UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE
BANJA LUKA
FAKULTET ZA EKOLOGIJU BIJELJINA
Uvod
Termin ekologija je prvi puta upotrijebljen 1866 godine od strane njemačkog biologa
Ernsta Heinricha Haeckela i ima korijen u grčkoj riječi
"
oikos
"
(kuća), što je potpuno isti
korijen kao i kod riječi ekologija, što bi impliciralo proučavanje ekonomije u prirodi. Kako
ekološki problemi postaju sve više javno popraćeni, ekologija je postala poprilično uopštena
riječ usprkos njenom izvornom naučnom karakteru.
Objekt ekologije je proučavanje povezanosti između biljaka i životinja, sa njihovom fizičkom i
biološkom okolinom, a ekologija se kao zasebna nauka razvila kao grana biologije. Prvo
razjasnimo razliku između fizičke i biološke okoline. Pojam fizička okolina obuhvata svjetlost i
toplinu, atmosferu, vodu, vjetar, kisik, ugljen dioksid i sastojke zemljišta dok biološka okolina
obuhvata životinje i biljke. Dakle cilj ekologije nije samo proučavanje raznih živih organizama,
već i okoline u kojoj ti živi organizmi žive, odnosno sve faktore koji mogu uticati ili koji utiču
na život živih organizama u njihovoj prirodnoj okolini iz čega se jasno vidi da je riječ o
kompleksnoj i veoma obuhvatnoj disciplini. Budući je ekologija izuzetno kompleksna
disciplina, potrebne su joj druge discipline poput hidrologije, klimatologije, oceanografije,
hemije, geologije i mnogih drugih da bi se mogla u potpunosti shvatiti i proučavati.
1
Ekološki problem odnosi se na problem svijesti o očuvanju okoline svakog pojedinca.
Nedostatak svijesti o okolini nije neophodno izraz sebičnosti ili nezainterovanosti. S jedne
strane nedostaju potrebne informacije o povezanosti pojedinca s ekološkim problemom, s
druge strane se štete koje su nastale zbog određenog načina ponašanja pojedinaca ne mogu
primijetiti ili samo nakon dužeg vremena, tako da osjećaj krivice za učinjenu štetu nikada ne
nastane. Mora se stvoriti osjećaj za vrijednost okoline u tolikoj mjeri da se u trenutku
nanošenja štete odmah javi osjećaj krivice. Zato se bez sumnje može tvrditi da odgovornost
za moguće rješavanje ekoloških problema, kao i za same probleme, pada na samog čovjeka,
koji s obzirom na njegovu veliku tehničku i naučnu moć i ekološku svjest može kako zaštititi
prirodu, tako je i razoriti ili je dalje
"
stvarati
"
u stanju dinamičke ravnoteže. Uzmemo li u
obzir ljudski udio u ekološkoj krizi, moramo spomenuti da se tropske šume sijeku brže nego
ikada. Po procjeni se ukupno 20,4 miliona hektara tropskih šuma uništi godišnje (što
odgovara veličini Paname).
1
Glavač V., Uvod u globalnu ekologiju, Zagreb, 2001.
Globalni ekološki problemi
1
UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE
BANJA LUKA
FAKULTET ZA EKOLOGIJU BIJELJINA
1.0. Propadanje šuma
Propadanje šuma veže se i uz druge faktore, kojima se ugrožava stabilnost šumskih
ekosistema:
- zagađenje zemljišta, izvorišta i vodotoka od nepročišćenih otpadnih voda i divljih deponija,
- velike vremenske nepogode koje uzrokuju vjetrolome i vjetroizvale,
- neracionalne šumsko-uzgojne mjere,
- primjena teške mehanizacije, koja sabija zemljište i sprečava propusnost zemljišta, kao i
štete kod primjene mehanizacije,
- starost i smanjena fiziološka aktivnost stabala i
- zajedničko djelovanje više nepovoljnih faktora.
Šume osim što su izvor sirovina za drvnu industriju i proizvodnju energije, imaju i veliku
opštu korisnu funkciju. Šume pročišćavaju zrak, proizvode kisik, vežu ugljen dioksid,
zadržavaju vode, spriječavaju eroziju zemljišta, smanjuju snagu vjetra i kuća su mnogim
životinjama i biljkama.
2
1.1. Problematika i ciljevi zaštite šuma
Faktori koji utiču na šume su:
-
Ljudska djelatnost
- eksploatacija
- zagađenja
-
Abiotički
- vjetar, snijeg, mraz
-
Biotički
- insekti, gljive, paraziti
2
Ilija Đekić, Upravljanje zaštitom životne sredine u proizvodnji hrane, Poljoprivredni fakultet
Univerziteta Beograd, Beograd, 2009.
Milica Andevski, Ekologija i održivi razvoj, "CEKOM" – books d.o.o. Novi Sad 2006.
Globalni ekološki problemi
2
UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE
BANJA LUKA
FAKULTET ZA EKOLOGIJU BIJELJINA
Štetni plinovi nastaju prirodnim putem kao npr. aktivnošću vulkana, biološkom razgradnjom i
šumskim požarima. Ali glavnu odgovornost za opterećenja uzrokovana kiselim kišama snose
termoelektrane, dim iz kućanstva i ispušni plinovi u saobraćaju. Štete nastale djelovanjem
kiselih kiša obično nastaju sasvim daleko od stvarnih štetnih izvora.
Kisele kiše su se pojavile kao problem tek 1960-ih, kada su naučnici pokušavali dokučiti
uzroke propadanja šuma u sjevernoj Europi i Americi. Visoki dimnjaci koji su dim ispuštali
visoko u atmosferu pokazali su se da samo prenose problem iz jednog mjesta na drugo, a
nikako da ga rješavaju. Tako na primjer Velika Britanija uveliko doprinosi zagađenju zraka u
Švedskoj, a zagađuje norveški zrak više nego Norveška sama.
Dospije li kisela kiša u zemljište oslobađaju se teški metali koji mogu opteretiti podzemne
vode, a time i pitku vodu. Na taj način se čovjek izlaže pojačanom unošenju teških metala u
organizam. Povećanjem kiselosti zemljišta, to znači povećanjem količine H+ jona, se iz
zemljišta ispiru važne mineralne tvari kao što su magnezij, kalij, kalcij i dr.
Tako dolazi do drastičnog smanjenja pH vrijednosti. Na temelju smanjivanja pH vrijednosti
kao posljedica hemijskih procesa nastaju joni koji imaju štetno djelovanje na korijenje biljki, i
na zemljište.
Sl.2.Posljedice kiselih kiša
Globalni ekološki problemi
4
UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE
BANJA LUKA
FAKULTET ZA EKOLOGIJU BIJELJINA
3.0. Degradacija zemljišta
Prema definiciji iz Konvencije, degradacija zemljišta je umanjenje ili gubitak-u
aridnim, semiaridnim i suhim subhumidnim područjima biološke i ekonomske produktivnosti
i složenosti oborinama vlaženih zemljišta, navodnjavanih obradivih zemljišta, površina
pašnjaka, šuma i šumskih zemljišta, uzrokovan njihovim korištenjem, jednim ili više
kombinovanih procesa, uključujući procese koji proizlaze iz ljudskih aktivnosti i modela
stanovanja, kao što su erozija zemljišta uzrokovana vjetrom ili vodom, pogoršanje fizikalnih,
hemijskih i bioloških ili privrednih svojstava zemljišta, i dugoročnih gubitaka prirodne
vegetacije.
U prošlosti plodnost i druge važne ekološke uloge zemljišta su se samoobnavljale poslije
požara, poplava ili drugih prirodnih pojava, pa čak i nakon nekih čovjekovih zahvata. U
današnje vrijeme, kada je učestalost pritisaka vrlo velika, zemljište se sve teže odupire i kao
posljedica javlja se privremeni ili trajni gubitak ekološke i privredne produktivnosti. Situaciju
dodatno otežavaju povremene ili češće suše.
Globalna karta stanja degradacija zemljišta uzrokovanih čovjekovim aktivnostima pokazuje
samo u Europi više od 2 milijona kvadratnih kilometara degradiranih zemljišta, što čini oko
petinu ukupnih površina.
Jedan je od najprisutnijih procesa, a ujedno problem koji pokazuje stalan trend porasta,
erozija zemljišta. Više od 115 milijona hektara zemljišta trpi od erozije uzrokovane vodom, a
oko 42 milijona hektara od erozije uzrokovane vjetrom.
3
Sl.3.Degradirano zemljište
3
Dr Branislav Nedović, Ekologija životne sredine, Grafid, Banja Luka, 1999.
Globalni ekološki problemi
5
