Hiperaktivnost
1.
UVOD
Jedan od najčešće navođenih razloga zbog kojeg se roditelji obraćaju za pomoć stručnjacima
jeste ispoljavanje problema, u ponašanju njihove dece. Uz ove probleme, roditelji se žale i na
probleme sa održavanjem pažnje i koncentracije, koji mogu da imaju posledice na dalje
funkcionisanje deteta i uklapanje u zahtjeve koje nameće šira društvena sredina. Iako roditelji
i vaspitači veliki broj dece predškolskog uzrasta smatraju preterano živahnim i nepažljivim,
kod velike većine djece to ponašanje predstavlja razvojnu fazu i neće se pretvoriti u trajni
obrazac ponašanja. S druge strane, rano ispoljavanje problema u ponašanju može imati za
posljedicu neadekvatnu regulaciju pažnje i impulsivnosti, te upućivati na hiperaktivni
poremećaj.
Novija istraživanja pokazuju da početke ispoljavanja ovakvog ponašanja možemo uočiti još
kod djeteta koje tek prohoda, na uzrastu od godinu dana, zatim kod djece predškolskog
uzrasta, a ti oblici ponašanja perzistiraju i tokom odrastanja i protežu se i kroz školski period.
U ovom radu pokušano je da se ukaže na osnovne probleme u vaspitanju i obrazovanju dece
sa hiperkinetskim sindromom. Ovim poremećajam se uglavnom bave dječiji psihijatri i
klinički psiholozi. Međutim, edukatori su primjetili da se posljednjih godina povećava broj
djece sa hiperaktivnim ponašanjem. Roditelji ovakvo ponašanje karakterišu kao nestašluk ili
nedisciplinu pa se rijetko odlučuju da potraže pomoć od stručnjaka. Zbog toga predškolske
ustanove u okviru inkluzivnih vaspitno-obrazovnih programa edukuju vaspitače da
prepoznaju hiperkinetski sindrom i da pruže heteroanamnestičke podatke medicinskim
stručnjacima.
U odnosu na medicinski i neuropsihološki model, pedagoški, odnosno specijalno-edukacijski
pristup ovom problemu ometenosti, još uvek je nedovoljno razvijen. Dominantne
karakteristike dece sa hiperkinetskim sindromom – motorička hiperaktivnost, deficit pažnje i
impulsivnost ponašanja – jasno ukazuju na moguće teškoće u njihovom prilagođavanju u
vrtiću i školi. U tom smislu, analiza psihosomatskog statusa hiperaktivne djece i programa
pomoći hiperaktivnoj djeci predstavlja veoma važan pedagoški problem.
Činjenica je da u većini vaspitno-obrazovnih grupa i odeljenja ima hiperaktivne djece.
Ukoliko se i najblaža forma hipekinetskog sindroma ne identifikuje i ako se djetetu ne pruži
adektvatna pomoć ono će se teško uklapati u društvo vršnjaka. Ovo će pored lošeg školskog
uspjeha kod djeteta produbiti osjećaj manje vrijednosti i dijete će formirati negativnu sliku o
sebi.
Vaspitači, učitelji i nastavnici su dužni da upozore roditelje da njihovo dijete ispoljava
simptome hiperkinetičkog ponašanja. Takođe, oni moraju da upoznaju roditelje sa ozbiljnošću
ovog poremećaja i o njegovim eventualnim posljedicama. Dijete je potrebno odvesti
stručnjaku radi utvrđivanja dijagnoze. Nažalost, i pored preporuka vaspitača, nastavnika i
pedagoško-psihološke službe mali broj roditelja vodi svoje dijete stručnjaku i prihvata savjete
i terapiju.
2. HIPERAKTIVNI POREMEĆAJ
Neka ispitivanja pokazuju da gotovo 2/3 djece s teškoćama pri čitanju, pisanju i računanju
jesu djeca s deficitom pažnje. Uz problematiku disleksije često je povezan poremećaj koji se
naziva "deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj" ili kraticom "ADHD/ADD" (od engleskog
naziva Attention Deficit Hyperactivity Disorder/ Attention Deficit Disorder). Poremećaj
pažnje koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću (ADHD/ADD) je razvojni poremećaj
samokontrole. To nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim
neuspjehom u odgoju niti je znak djetetove "zločestoće". Takozvana hiperaktivnost je realni
poremećaj, problem, a često i izvor zabrinutosti i roditelja i nastavnika, a najviše šteti samoj
djeci kod koje je poremećaj uočen. Većina djece je u jednom razdoblju života nemirna,
impulzivna ili nepažljiva. No, da bi simptomi za hiperaktivnost bili klinički značajni i
zadovoljavali dijagnostičke kriterije, moraju biti izraženiji od onoga što se smatra normalnim
s obzirom na djetetovu dob i razvojni stupanj te u značajnom stupnju narušavati
funkcioniranje u različitim aspektima djetetova života (npr. funkcioniranje u školi, vrtiću,
slobodnim aktivnostima, socijalnim odnosima).Mnoga su istraživanja potvrdila stabilnost
ovih simptoma tijekom vremena. Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se
godinama, iako kod oko polovine djece s ovim poremećajem simptomi u velikoj mjeri nestaju
kako se oni približavaju odrasloj dobi.Razne su studije pokušale dati odgovor na pitanje
kolika je učestalost ovog poremećaja. Iako se brojke dobivene različitim studijama ponešto
razlikuju, čini se da je ADHD zastupljen kod oko 1 - 5 % populacije. Pri tome se pokazalo da
je on izraženiji kod dječaka nego kod djevojčica, a omjer se kreće oko 2:1. Neki autori
smatraju da je ovakav nalaz posljedica činjenice da postoji veća vjerojatnost identifikacije
poremećaja kod dječaka jer su oni češće nasilni, pa se poteškoće lakše zamijete.Tijekom
desetljeća istraživanja i definiranja tog poremećaja, mijenjao se i njegov naziv. Prvi naziv bio
je MCD - minimalna cerebralna disfunkcija, zatim se pojavljuju daljnji nazivi: hiperkinetičko-

javlja najčešće istovremeno s pojavom i razvojem samostalnog kretanja i očituje se u
pretjeranoj motoričkoj aktivnosti (npr. neprestano trčanje i penjanje). Roditelji nerijetko
navode da je dijete otkad je prohodalo stalno u pokretu, "juri poput motora", ne može sjediti
ni za vrijeme jela, ne uspijeva se zainteresirati ni za kratko prelistavanje slikovnica ili slušanje
priča. U svom "srljanju" ne pokazuje ni minimum opreza ("ničeg se ne boji, ni od čega ne
preza") te se vrlo često mogu od roditelja dobiti podaci o češćim i ozbiljnijim tjelesnim
povredama njihova djeteta u predškolskoj dobi. Hiperaktivno dijete, nepredvidivošću i
impulzivnošću svog ponašanja, može ugroziti i svoj život (dovodi se u ugrožavajuće situacije,
npr. na cesti) te mora biti pod pomnim nadzorom kako bi ga se zaštitilo od ozljeđivanja.Kako
su kod hiperaktivnog djeteta česti poremećaji spavanja - spava malo i isprekidano, može se
razumjeti pojava psihičke i fizičke iscrpljenosti roditelja, koji danju paze i stražare, a noću ne
spavaju.
2.2. Djeca koja su hiperaktivna
Normalno je da mala djeca budu hiperaktivna, da su stalno u pokretu, da istražuju, da su
nemirna. U okvirima normalnog razvoja motorička aktivnost se povećava do treće godine
života, nakon čega se aktivnost smanjuje.
Hiperaktivnost se ponekad dijagnosticira i kod djece mlađe od 4 - 5 godina. Ona su već u
dojenačkoj dobi neuobičajeno aktivna: puno plaču, do kasnije dobi noću traže jesti, imaju
teškoće u spavanju, često se bude, teško ih je smiriti i utješiti. U kasnijoj dobi ta su djeca
stalno u pokretu, ne mogu mirno sjediti, sve diraju, stalno nešto zapitkuju, pažnja im je
neprimjerena za dob, teže se sama igraju. Zbog nemira su hiperaktivna djeca u većoj
opasnosti od ozljeda. Iako vrlo često rano prohodaju, često su nespretnija od druge djece,
puno padaju, loše planiraju i predviđaju posljedice svojih aktivnosti.Kod hiperaktivne djece
ponekad se ne pojavljuje strah od odvajanja i ona su nekritična u prilaženju nepoznatim
osobama. Radi poteškoća u predviđanju posljedica ponašanja često su takva djeca neustrašiva
i ustraju u situacijama koje plaše drugu djecu. Roditelji hiperaktivnu djecu opisuju kao teško
odgojivu, i ona to doista jesu jer ne mogu pratiti i poštovati roditeljske zahtjeve i zabrane.U
predškolskoj i školskoj dobi hiperaktivna su djeca izrazito nestrpljiva, nikada nisu na svojemu
mjestu, ne slušaju "tetu" ili učitelja, brbljaju dok druga djeca rade u tišini. Često prekidaju rad
u grupi, upadaju u riječ i ometaju druge u izvršavanju zadataka ili aktivnosti.
Hiperaktivna djeca imaju poteškoća u organizaciji, često zaboravljaju ponijeti knjige,
bilježnice , pribor, skloni su gubiti svoje stvari. Zbog takva ponašanja nastavnici hiperaktivnu
djecu vide kao nediscipliniranu i zločestu. Druga djeca ih u početku vide kao zabavne i
zanimljive, međutim, kada hiperaktivno dijete reagira impulzivno, fizički ili verbalno napadne
ili ozlijedi drugo dijete ili ga omete u učenju, testu ili igri, vršnjaci ga također počinju
odbacivati.
2.3. Djeca koja su impulsivna
Osnovna poteškoća kod sve djece s hiperaktivnošću je smanjena kontrola impulsa, adekvatnih
i neadekvatnih. Djeca s ovim problemom doživljavaju stalne poteškoće s impulzivnošću,
osobito s kontrolom u reagiranju na signale, podražaje ili događaje koji su nevažni za
obavljanje tekućih zadataka. Ta impulzivnost, tj. reagiranje bez razmišljanja o mogućim
posljedicama ponašanja, izaziva brojne probleme hiperaktivnoj djeci i njihovim obiteljima.
Roditelji moraju biti stalno na oprezu kako bi spriječili nezgode i ozljede kojima su ova djeca
sklona. Tipičan primjer za to je prelaženje ceste: roditelji znaju da ako nešto skrene pažnju
djetetu, ono će zakoračiti na cestu bez obzira na to postoji li na njoj opasnost ili ne. I samo
kućanstvo može biti prijeteće za hiperaktivnu djecu: otvoreni prozori, vruća pećnica, sredstva
za čišćenje, noževi, dostupni lijekovi.U školskoj dobi i u adolescenciji impulzivnost je veliki
problem. Impulzivna su djeca lako nagovorljiva. U želji da budu prihvaćeni od vršnjaka, često
naprave stvari na koje ih oni nagovaraju. Takvo ponašanje zna biti bezazleno, od sitnih
nepodopština poput zalijepljene žvake na stolici učiteljice do životno ugrožavajućih situacija
kao što je penjanje na rasvjetni stup. Impulzivno ponašanje može biti motivirano i pukom
znatiželjom, na primjer tek toliko da dijete vidi što će se dogoditi kad se u juhu stavi
tempera.Impulzivnost može, isto tako, ometati i socijalne odnose djeteta. Vrlo često
impulzivna djeca imaju teškoća sa stvaranjem i održavanjem prijateljstava. Upadanje u riječ,
nametanje, govorenje pogrešnih stvari u pogrešno vrijeme, tapšanje, grljenje ili dodirivanje
drugih bez razloga za to, agresivno rješavanje sukoba može dovesti do problema u odnosima s
vršnjacima, pa dijete koje traži i treba prijatelje na kraju bude odbačeno.
2.4. Djeca koja imaju poteškoća s pažnjom i održavanjem koncentracije
Hiperaktivna djeca obično bivaju zamijećena zbog impulzivnosti i hiperaktivnosti, zbog kojih
iskaču iz skupine vršnjaka, ozbiljne teškoće koje doživljavaju zbog kratkog opsega pažnje
mogu također imati dugoročne posljedice. Zbog problema s pažnjom, ova djeca vrlo teško uče
i mogu imati teškoća s akademskim uspjehom, ali i s usvajanjem praktičnih i motoričkih
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti