TREĆI KOLOKVIJUM
POSEBAN DIO OBLIGACIJA
122. Kontrakt – Pojam i zaključenje:
Pojam:
1.- Contractus: U postklasičnom i Justinijanovom pravu,
contractus
je
saglasnost volja dvije stranke iz koje je između njih nastao obligacioni odnos,
zaštićen posebnom tužbom.
2.- Saglasnost volja stranaka ( conventio ): Da bi nastao kontrakt potrebna je
saradnja obije stranke. Potrebno je da jedna stranka izvrši ponudu, a druga stranka
da tu ponudu u potpunosti prihvati. U momentu kada je jedna stranka u potpunosti
prihvatila ponudu druge strane, smatra se da je postignuta saglasnost volja. Kod
konsensualnih kontrakta i pakta, to je istovremeno i momenat u kome se smatra da
je ugovor zaključen. Kod ostalih kontrakta koji su vezani za neku formu, saglasnost
volja nije dovoljna nego je ona samo preduslov za pristupanje formalnostima, pa se
kao momenat zaključenja ne smatra momenat saglasnosti volja, nego momenat u
kome su izvršene formalnosti.
Svako ograničeno prihvatanje ponude, predstavlja novu ponudu, koju druga stranka
treba da prihvati da bi nastala obligacija. Sama izjava jedne stranke da će dati ili
učiniti nešto drugome, ne stvara nikakav obligacioni odnos, niti ga pravno
obavezuje da obećanje ispuni. Izuzetno je u postklasičnom pravu nastajao
obligacioni odnos iz jednostrane izjave municipalnih službenika date pri stupanju
na dužnost da će sazidati neku javnu građevinu. U Justinijanovom pravu je svako
jednostrano obećanje u korist države rađalo obligaciju.
Da bi saglasnost volja proizvela kontrakt, potrebno je: da je postignuta između lica
koja imaju poslovnu sposobnost i da je učinjena ozbiljno i sa namjerom da se
zaključi obligacioni odnos. Zato neće nastati obligacioni odnos ako dva lica u šali
ili u pozorišnoj predstavi postignu saglasnost volja.
3.- Zabluda ( error ): Iz postignute saglasnosti volja neće nastati obligacija ako je
neka od stranaka bila u zabludi o nekom bitnom elementu kontrakta koji se želi
zaključiti. U takvom slučaju govori se o nedostacima saglasnosti volja – saglasnost
je samo formalno (spolja) postignuta, u stvari nje nema, jer stranke govoreći isto,
misle na dve razne stvari.
Stranka se nalazi u zabludi onda kada ima pogrešne predstave o nekom elementu
kontrakta koji želi da zaključi. Ali svaka zabluda nije povlačila ništavost kontrakta,
već samo sledeća četiri slučaja:
1) Error in negotio – ako jedna stranka ima pogrešnu predstavu o pravnom poslu
koji zaključuje;
2) Error in personam – ako jedna stranka ima pogrešnu predstavu o ličnosti sa
kojom zaključuje posao, ako misli da posao zaključuje sa jednim licem a to je u
stvari neko drugo lice. Usled nje neće nastupiti kontrakt ako se radi o takvim
obavezama kod kojih su važni lični kvaliteti dužnika ( npr. kod ortakluka, ugovora
sa umetnicima i sl. ).
3) Error in corpore – ako jedna stranka ima pogrešnu predstavu o predmetu
pravnog posla;
4) Error in substantia ili materia – ako je stranka bila u zabludi o kvalitetu stvari ili
materiji od koje je napravljena;
Od zablude treba razlikovati tzv. mentalnu rezervaciju i simulaciju. Mentalna
rezervacija postoji onda kada jedna od stranaka pri zaključenju kontrakta, svjesno
izjavljuje suprotno od onoga što zaista želi. Mentalna rezervacija nema nikakvog
uticaja na valjanost zaključenog kontrakta, jer pravo vodi računa samo o izjavljenoj
volji bez obzira na to da li je izjava saglasna sa stvarnom voljom. Simulacija postoji
onda kada obe stranke, zaključujući kontrakt, svjesno i saglasno izjavljuju jedno a
misle na drugo. One u stvari prikrivaju pravu sadržinu kontrakta zaklanjajući je
nekom drugom, fiktivnom. Zaključujući simulovani kontrakt, one zaklanjaju
prikriveni ( disimulovani ) posao. Samo izuzetno, ako se time ne vređaju zakonske
zabrane, pravo proglašuje simulovane poslove za valjane.
123. Klasifikacija kontrakata:
Gajus je prema načinu na koji se zaključio podijelio kontrakte na četiri grupe i to:
realne koji se zaključuju podjelom stvari, verbalne koji se zaključuju izgovaranjem
starom pravu pri tom se morao upotrijebiti glagol spondere- pitanje i odgovor
spondeo. Zato se prvobitni oblik stipulacije naziva
sponsio
.
U svim ovim slučajevima upotreba riječi
spondeo
( obećavam ) značila je da se
dužnik obavezuje bogovima da će isplatiti bogovima ono što je obećao. Samoj
riječi pri tome pridavano je magijsko dejstvo. U magijskom dejstvu riječi
sponsio
ležala je obavezna snaga stipulacije. Dužnik koji je izgovorio vjerovao je da će ga
bogovi kazniti ako ne ispuni ono što je time obećao. Time se objašnjava činjenica
da je stipulacija bio jedini posao u starom rimskom pravu koji se obavljao bez
obaveznog prisustva svjedoka ili nekog službenog lica, a ipak je imao najjače
pravno dejstvo.
Da bi
sponsio
bio valjan, bilo je potrebno da ispunjava još nekoliko uslova:
1. morale su obe stranke biti prisutne; 2. dužnik je na postavljeno pitanje morao
odgovoriti odmah, neposredno posle pitanja; 3. Morao je dužnik odgovoriti samo
spondeo ( obećavam ), što znači da je obaveza nastala samo ako je dužnik prihvatio
bez ograničenja sve ono što ga je povjerilac pitao;
2.- Sadržina: Možda je
sponsio
u početku služio samo za stvaranje obaveze na
određenu sumu novca. Ali on je vrlo rano postao postupak kojim su se zaključivali
poslovi najrazličitije vrste. To je omogućila apstraktnost njegove forme: povjerilac
postavljajući pitanje i dužnik odgovarajući, nisu navodili osnov dužnikove obaveze.
Osnov je bila stvar bez značaja- dužnik je obavezan zato što je izgovorio riječi i
ispunio ritual zaštićen religijom.
Zbog te svoje osobine, stipulacija u stvari ni bila neki poseban kontrakt sa
određenom i uvjek istom sadržinom, nego način da se neko obaveže, koji je sam
sobom donosio pravo na tužbu, bez obzira na sadržinu obligacionog odnosa. Zato
je stipulacija bila zgodna da se pomoću nje pribavi zaštita svim onim pravnim
odnosima koji nisu bili zaštićeni posebnim tužbama.
3.- Promjene u klasičnom i postklasičnom pravu: Stipulacija je pretrpjela tokom
vremena niz promjena koje su ublažavale strogost njene forme. Ona se vrlo rano
odvojila od neposredne vezanosti za religiju. Otuda su stranke počele sve više u
formuli koja je izgovorena gledati formalizam a ne ritual. Justinijan je propisao da
će se istinitost stipulacije konstatovane pismeno moći oboriti samo onda ako se
dokaže da se jedna od stranaka nije cijelog dana nalazila u mjestu gde je pismeno
sastavljeno. Time je u stvari priznato da za valjanost stipulacije nije potrebno
izgovaranje ma kakvih formula, pa ni istovremeno prisustvo stranaka sastavljanju
pismena. Tako je u stvari stipulacija prestala da bude verbalni kontrakt i postala
literalni.
4.- Apstraktnost stipulacije: Pošto je stipulacija apstraktna obaveza, dužnik je u
početku bio obavezan da izvrši činidbu doslovno onako kako je rekao i bez obzira
što je osnov zbog koga se obavezao nevaljan. Nizom imperatorskih konstitucija
počevši od Karakale, položaj dužnika koji nije od povjerioca primio novac zbog
koga je zaključio stipulaciju, je znatno popravljen. On je sada mogao:
1) ako ga je povjerilac već tužio upotrijebiti
exceptio non numeratea pecuniae
;
2) ako ga nije tužio, mogao je ili na osnovu pravno neosnovanog bogaćenja tražiti
od povjerioca povraćaj pisane isprave o stipulaciji; ili specijalnim postupkom
nazvanim
querela non numeratae pecuniae
nametnuti povjeriocu obavezu da
dokaže da je novac koji je predmet stipulacije zaista dao dužniku. Postupak se
sastoji u tome što je dužnik pred nadležnim magistratom izjavio da novac nije
dobio. Ako je povjerilac dokazao da su dužnikovi navodi netačni, dužnik je bio
osuđen
in duplum
. Justinijan je najzad propisao da je povjerilac koji ima pisanu
ispravu o izvršenoj stipulaciji u kojoj nije naveden pravni osnov obaveze, uvjek
obavezan dokazati njegovo postojanje. Time je stipulacija praktično prestala da
bude apstraktna i postala kauzalna obaveza.
5.- Tužbe: Povjerilac je za zaštitu svoga potraživanja iz stipulacije imao na
raspolaganju u starom pravu
legis actio sacramento in personam
i
iudicis
postupatio
. Od ІІ veka pre n. e. pravi se razlika između
stipulatio certa
čiji predmet
je određena stvar i
stipulatio incerta
čiji tačan predmet (iznos) treba tek sudija da
utvrdi, pa je u prvom slučaju povjerilac imao na raspolaganju
legis actio per
condictionem
. U klasičnom pravu kod
stipulatio certa
upotrebljava se
actio certae
creditae pecuniae
(za novac) i
actio certae rei
( za stvar ). Kod
stipulatio incerta
upotrebljavala se
actio ex stipulatu
.
128. Expensilatio:
Expensilatio
je kontrakt koji je nastajao na taj način što je povjerilac upisivao u
svoju računsku knjigu ime dužnika i iznos duga upotrebljavajući pri tom posebne
formule. Upisivanje je tu forma, bez čijeg ispunjenja nema kontrakta. Kao kod
stipulacije izgovaranje svečanih riječi, kod
expensilatio
upisivanje u knjigu ima
apstraktno dejstvo: obligacija nastaje neopozivo bez obzira na postojanje i valjanost
osnova upisa. Tužba koja je povjeriocu iz ovakvog kontrakta stajala na
raspolaganju zvala se
actio certae creditae pecuniae
.
Expensilatio
je nastao iz jednog vjerovanja, da izvjesne riječi ili izvjesni znakovi
napisani pod određenim uslovima imaju magijsko dejstvo. U Rimu je jedno od
takvih vjerovanja bilo
devotio
. Naime, vjerovalo se da izvjesne riječi napisane, u
početku na olovnim pločicama, a kasnije na drvenim ili papirusu, prisiljavaju
bogove da delaju u određenom pravcu. Zato ako povjerilac upotrebljavajući riječi
devocija, napiše ime svog dužnika i iznos njegovog duga, bogovi će se osvetiti
dužniku ako on dug ne vrati. Ali da bi se takvo dejstvo postiglo, treba pisac
devocije da ima pravo da zahtjeva od dužnika ono što je upisao, da je njegov
zahtjev osnovan i pravičan.
Zbog toga je povjerilac, pored upisa u knjige počeo sve češće tražiti, a kasnije i
morao imati, pismenu izjavu dužnika o predmetu obligacije koji je primio od
povjerioca i o uslovima vraćanja. Ta pisana izjava je trebalo, u slučaju spora, da
dokaže postojanje i sadržinu obligacije. Ona je bila samo dokaz, a obligacija je
nastajala, pravo na tužbu se rađalo, samo formalnim upisom obligacije u
povjeriočevu knjigu uz upotrebu starih magijskih riječi.
Expensilatio
je u
postklasičnom pravu bio potpuno zamenjen grčkim literalnim kontraktima
chirographa
i
syngraphae
.
Chirographum i syngraphae ( hirografa i singrafa ):
Expensilatio
je bio jedini literalni kontrakt koji je poznavao rimsko pravo.
Međutim, u istočnm provincijama bila se raširila upotreba dva literalna kontrakta
grčkog prava:
chirographum
( hirografa ) i
syngrapha
( singrafa ). Gajus podvlači
da su se takvim literalnim kontraktima služili samo peregrini.
