatka i njegov
glavni cilj je da održi zadovoljstvo, entuzijazam i pozitivnu radnu klimu članova tima kako bi se postigao
dalji razvoj produktivnosti.
5.
Faza rasformiranja
– zadnja faza u razvoju tima i ona je karakteristična za privremene timove, koji se
rasformiraju kada završe zadatak ili projekat za koji su osnovani. Članovi osećaju zadovoljstvo zbog
uspešno obavljenog posla, ali istovremeno žale zbog rasformiranja tima, prestanka zajedničkog rada i
druženja.
13.4. Formiranje tima
Formiranje tima se može definisati kao
proces stvaranja grupe ljudi, od različitih pojedinaca, koja će zajednički
efikasno da radi na realizaciji zajedničkog zadatka i dostizanju cilja.
Formiranje tima (by Woodcock):
1)
jasno defisnisani zajednički ciljevi
2)
otvorenost i izglađivanje stavova
3)
podrška i vera u zadatak
4)
saradnja i rešenje konflikta
5)
procedure
6)
adekvatno vođstvo
7)
regularne kontrole
8)
invidualni razvoj
52
9)
dobri unutrašnji odnosi
Formiranje tima (by Wilemon i Thomhain):
1)
sakupljanje članova tima
2)
stvaranje klime za razvoj tima
3)
definisanje ciljeva
4)
dodela uloga
5)
razvoj procedura
6)
donošenje odluka
7)
kontrola
Formiranje tima (by Stuckenbruck i Marchall):
1)
plan za formiranje tima
2)
pregovori sa članovima tima
3)
organizovanje tima
4)
održavanje prvog sastanka
5)
postizanje lojalnosti članova tima
6)
izgradnja kanala komunikacije
7)
usmeravanje aktivnosti
8)
kontinuirani razvoj tima
Proces formiranja tima otpočinje
izradom plana za formiranje tima što predstavlja početni zadatak rukovodioca tima.
U
II fazi
se vrši dogovor sa potencijalnim članovima tima i izbor članova tima.
U
III fazi
se otpočinje sa radom na ostvarenju zajedničkih ciljeva.
U
IV fazi
se održava prvi sastanak i ova faza se smatra kritičnom fazom formiranja tima.
Od
V-te faze
zavisi uspešnost rada tima i efikasnost završetka posla.
VI faza
je jako važna faza u procesu formiranja tima.
U
VII fazi
se vrši usmeravanje ovog procesa korišćenjem odgovarajućih iskustava i znanja.
VIII faza
se odnosi na realizaciju aktivnosti kojima se održava kontinuitet procesa formiranja tima.
13.5. Kako tim učiniti efikasnim
Poboljšanje efikasnosti tima:
1)
smanjenje straha i zabrinutosti članova tima
2)
poboljšanje klime u timu
3)
postizanje lojalnosti tima
4)
motivacija članova
5)
timska komunikacija
6)
timsko rešavanje problema
7)
rešavanje konflikta
8)
sistem nagrađivanja
Pre svega rukovodilac treba detaljno da objasni svim članovima tima ciljeve tima i uskladjenost njihovih pojedinačnih ciljeva i
ciljeva tima. Takodje treba da objasni tačnu ulogu svakog člana tima i da ih uveri u značaj njihovih uloga u radu tima,
odnosno da ih uveri da bez pojedinačnog doprinosa svakog člana tima, tim ne može efikasno da deluje.
Efikasan tim čini grupa specijalista koji su motivisani da zajedno rade.
Postizanje lojalnosti grupe je znatno teži problem od postizanja lojalnosti pojedinca.
53

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti