Upravno pravo
1.Pojam Up.Postupka
uvod:Pojam uprave određuje se u funkcionalnom i organizacionom smislu.U funkcionalnom
smislu uprava podrazumeva poslove državne uprave: sprovođenje Ustava i zakonskih
propisa koji regulišuupravnu materiju, rešavanje u upravnim stvarima, vršenje upravnog
nadzora i stručne poslove kao što je priprema zakona. Pojam uprave u organizacionom
smislu tiče se organa koji vrše funkcije u okviru upravne delatnosti, to jest formiranja
nomenklature državne uprave. Kod nas su to ministarstva, organi uprave u okviru
ministarstva, administrativne i državne agencije, javna preduzeća, kao i nedržavne institucije
sa javnim. Upr.postupak je postupak donošenja upravnih akata, to jest donošenja
rešenja.Upravni postupak je zapravo skup proceduralnih pravila koja se primenjuju prilikom
donošenja upravnih akata. Ova pravila proističu iz Zakona o upravnom postupku. ZUP je
klasičan procesni zakon jer propisuje način sprovođenja i pravila postupanja prilikom
primene materijalnih zakona kojima se uređuje oblast uprave. U upr.postupku se rešava o pravima,
obavezama ili pravnim interesima fizičkog lica, pravnog lica ili druge stranke.
2. Organi UPRAVE
To su, pre svega, državni organi ali i preduzeća i druge organizacije koje u vršenju javnih
ovlašćenja koja su im poverena zakonom rešavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima fizičkog
lica, pravnog lica ili druge stranke.Prema odredbama ZUP-a proizlazi da se organom
uprave smatra organ koji vodi postupak, odnosno rešava u upravnim stvarima kao i
preduzeće i druga organizacija kojima je zakonom povereno vršenje javnih ovlašćenja.
3. lica na koja se primenjuje ZUP
Iz odredbe člana 1. ZUP-a proizlazi da su to fizička lica, pravna lica ili druge stranke kada se rešava
onjihovim pravima, obavezama ili pravnim interesima u upravnim stvarima.
4. Upravna stvar je
pojedinačna životna situacija sa neposredno angažovanim javnim interesom, koju je na
osnovu zakona neophodno autoritativno i konkretno pravno urediti. Postoje 4 područja
upravnog rada kojima se bliže opredeljuje suština ove kategorije:a.)rešavanje o pravima,
obavezama i pravnim interesima stranke u upravnom postupku, koje se manifestuje u
donošenju konstitutivnih i deklarativnih upravnih akata; b.)izdavanje uverenja i drugih
dokumentarnih isprava (potvrda, certifikata i si. ), kao dokaznih sredstava pomoću kojih
stranka u svakodnevnom životu ostvaruje razna prava i reguliše svoje zakonom utvrđene
obaveze;c.)vršenje nadzora uz upotrebu upravnih ovlašćenja, koji obuhvata nadzor na
zakonitošću upravnih akata, inspekcijski nadzor, službeni nadzori itd.;d.)sprovođenje
administrativnog izvrešnja koje se po ovom zakonu odredbama posebnog zakona odnosi na
ispunjenje nenovčanih obaveza, a izuzetno i novčanih obaveza iz primanja na osnovu
radnog odnosa po pristanku izvršenika.
5. Upravni postupak se sprovodi od strane
organa uprave i drugih državnih organa i preduzeća i drugih organizacija kad u vršenju javnih ovlašćenja
koja su im poverena zakonom neposredno primenjujući propise, rešavaju o pravima, obavezama ili
pravnim interesima fizičkog lica, pravnog lica, kao i kad obavljaju i druge poslove utvrđene ZUP-
om.
6..Odstupanje od opšt. up. postupka -
zbog specifične prirode upravnih stvari u pojedinim upravnim oblastima, propisuju se neophodna
odstupanja od pravila opšteg upravnog postupka. Ona ipak moraju biti u saglasnosti sa osnovnim
načelima utvrđenim ZUP-om. Posebni upravni postupci regulisani su posebnim materijalnim zakonima i ne
postoje posebni procesni zakoni koji ih regulišu. ZUP se ovde upotrebljava
kao dopunski zakon. Posebni su recimo upravno patentni postupak i upravno-racunski postupak u okviru
koga je znacajna revizija (nje nema u ZUP-u)
7.Osnovna načela upravnog postupka
su: Načelo
zakonitosti,
zaštite prava građana i zaštite javnog interesa,
pružanja pomoći stranci,
istine
,
saslušanja stranke,
ocene dokaza
, efikasnosti,
ekonomičnosti postupka
, samostalnosti u
rešavanju ,
dvostepenosti u rešavanju (pravo na žalbu
), pravnosnažnosti rešenja, upotrebe jezika i
pisma u postupku.
Zakonitost: Čak i u upravnim stvarima u kojima je nadležni organ zakonom ovlašćen da rešava po
slobodnoj oceni rešenje se mora doneti u granicama kojima je zakonom povereno vršenje
javnih ovlašćenja i istovremeno u skladu sa ciljem u kome je ovlašćenje dato.ZPG: obaveza
ovlašćenog službenog lica da upozori stranku u postupku, da u nastaloj situaciji, ima osnova
za ostvarenje nekog prava ili pravnog interesa. U slučaju nalaganja određene obaveze
strankama da se prema njima primene mere koje su za njih povoljnije ukoliko se i takvim
povoljnijim ob. može ostvariti cilj zakona, ZJI !!!Pomoć stranci: obavezuje organ koji vodi
postupak da se stara da neznanje i neukost stranke i drugih učesnika u postupku ne budu na
štetu prava koja im po zakonu pripadaju.Istina: dato ovlašćenje službenom licu koje
vodi postupak da može narediti izvođenje svakog dokaza ukoliko nađe da je to neophodno radi
utvrđivanja pravog činjeničnog stanja. Načelo saslušanje stranke se ogleda u obavezi organa
koji vodi postupak da pruži stranci mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima
koje su od značaja za donošenje rešenja.
Ovlašćeno službeno
lice po svom uverenju, na osnovu savesne i brižljive ocene svakog
dokaza odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane. Na ovo se nadovezuje načelo
samostalnosti u rešavanju. Dvostepenost: Samo zakonom se može propisati da u pojedinim
upravnim stvarima žalba nije dopuštena i to ako je na dragi način obezbeđena zaštita
stranke, odnosno zaštita zakonitosti. Ekonomičnost: postupak se mora voditi bez
odugovlačenja i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku s tim da takvo
postupanje ne sme da utiče na pribavljanje svih dokaza potrebnih za pravilno i potpuno
utvrđivanje činjeničnog stanja.
8.NADLEŽNOST
: Svaki organ uprave dužan da u toku vođenja upravnog postupka po
službenoj dužnosti pazi na svoju nadležnost. Ako pre pokretanja postupka ustanovi da nije
nadležan, onda neće ni pokretati postupak, a ako ustanovi svoju nenadležnost tokom
vođenja postupka ustupiće predmet nadležnom organu. Postoje dve vrste nadležnosti:
stvarna i mesna nadležnost. Stvarna n. se određujena osnovu konkretne materije, to jest
materijalnih propisa koji regulisu konkretne upravne poslove ili regulisu konkretne
nadleznosti organa. U okviru stvarne postoje 3posebna modaliteta: delegacija n.,supstitucija
n., funkcionalna n. Za ostvarenja ovih modaliteta potrebno je da postoje izričiti zakonski
osnovi. Delegacija – mogucnost prenosenja ovlascenja na nize organe. Supstitucija – viši
organ preuzme od nižeg(ministarstvo-lokal). Funkcionalna – odredjivanje tačne jedinice ili
dela organa zaduzenog za resavanje. Mesna nad. se određuje: u up. st. koje se odnose na
nepokretnost- prema mestu u kome se ona nalazi; u up. st.koje se odnose na poslove iz
nadležnosti državnog organa, delatnost preduzeća, preduzetnika ili drugog pravnog lica -
prema sedištu; u up.st. koje se odnose na delatnost dela preduzeća kada ono obavlja
delatnost van sedišta tog preduzeća - prema mestu obavljanja; u ostalim up.st - prema
prebivalištu stanke. Ako se mesna nad. ne može odrediti po pobrojanim osnovama,određuje se prema
mestu u kome je nastao povod za vođenje postupka. Sukob n.:pozitivan i negativan(niko ne
prihvata nadležnost). Sukob Rep.org-sudovi rešava Ustavni, kao i repub-opšt., rep-rep
rešava Vlada. Izuzeće je važan aspekt nadležnosti i ono može biti obavezno i
fakultativno.Obavezno ako je služ.lice koje vodi postupak učesnik procesa, ili krvni srodnik
po pravoj liniji, ili je usvojio, usvojenik stranke, ili učestvovalo u prvom stepenu u donošenju
rešenja. Fakultativno ako se proceni da je neophodno zbog nepristrasnosti i objektivnosti
(preterani animozitet, preterani afinitet).
9.Učesnici u up.postupku
– Glavni učesnici u postupku su organ koji ga vodi i donosi rešenje i Stranka. Eventualni
učesnici u sporu su zastupnik i privremeni zastupnik, zajednički predstavnik više stranaka,
punomoćnik stranke, stručni pomagač stranke, veštaci, tumači,svedoci.. Stranka je lice po

Može se vršiti iz naročito važnih razloga i u nedelju ili na dan državnog praznika, a i noću
- ako je to neodložno potrebno. Dostavljanje se vrši, po pravilu, u stanu, u poslovnoj prostoriji
ili na radnom mestu na kome je zaposleno lice kome dostavljanje treba izvršiti. Može se izvršiti i van
navedenih prostorija, ako lice pristane da primi. Obavezno lično dostavljanje: Redovan način dostavljanja
pismena. Kad se lice kome dostavljanje treba lično izvršiti ne zatekne u stanu ili radnom mestu, dostavljač
će mu kod članova porodice ili zaposlenih ostaviti pismeno obaveštenje da u određeni dan i čas bude u
svom stanu, odnosno na radnom mestu radi dostavljanja. Posredno dostavljanje-supsidijaran,
dopunski način dostavljanja kada se lice ne zatekne u stanu ili na poslu. Na poslu: dostavljanje se može
izvršiti licu koje je na istom mestu zaposleno, ako ono pristane da primi pismeno. U stanu:
dostavljanje se vrši predajom pismena nekom od odraslih članova njegovog domaćinstva.
Ovakva vrsta dostavljanja je isključena ako lice-posrednik pri dostavljanju u istom postupku
učestvuje sa suprotnim interesom. Ako se prebivalište, odnosno boravište lica kome dostavljanje
treba izvršiti ne može utvrditi, organ koji je izdao pismeno postaviće tom licu privremenog zastupnika
i njemu će predati pismeno.
Posebni načini: Dostavljanje zakonskom zastupniku i punomoćniku, punomoćniku za primanje
pismena, državnim organima, preduzećima i drugim pravnim licima, javnim saopštenjem. U
slučaju odbijanja prijema: dostavljač će pribit uz vrata i zapisati razlog odbijanja i vreme
dostavljanja. Dostavljanje u slučaju promene stana:lice je dužno da prijavi promenu a ako to
ne učini pismeno će biti pribijeno na oglasnoj tabli organakoji vodi postupak.
Dostavnica predstavlja potvrdu o izvršenom dostavljanju
koju potpisuju i primalac i dostavljači. Primalac će na dostavnici sam slovima naznačiti dan
prijema. Ako primalac odbije da potpiše dostavnicu, dostavljač će to zabeležiti na dostavnici i
ispisati slovima dan predaje pismena i smatra se da je time dostavljanje uredno izvršeno.
12.Rok je određen razmak u
vremenu u kojem treba da se izvrši neka radnja ili vreme koje
treba da protekne da bi se mogla preduzeti. To je protok vremena usled koga nastaje ili
prestaje neko pravno dejstvo. Rokovi se dele na zakonske(propisani) i službene(određuje ih
lice). Bitna je i podela na subjektivne(''od trenutka saznanja''-subjektivni, psihički momenat) i
objektivne(objektivne okolnosti).Produživi(službeni i tačno određeni zakonski, i to samo u
slučaju opravdanosti podnošenjem pravovremene molbe) i neproduživi. Po preciznosti
apsolutni i relativni. U odnosu na posledice koje nastupaju propuštanjem roka razlikuju se
prekluzivni, dilatorni i instrukcioni rokovi. Protekom prekluzivnog roka stranka gubi pravo na preduzimanje
određene procesne radnje, a isto to važi i za upravni organ. Kod dilatornog roka ukoliko nije
preduzeta odgovarajuća radnja u postupku, pravo na njeno obavljanje se ne gubi, jer
ovlašćeno službeno lice može odrediti za njeno izvršenje novi rok.Instrukcioni rok služi kao
okvirni rok u kome ovlašćeno lice bi trebalo da izvrši određenu procesnu radnju,što znači da isto radnju u
pitanju može izvršiti i po proteku instrukcionog roka. Rokovi se računaju na dane, mesece i godine, a
mogu se računati i na časove. Kad je rok određen po danima, dan u koji je dostavljanje ili saopštenje
izvršeno ne uračunava se, već se za početak roka uzima prvi naredni dan. Rok koji je određen po
mesecima, odnosno po godinama završava se istekom onog dana, meseca, odnosno godine, koji po
svom broju odgovara danu kad je dostavljanje ili saopštenje izvršeno. Početak i tok rokova ne sprečavaju
neradni dani, nedelje i dani državnih praznika. Ako poslednji dan roka pada u nedelju ili na dan državnog
praznika rok ističe istekom prvog narednog radnog dana. Kad je podnesak upućen poštom preporučeno ili
telegrafski, odnosno telefaksom, dan predaje pošti odnosno dan prijema telefaksa smatra se kao
dan predaje organu kome je upućeno.
13.Povraćaj u pređašnje stanje
(restitutio in integrum) je institut kojim se omogućava stranci koja je iz
opravdanih razloga propustila izvršenje neke radnje u roku, pa je usled toga izgubila
određeno pravo,da se po njenom predlogu izvrši povraćaj u pređašnje stanje. Radi se, znači,
o vanrednom pravnom sredstvu da se propuštanje izvršenja određene procesne radnje preduzme
pod zakonskim uslovima i posle proteka propisanog prekluzivnog roka. Povraćaj u pređašnje stanje
(restitutio in integrum) je institut kojim se omogućava stranci koja je iz opravdanih razloga
propustila izvršenje neke radnje u roku, pa je usled toga izgubila određeno pravo, da se po
njenom predlogu izvrši povraćaj u pređašnje stanje. Radi se, znači, o vanrednom pravnom
sredstvu da se propuštanje izvršenja određene procesne radnje preduzme pod zakonskim
uslovima i posle proteka propisanog prekluzivnog roka. Povraćaj u pređašnje stanje se
nikada ne vrši po službenoj dužnosti, već samo na predlog stranke koja je propustila da u
roku preda podnesak. Organ koji vodi postupak će joj dozvoliti povraćaj u pređašnje stanje
ako je učinjeno iz opravdanih razloga, iz neznanja ili očiglednom omaškom predala
nenadležnom organu, kad je stranka očiglednom omaškom prekoračila rok, a podnesak ipak
primi nadležni organ najdocnije tri dana od dana isteka roka. Povraćaj u pređašnje stanje
može se dozvoliti na predlog stranke u prvostepenom i drugostepenom postupku, a ne i na
rokove za primenu vanrednih pravnih sredstava predviđenih ZUP-om. U predlogu za
povraćaj u pređašnje stanje stranka je dužna da iznese okolnosti zbog kojih je bila
sprečena da u roku izvrši propuštenu radnju i da te okolnosti učini bar verovatnim.Predlog!
za povraćaj u pređašnje stanje podnosi se u roku od 8 dana od dana kad je prestao razlog
koji je prouzrokovao propuštanje. Posle isteka 3 meseca od dana propuštanja ne može se
tražiti povraćaj u pređašnje stanje.
14.Održavanje reda:
Radi ispunjenja načela efikasnosti i ekonomičnosti upravnog postupka neophodno je održavanje
reda u radu organa. O održavanju reda dužno je da se stara službeno lice koje rukovodi određenom
procesnom radnjom postupka. Decidirano je utvrđeno da lica koja prisustvuju nekoj radnji postupka ne
smeju nositi oružje ili opasno oruđe, s tim da se ta zabrana ne odnosi na ovlašćena službena lica.
Ovlašćeno je da opominje lica koja smetaju u radu organa. Ukoliko opomena ne uspe, službeno lice može
lice koje ometa rad da udalji i na taj način otkloni mogućnost njegovog daljeg učešća u vršenju takve
radnje. Ukoliko takvo lice ima punomoćnika procesna radnja u pitanju će se nastaviti uz
njegovo pristustvo, a ukoliko ga nema radnja postupka će se odložiti na njegov trošak s tim što mu
može biti postavljen i punomoćnik. Ko u radnji postupka teže naruši red ili učini krupniju nepristojnost, može
se, pored udaljenja, kazniti novčanom kaznom za povredu procesne discipline.
Novčanom kaznom može biti kažnjeno i lice koje svojim podneskom grubo povredi ugled organa ili
službenog lica koje vodi postupak. Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba s tim da ista ne
odlaže izvršenje kazne.
15.Troškovi upravnog postupka
su relativno mali pa onda svaka strana snosi svoje troškove. Ni u slučaju odbijanja zahteva
stranke ona ne snosi posledice u plaćanju troškova. Međutim, postoje i posebni troškovi organa
i oni uvek padaju na teret onoga koji je ceo postupak prouzrokovao. Lice koje učestvuje u postupku a
prouzrokuje svojom krivicom ili obešću troškove pojedinih radnji u postupku dužno je da samo snosi te
troškove. Posebni izdaci su: putni troškovi sl.lica, veštačenje, tumačenje i sl.Kada je postupak
pokrenut po službenoj dužnosti i ako se isti završi povoljno po stranku onda sve nastale posebne
troškove snosi organ koji je postupak i pokrenuo. Zahtev za naknadu troškova mora biti
stavljen blagovremeno kako bi organ mogao o njemu da odluči u rešenju. U slučaju
propuštanja roka, stranka gubi pravo na naknadu. Službeno lice koje vodi postupak uvek dužno je da
upozori stranku na njeno pravo da zahteva troškove. Troškove postupka u vezi sa izvršenjem snosi
izvršenik, a u slučaju da se ti troškovi od njega ne mogu naplatiti, snosi ih stranka po čijem je
predlogu izvršenje sprovedeno. U rešenju kojim se postupak završava, organ koji donosi rešenje
je uvek dužan da odredi ko snosi troškove postupka, koliki je njihov iznos i kome se i u kom roku moraju
isplatiti. Organ koji vodi postupak može osloboditi stranku od plaćanja troškova u celini ili delimično, ako
nađe da ih ne može podneti bez štete po svoje nužno izvržavanje, odnosno po nužno izvržavanje svoje
porodice(siromaško pravo).
16.Upravni postupak pokreće nadležni
organ, po službenoj dužnosti ili po zahtevu stranke. Nadležni organ će pokrenuti postupak
po službenoj dužnosti kad to određuje zakon ili drugi propis i kad utvrdi ili sazna da postoji
činjenično stanje zbog koga treba pokrenuti postupak zaštite javnog interesa. I pri pokretanju postupka po
službenoj dužnosti organ je dužan da uzme u obzir i eventualne predstavke građana i organizacija i
upozorenje nadležnog organa. Pre pokretanja postupka povodom zahteva stranke, organ je
dužan da utvrdi da li podnosilac zahteva ima stranačku i procesnu sposobnost kao i stranačku legitimaciju,
da li se radi o upravnoj stvari, da li je ta upravna stvar već pravosnažno rešena i da li je taj organ nadležan
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti