Fonetika i fonologija

www.sajt.com.hr

FONETIKA I FONOLOGIJA

1. IME I DEFINICIJA FONETIKE

Fonetika je lingvistička disciplina koja se bavi proučavanjem ljudskih glasova sa svih
mogućih aspekata: tipova izgovora, prozodije, ritma, fiziologije, fizike, akustike, psihologije,
ortoepije, ortografije i funkcionalnih vrijednosti. Naziv fonetika dolazi od grčke riječi

fonetiké

Za fonetiku su se zanimali još stari civilizirani narodi Indijci i Kinezi, a napose Grci i
Rimljani, još od onog trenutka kada su se glasovi počeli predstavljati simbolima. Već
Aristotel dijeli konsonante na zvučne i bezvučne i primjećuje tri tipa akcenta u grčkom.
Olakšavajuća okolnost za rani interes za fonetiku je u tome što se fonetika odvija u sferi
egzaktnog i perciptibilnog, jer su glasovi egzaktne kategorije. No, u jeziku nije uvijek tako
(semantika). Fonetika postaje egzaktnom znanošću tek tek krajem 18. stoljeća.

Prema Trubetzkoju, fonetika je znanost o materijalnoj strani ljudskog glasa (La phonétique est
la science de la face materielle du langage humain.). Predmet fonetike su artikulirani ljudski
glasovi.   Bitna   razlika   između   artikuliranih   i   neartikuliranih   glasova   jest   u   tome   što   se
artikulirani   glasovi   proizvode   svjesno,   vlastitom   voljom,   dakle   posredstvom   psihološkog
ustrojstva   samog   čovjeka,   a   neartikulirani   uglavnom   nevjesno,   hotimično.   I   u   tome   što
kombiniranjem artikuliranih glasova mogu nastati poruke (broj kombinacija je beskonačan),
dok se neartikulirani glasovi ne mogu kombinirati (plač, krik, smijeh) nego su sami po sebi
jednoznačna poruka.

Fonetika kao dio fizike

Fizikalni aspekti glasa odnosno njegova akustična definicija predstavlja zvučne vibracije koje
proizvodi neki predmet dok titra. U svojoj fizikalnoj suštini nema nikakve razlike između
artikuliranog i neartikuliranog tona. Kada slušamo glazbu, za nas nije toliko važan pojedini
ton koji proizvodi instrument, već artikulacija notnog teksta odnosno kombinacije tonova koje
prepoznajemo kao melodiju. Isto tako je u jeziku, jedan ton ne čini izričaj već njihova
kombinacija. Odnosom tih kombinacija bavi se lingvistika u širem smislu, pa i fonetika.

Fizikalni karakter fonetike: fonetika je dakle dio akustike i prema tome dio fizike. Glasovi su
građevni materijal od kojih su sačinjeni izričaji. Zbog toga neki lingvisti ne smatraju fonetiku
dijelom lingvistike.

Jezik se može proučavati na više razina, kao na primjer: morfološka, sintaktička, semantička,
leksikološka, etimološka i dr. Sve se ove razine isprepleću među sobom i nije uvijek
jednostavno razlučiti bilo koju od njih radi njihova proučavanja. No, iz didaktičkih razloga to
je ponekad nužno, pa ćemo i mi tako postupiti u slučaju fonetike.

Pojmovi: valovi (ondes), vibracije, titraji (vibrations), amplitude (amplitudes), frekvencije
(fréquences), glasiljke, glasne žice (cordes vocales), otvorenost (ouverture), zatvorenost
(fermeture), šupljina (cavité), zvuk (son), glas (voix).

2. PREDMET I PODJELA FONETIKE

Gotovo da nema znanosti ni znanstvene discipline koja bi zahvaćala samo jednu sferu
društvenog života, odnosno čije bi se proučavanje moglo pratiti samo sa jedne točke gledišta.
Ako kao predmet proučavanja uzmemo npr. stablo lako ćemo se uvjeriti da ga različito gleda
slikar, šumar, tesar, brodograditelj, pjesnik, proizvođač papira itd. Ista je stvar i s fonetikom,
različito je promatra fiziolog, lingvist, pjesnik ili sam fonetičar.

Dakle, proučavanje fonetskih pojava pretpostavlja tri osnovne razine: fizikalnu, artikulativnu i
psihičku, te njihove kombinacije. To je lako ustvrditi ako je podsjetimo na način prenošenja
jezičnih poruka (circuit de la parole). Izričaj ima dva lica: materijalno (nelingvističko) kojim
se bavi fonetika te jezično (lingvističko) kojim se bavi fonologija.

Opća fonetika (phonétique générale) izučava sve fenomene vezane uz proizvodnju glasova i
njihovu artikulaciju, distribuciju, promjene, funkcioniranje govornog aparata (appareil
phonatoire/ appareil de phonation/ organes de phonation), fonetiku glasa, sloga, izričaja,
ritmičke grupe itd; u svim jezicima svijeta. Proučava ono što je zajedničko svim govornicima
i svim jezicima svijeta.

Deskriptivna   fonetika   (phonétique   descriptive)   definira   i   svrstava   glasove   ili   kombinacije
glasova, bilo kojeg jezika uopće  ili pojedinih jezika i govora u jednom određenom trenutku.
Deskriptivna fonetika proučava fonetičke specifičnosti pojedinih jezika (usporediti: hrvatski/
francuski/   kineski/   arapski)   i   pojedinih   dijalekata   ili   govora   (usporediti:   novoštokavski/
kajkavski/   čakavski),   te   opisuje   njihove   fonološke   inventare   (primjer:   hrvatski:   5   vokala,
francuski: 16 vokala; primjer čekam da vidiš moju sestru - žata



ktyvwamas



:r).

Historijska fonetika (phonétique historique, phonétique évolutive) proučava fonetske
promjene koje su se dogodile unutar jednog jezičnog sustava i razloge koji su na to utjecali.

Pogledati: A.Martinet: Economie...; Ćosić: Uvod u studij francuskog jezika

Primjeri:

Vokali: 5 u latinskom, a 16 u francuskom jeziku.

Nazalnost: ne postoji u latinskom, karakteristična za francuski jezik.

Afrikati: ne postoje u latinskom, postoje u starofrancuskom, a opet u
modernom francuskom ne postoje.

Ovim se pitanjima osobito bavila lingvistička škola koju nazivamo historijsko-komparativna
gramatika.

Komparativna fonetika (phonétique comparative) usporedno izučava fonetske fenomene,
napose kod jezika koji imaju zajedničkog pretka (romanski jezici, indoeuropski jezici). Tako
se unutar romanskih jezika mogu uspoređivati fonetske pojave u francuskom, katalonskom,
španjolskom ili u nekoj drugoj jezičnoj pojavi.

govoru. Ovisno o brzini titranja glasnica, glas će biti dubok (grave) ili visok (aigu) – od 60
titraja u sekundi za muški bas do 1300 za ženski sopran; prosječno muški glasovi 100-150, a
ženski 200-300 titraja u sekundi.

Rezonatori: usna šupljina (cavité buccale) i nosna šupljina (cavité nasale). Šupljine imaju
ulogu pojačala, što su veće, glasovi su dublji i obratno, što su manje glasovi su viši. Svod
usne šupljine naziva se nepce (palais) koje je sastavljeno od od prednjeg ili tvrdog nepca
(palais dur) i stražnjeg ili mekog nepca (palais mou ili voile du palais). Glasovi koji se tvore
na prednjem nepcu nazivaju se palatali (palatales), a oni na stražnjem velari (vélaires).

Jezik (langue) je najvažniji organ u usnoj šupljini, toliko važan da su po njemu brojni jezici
dobili i ime. Prvotna mu je namjena prehrambena. Budući da je riječ o vrlo elastičnom,
zapravo najelastičnijem mišiću u ljudskom organizmu, vrlo je podoban za artikulaciju raznih
vrsta glasova. Svaki njegov pojedini dio ima posebno ime od kojih dolaze i brojni nazivi u
fonetici: vrh (apex – apical), hrbat (dorsus – dos – dorsal).

Usne (lèvres; pridjev: labial). Gornja usna (la lèvre supérieure) i donja usna (la lèvre
inferieure). Usne se nalaze u produžetku čeljusti (marchoires) od kojih je gornja fiksna
(nepokretna), a donja pokretna. Zubi (dents; pridjev dental) predstavljaju važan element u
tvorbi glasova. Desni (alvéoles; pridjev alvéolaires). Dobro poznavanje navedenih termina na
latinskom, francuskom i hrvatskom neophodno je za praćenje nastave iz fonetike i fonologije.

4. TIPOVI ARTIKULACIJE

Zbog velike gipkosti govornih organa (prvenstveno jezika i usana), moguće su bezbrojne
kombinacije orvora (ouverture) i zatvora (fermeture) u usnoj šupljini. U pogledu slobode
prolaza zraka kroz usnu šupljinu, možemo razlikovati tri osnovna tipa artikulacije:

Slobodan (libre)

Stješnjen (rétréci)

Zatvoren (arrêté)

Prvim tipom smatraju se vokali (voyelles), a druga dva predstavljaju konsonante (consonnes).

Kod vokalskih artikulacija, prolaz zraka kroz dušnik i usta (pharyngo-buccal) je slobodan
(libre). Što je taj otvor veći, to jest, što je jezik viđe udaljen od nepca, to su vokali koji tada
nastaju otvoreniji. S akustičke točke gledišta, položaj jezika i usana odgovara visokim
(hautes) i niskim (basses) frekvencijama (fréqances). Korelacija je očita: što je jezik bliže
nepcu frekvencije su više i vokali su viši, reksiji, oštriji; i obratno: što je jezik dalje od nepca
frekvencija je niža i vokali su dublji.

Slogotvornost

Vokali mogu sami činiti slog (syllabe): eau /o/; est /



/; ou /u/, pa kažemo da su oni slogotvorni

(syllabiques),   a   konsonanti   ne   mogu,   pa   za   njih   kažemo   da   su   neslogotvorni   odnosno
asilabični   (assyllabiques).   S   obzirom   na   monosilabički   karakter   francuskog   jezika,   vokali
mogu   dati   i   minimalnu   jedinicu   značenja   (monème).   Na   primjer   [o]   =   voda.   Budući   da

konsonanti ne mogu tvoriti slog, oni to rade sa svojim susjednim vokalom tj. „zvone“ sa
svojim susjednim vokalom odakle i potječe njihovo ime consonnes koje je nastalo od
prijedloga con (s, sa) i glagola sonner (zvoniti).

Zapreke

Svi konsonanti se tvore s pomoću neke zapreke (obstacle), ustvari, na ovaj ili na onaj način,
stješnjenjem usnog kanala (canal buccal). O tome kakve sve tipove stješnjenja imamo govorit
će se posebno prilikom izučavanja tvorbe konsonanata.

Ovo je princip artikulacijskog (fonetskog) tvorbenog opisa francuskih glasova. Svaki glas
osim svojih artikulacijskih svojstava (mjesto i način tvorbe) ima i svoja inherentna
distinktivna obilježja (IDO, traits distintifs), koja je u tijesnoj vezi s načinom i mjestom
tvorbe, ali im je pristup s metodološke strane drugačiji. No to nas pitanje vodi prema jednoj
drugoj disciplini, prema fonologiji.

5. PODJELA I OPIS GLASOVA S ARTIKULACIJSKE TOČKE GLEDIŠTA

Različite tipove artikulacije uvjetuje različit položaj govornih organa. Iz tih različitih
artikulacija proizlaze i različiti glasovi. Spomenuli smo razliku u proizvodnji konsonanata i
prednjih vokala, te različitim tipovima artikulacije konsonanata.

Mogući kriteriji za razlikovanje karakterističnih artikulacija su:



mjesto tvorbe ili artikulacije (lieu d'articulation)



titranje glasiljki (vibration des cordes vocales)



način tvorbe ili artikulacije (mode d'articulation)



prolaz zračne struje

Prema mjestu artikulacije, konsonante dijelimo na:

Dvousneni ili bilabijali (biabiales): b, p, m

Zubnousneni ili labiodentali (labiodentales): f, v