Menadzment medija
1. Pojam, sadržaj i naučni okvir menadžmenta medija
Pojam i sadržaj: Sadržaj menadžmenta medija je medijska organizacija, kao vrlo
specifični društveni (pod)sistem koja se javlja u nekoliko različitih institucionalnih oblika,
najčešće kao medijsko preduzeće. Ovladavanje procesom menadžmenta u medijskim
preduzećima podrazumeva prepoznavanje njihovih specifičnosti, medijske determisanosti,
društvenih uslova za osnivanje organizacione strukture, izvora finansiranja, mogućih načina
međusobnog povezivanja i društvenih funkcija. Menadžment medija mora u svom
ishodišnom delu sadržati: menadžment u izdavačkim preduzećima, menadžment u novinskim
preduzećima, menadžment u informativnim agencijama, menadžment u filmskim
(produkcionim i distribucionim) preduzećima, menadžment u radijskim preduzećima,
menadžment u televizijskim preduzećima, menadžment u preduzećima za Internet provajding
i , konačno, imajući u vidu savremene procese u medijsko polju – menadžment u medijskim
konglometrima.
Naučni okvir: Naučni okvir čine nauke koje je izlučila naučno-trehnološka revolucija
sredinom XX veka: kibernetika i komunikologija. Reč je o interdisciplinarnim naukama, koje
rezultatima svojih istraživanja u potpunosti pokrivaju skicirani sadržaj nastavne discipline
menadžmenta medija, tj. na naučnim saznanjima zasnovan proces menadžmenta u medijskim
preduzećima kao njen predmet izučavanja. Kibernetika: čime se upravlja, koji su kriterijumi
upravljanja i kako se upravljanje može reolizovati. Komunikologija: fenomen masovnog kao
javnog komuniciranja, funkcionisanje medija u društvenom kontekstu, društvene
organizacije/medijska preduzeća, zahvaljujući kojima je masovno, tj. javno komuniciranje
uopšte moguće.
2. Medijska organizacija u masovnom komuniciranju
Iz ugla menadžmenta medija najznačajnina karakteristika masovnog komuniciranja
jeste da je ono nužno medijski posredovano komuniciranje. Ona je započeta profilisanjem
specifičnih organizacija u društvenoj podeli rada. Reč je o medijskim organizacijama, koje su
specijalizovane za selekciju, obradu i šrenje identičnih sadržaja medijima masovnog
komuniciranja do svih ili ogromne većine građana u određenom socijetetu. Sadržaj masovnog
komuniciranja, poruke koje se posreduju medijima masovnog komuniciranja, u savremenom
društvenom uslovima nisu i ne mogu biti delo jednog komunikatora, nego su uvek rezultat
organizovanog rada grupne profesionalnih komunikatora, suštinski zavisni od ekspesivnih
mogućnosti određenog medija, tipa medijske organizacije i njene pozicioniranosti u
medijskom sistemu u celini socijalnog sistema.
3.
Modeli
medijskih
organizacija
U praksi masovnog komuniciranja empirijski su izolovani i teorijski objašnjena četiri
bitno različita modela medijskih organizacija:
I.
Partijsko-državni model – karakterističan je za društva sa jednopartijskim političkim
sistemom i nestabilne socijalne zajednice u kojima se dešavaju složene i duboke društvene
promene. U njemu su svi mehanizmi uticaja (upravljanje, finansiranje, uređivačka politika) u
rukama države, i cilj je neposredna i potpuna kontrola medijskih sadržaja. Mada se u
njihovom nazivu, često, sugeriše da služe javnom interesu, u praksi takve organizacije u
javnom komuniciranju artikulišu i štite političke interese vladajuće nomenklature. Zakonska
institucionalizacija ovog modela izražena je u formi državnog ili javnog preduzeća.
Svi mehanizmi uticaja u rukama države, odnosno partije na vlasti;
Medijski sadržaji neposredno i potpuni pod kontrolom vladajućih snaga;
Propagandni, a ne informativni sadržaj poruka;
Država osniva i finansira medijsko preduzeće, a vladajuće snage postavljaju upravne
organe i glavnog urednika;
Uglavnom je uloga medija očuvanje
status quo
stanja.
II.
Profitno-komercijalni model – postoji u svim društvimačija ekonomija funkcionišše
na tržišnim osovama, i izraz je poimanja javnog komuniciranja i kao ekonomske delatnosti sa
visokim potencijalima profitabilnosti. Ne osnivaju se da bi servisirala potrebe građana za
informisanjem, zabavom i medijskom edukacijom, nego, imajući u vidu nesumnjivost
postojanja i razvijenost takvih potreba u savremenom društvu, medijske sadržaje poimaju kao
vrlo kurentnu robu, a medijska preduzeća kao više ili manje uspešna u prodaji takve robe i
sticanju dobiti. Ovakva preduzeća osniva privatni kapital, tj. vlasnici tog kapitala, koji sami
ili preko svojih predstavnika upravljaju njima, postavljajući, kao i u predhodnom modelu,
menadžersko-uredničke timove i kontrolišući uređivačku politiku. Osnovni kriterijum
kontrole je profit. To ne znači da medijska preduzeća organizovana u ovom modelu nisu, u
odrešenoj meri, politizovana na klasičan način. Vesti moraju biti senzacionalne i zabavne.
U tržišnim ekonomijama ovaj model dominira;
Medijski sadržaji imaju tretman robe koja mora naći kupce;
Profit je u krajnjoj konsekvenci cilj medijskih preduzeća;
Medijske organizacije imaju zadatak da održe svoju profitabilnost na dugi rok, što
opredeljuje različite strategije.
III.
Model javne službe – medijski javni servis, koji se zasniva na teorijsko-političkoj
koncentualizaciji ideje, da javni interes, koji nesumnjivo postoji, ali kao varijabla i ne
konstantna, nije i ne može da bude stvar interpretacije jednog (političkog, državnog, grupnog)
subjekata. Jedan od najvažnijih aspekta javnog interesa jeste zaštita i stimulisanje posebnosti
i pojedinačnosti u odnosu na zajednički interes. Zbog toga se država, odnosno političke
organizacije koje je kontrolišu, mora „za dužinu ruku” odmaći od medijskih organizacija u
javnom vlasništvu, učestvujući u agregiranju javnog interesa samo kao jedan od subejakata
javnosti, ali obezbeđujući njihovo funkcionisanje. Po pravilu, u ovom modelu organizuju se
samo nacionalni radio-televizije. Zakonska norma locira društvene organizacije i asocijacije
koje delegiraju predstavnike u ove organe, ostavljajući pravo parlamentu da imenuje delegate
is državne sfere. Ostali članovi dolaze iz asocijacija civilnog sektora. Mandat članova
dugotrajniji je od mandata parlamenta i vlade da bi se i tako obezbedila autonomnost od
stranačkih i drugih interesnih zajednica. Organ upravljanja bira na javnom konkursu top-
menadžera, koji mora da zadovolji obrazovne i stručno-profesionalne kriterijume za
obavljanje posla. Jedan od konkursnih zahteva, koji donosi organ upravljanja, je da u
menadžersko-uredničkim timovima ne može biti eksplicitno partijske ličnosti, članovi najužih
stranačkih organa, partijski funkcioneri. Medijski sadržaji koji služi javnom interesu moraju:

c) Velika
Polazeći od prostora na kome deluju, postoje:
a) Globalna – na celoj planeti
b) Multinacionalna – u regionu koji čini nekoliko čak desetine zemalja
c) Nacionalna – na nivou jedne države
d) Lokalna – jedna ili više teritorijalno administrativnih jedinica u određenoj zemlji.
5.
Medijsko
preduzeće:
teorijsko
određenje
i
vrste
Teorijsko određenje: Medijsko preduzeće je društvena organizacija sa statusom
pravnog lica, koje se osniva u medijskom sistemu, čija je osnovna delatnost kontinuirana
priprema, produkcija i diseminacija vizuelnih, auditivnih i audio-vizuelnih sadržaja
posredstvom različitih medija, radi ostvarivanja određenih, ekonomskih i/ili neekonomskih,
ciljeva.
Vrste:
Novinsko-izdavačka;
Radiodifuzna;
Filmska, distributerska i prikazivačka preduzeća;
Elektronski provajderi.
6.
Specifičnosti
medijskih
preduzeća
Dobit nije jedini teleološki smisao postojanja i delovanja medijskih preduzeća, nego
samo jedan od ciljeva
Njihova funkcionalna, dakle kadrovska, tehničko-tehnološka i produkciona
heterogenost
7. Osnivanje medijskih preduzeća
Pre osnivanja sačinjava se projekat medijskog preduzeća ili
biznis
plan. U projektu
je
neophodno definisati cilj i mogućnosti njegove realizacije, vrstu delatnosti, vlasništvo, izvore
osnivačkog kapitala, tehnologiju proizvodnje, potrebne investicije, opremu, kadrove, rizike,
izlaznu strategiju.
8.
Organizaciona
struktura
medijskih
preduzeća
Svako medijsko preduzeće u organizacijskoj strukturi uvek sadrži tri ključna
podsistema različitog stepena složenosti, što zavisi od oblika organizovanja, veličine i
prostora na kome deluje. To su:
Komunikacioni centar – najvažniji deo, okosnica svakog medijskog preduzeća. Reč je
o razločito organizovanim timovima pofesionalnih komunikatora osposobljenih, u društvenoj
podeli rada, za produkciju odgovarajućem mediju svojstvenih sadržaja.
Tehnički servis – servisira, podjednako, komunikacioni centar, ali i recipijente.
Njegov centralni deo čine distribucioni ili transmisioni uređaji i tehnološki potupci, koji
omogučavaju distribuciju i transmisiju poruka s jednog na drugi komunikacioni pol.
Poslovni servis – niz klasičnih službi. To su službe organizovane: u komercijalnom,
finansijskom, pravnom i kadrovsom sektoru; u sektorima marketinga i odnosa sa javnošću,
koji su okrenuti sopstvenoj publici i građenju imidža programa i medija u određenoj
društvenoj sredini; i, najzad, u sektorima za intermedijsku i, međunarodnu saradnju.
9.
Izvori
finansiranja
medijskih
preduzeća
Zavisno od titulara, oblika organizovanja i pozicioniranosti na tržištu medijska
preduzeća mogu obezbeđivati finansiranje sopstvene delatnosti na tri načina:
a) Javnim prihodima – po pravilu, finansiraju medijska preduzeća čiji je osnivač država
ili paradržavna organizacija. Javni prihodi, utvršeni zakonom, mogu se obezbediti:
Neposredno iz državnog budžeta, kao redovna ili vanredna sredstva
Pretplatom od svih građana korisnika određenih usluga u masovnom komuniciranju
Iz različitih paradržavnih fondova ili prihoda drugih državnih preduzeća na bazi
odluke izvršnih organa vlasti o obaveznoj poslovnoj saradnji između medijskih preduzeća i
državnih i/ili pradržavnih organa, službi, agencija, preduzeća.
b) Samostalno ostvareni prihodi na tržištu – postoji čitav spektar mogućnosti
samostalnog sticanja prihoda na slobonom tržištu, koji je sve raznovrsniji sa zahuktavanjem
naučno-tehnološke revolucije, usavršavanjem medija i globalizacijom masovnog
komuniciranja. Klasični i osnovni prihodi koji se ostvaruju: prodaja tiraža, oglasnog prostora
u njima; prodaja vremena u radio i televizijskim programima za reklamu i propagandu;
preplata na kablovske i satelitske radio i televizijske sadržaje za ograničeno ili neograničeno
objavljivanje i emitovanje; prodaja filmova, prava filmske produkcije, prodaja karata za javne
filmske predstave; prodaja različitih informativnih/agencijskih servisa drugim medijskim
preduzećima; pružanje provajderskih usluga, itd.
c) Kombinovanim javnim i samostalno prihodima ostvarenim na tržištu – zbog
nedostatka budžetskih sredstava, teške ekonomske situacije u društvu ili kakvog drugog
ekonomsko-političkog raloga, svoje izvore finansiranja obezbeđuju kombinovanjem nekih od
pobrojanih javnih prihoda i prihoda koji se samostalno stiču prodajom svih pomenutih
medijskih sadržaja i usluga na slobodnom tržištu.
10.
Komunikacione
funkcije
medijskih
preduzeća
Funkcija informisanja - Ostvaruje se diseminacijom poruka o aktuelnim događajima,
pojavama i stanjima iz socijalnog života – čitaocima, slušaocima i/ili gledaocima koji o njima
ništa, malo i nedovoljno znaju.
Istinitost i objektivnost:
Pored aktuelnosti i pravovrmenosti,
problem sa istinitošću i objktivnošću. Prvi koncept se zasniva na tezi o ekvidistanci
komunikatora prema svim subjektima koji su predmet informativne obrade (“industrija
vesti”). Drugi koncept zasniva se na angažovanosti novinarstva sa akcentom na interpretaciji
u datom društvenom kontekstu. Oba koncepta mogu da završe na intencionalnosti, to jest
propagandi. Prema Karanu: “Tradicionalne razlike između činjenica i mišljenja slabe s
postepenim zamagljivanjem vesti i interpretacije; takozvani
straight
izveštaji ustupaju mesta
onima koji su transparentnije jednostrani, profesionalni standardi su, po svemu sudeći, u
opadanju.”
Funkcija obrazovanja – ostvaruje se celinom objavljenih poruka – indirektno, i
planskim didaktičkim delovanjem komunikacionim centara na određene recepsijske krugove
u masovnoj publici – direktno. Više saznanja se stiče preko medija nego u školi. Mediji su
danas glavni edukatori, a ne nose institucionalizovanu odgovornost.
Obrazovanje na daljinu pasivizira receptore.
Funkcija zabave – informativna i edukativna funkcija mogu se ostvarivati samo ako se
poruke i programi tako simbolski organizuju i sadržajno struktuiraju da mogu provocirati
homo ludensa
u čoveku. Distraktivna funkcija medija “jeste da omogući individui da
predahne da bi mogla nastaviti da se izlaže informisanju, interpretacijama i preskripcijima
koje su joj toliko neophodme u modernom svetu (Wright). Senzacionalizam, vulgarizacija i
kič često predstavljaju empiričke izraze intencionalnog delovanja medijskih preduzeća radi
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti