Akademija scenskih umjetnosti
Univerzitet u Sarajevu
Odsjek: Gluma
DIPLOMSKI RAD
Proces
Profesor
:
Studentica:
Ermin Bravo Mirjana Đan
v.ass. Džana Pinjo
Sarajevo, april 2016.
DIPLOMSKI RAD – ODSJEK: GLUMA – I CIKLUS STUDIJA
Sadržaj
Uvod......................................................3
Pozorište.................................................4
Recepcija.................................................9
Gluma(c).................................................12
Proces...................................................16
Kolektivna diplomska predstava: Na dnu...................20
Samostalna diplomska predstava: ‘Noć, Majko..............28
Epilog...................................................40
2
DIPLOMSKI RAD – ODSJEK: GLUMA – I CIKLUS STUDIJA
Pozorište
„Voljelo je da se desi
.“
3
Pozorište u sebi sadrži: višeznačnost, diskontinuitet,
heterogenost, simultanost, parataksu, svemijesnost,
autorefleksiju, dekompoziciju, slavi umjetnost kao fikciju
i slavi pozorište kao proces, pluralizam, više kodova,
subverziju, perverziju, dekonstrukciju – bilo da je akter
tema ili glavni lik, a tekst osnovni materijal ili važi kao
autoritaran i arhajski, bilo da je polazište
netekstualnost, igra s gustoćom znakova, muzikaliziranje,
vizualna dramaturgija, tjelesnost, šok, uzbuđenje,
zbunjenost i druge reflektivne forme.
Autorefleksija se javlja kao nužnost, možda upravo zbog
opšteg shvatanja da pozorište uvijek govori o nečem drugom,
o prošlosti kojom priča o sadašnjosti. Autorefleksija je
pomjeranje iz “sigurne luke”, jer upućuje gledaoca da
značenje traži unutar prostora događanja, i da taj prostor
nije samo onaj koji pred sobom vidi i u kojem sjedi, nego i
onaj koji se sobom u sebi vidi. Otvoreno poziva na
recipročnost. Kako i sam čin pozorišta u sebi sadrži
ponavljanje, gotovo ritualno se manifestira iskustvo u
kojem dolazi do razbijanja ustaljene matrice vremenskog
kontinuuma. Pozorište se manje bavi prikazivošću razvoja
fabule, a više involviranjem unutrašnjih i vanjskih stanja.
Pozorište i vrijeme
„Kada se vremena budu sklopila, čitava magija postojanja
pretočiće se u jedne jedine grudi.“
4
Vrijeme postoji samo po tome što ide tamo gdje više nije.
Pozorište vrijeme ne shvata konformistički: ništa ne čeka i
ništa se ne odlaže “za poslije”.
3
Marko Aurelije
4
„Pozorište i njegov dvojnik“ – Antoin Artaud
4
DIPLOMSKI RAD – ODSJEK: GLUMA – I CIKLUS STUDIJA
Sadašnje vrijeme jedino je u kojem ono može postojati.
Vrijeme je trenutak prisustvovanja mogućnosti da se sutra
glumac i gledalac ne mogu sastati na istom prostoru,
trenutak osveštene smrtnosti. Mogućnost da sutra ni onog ko
je ovo pisao, ni onog koji upravo čita možda neće biti, da
možda ničeg neće biti. Zato ono ne može postojati kao
vizija, već samo kao trenutna težnja.
Vrijeme je iskustvo koje svi dijele, to je u središtu novih
dramaturgija vremena: od mnoštva iskrivljavanja vremena do
približavanja pozorišta performansu u realnom vremenu, kao
zajedno proživljenoj situaciji. Trenutak nije ništa drugo
nego treptaj odlučnosti u kojem se puna situacija
djelovanja otvara i drži mogućom.
Pozorište i prostor
Pozorište je svako mjesto na kojem se održi igra gledaoca i
glumca. Kvalitet igre zavisi od njenih sudionika i od
ujednačenog razumijevanja njenih pravila, od pojedinačne i
zajedničke želje za prepuštanjem i osjećajem (osjetilima i
osjećanjima, ne zaboravljajući da je u toj riječi sadržana
i riječ “sjećanje”), od spremnosti na razmišljanje i
zamišljanje.
Prostor je uokviravanje uokvirenog. On je realna fikcija i
fiktivna realnost, fiktivna fikcija i realna realnost - sve
u odnosu na svijet u kojem se nalazi i onaj na koji se
referira. Prostor može imati onoliko nivoa na koliko uspiju
da borave gledalac i glumac istovremeno. To je prostor
mašte i prostor osjetila, materijalni i energetski prostor,
lični prostor, prostor pozorišta i prostor države – a može
biti i prostor univerzuma u svoj njegovoj nepreglednosti.
On nije samo stvar materijalnog. O njemu se može
razmišljati kao o prostoru pozorišnog procesa, njegovoj
trenutačnosti, živoj nedovršivosti i istinitoj i izravnoj
komunikaciji sa gledaocem.
5
DIPLOMSKI RAD – ODSJEK: GLUMA – I CIKLUS STUDIJA
„Dramski prostor uvijek ostaje odvojeni simbol nekog
svijeta kao totaliteta, ma koliko se on fragmentarno
prikazivao. U postdramskom kazalištu prostor pak postaje
doduše istaknutim dijelom svijeta, ali dijelom koji se
misli, tako da ostaje u kontinuumu realnoga: svakako i
prostorno-vremenski uokviren isječak, ali ujedno i dio u
kontinuitetu, te utoliko fragment životne zbilje.“
7
Ako govorimo o značaju pozorišta, treba razmišljati o
spektru osobenosti i nezamjenjivosti u odnosu na druge
medije, o specifičnosti pozorišne umjetnosti kao
presijecanju estetski organiziranog i svakodnevno realnog
života. Njegova snaga leži upravo u slobodi iskaza, u
neograničenim mogućnostima svakog elementa pojedinačno.
Zato je pozorište nepregledno za svaki otvoren um, za
pristanak na širinu, za prepuštanje igri, za ličnu katarzu.
Služi Čovjeku kao kompas sa kojim može da osjeti ko je on i
kako se mijenja. Podsjeća da značenje uvijek prevazilazi
riječ, zvuk, pogled, drhtaj. Pozorište upućuje na
postojanje drugačijih pogleda na realnost, osobito na
uzaludnost čovjekove borbe da ovlada prirodom.
Težnja pozorišta je bogatije iskustvo. Zato ono ne može
biti okrenuto samo sebi. Pozorište koje želi da “ide gore”
mora sa sobom povesti i gledaoca – pa bilo da izabere da ga
gurne prema naprijed, da hoda paralelno sa njim ili da
gledaoca podstiče da ga vodi. Zato ono ne smije ugađati
publici, niti pak činiti drugu akciju u cilju da bude
hvaljeno, društveno prihvaćeno ili korišćeno od strane
vanjskog subjekta radi propagiranja ideje koja ne polazi od
same ideje pozorišta kao umjetnosti.
Pozorište treba artikulisati sudbinsku izručenost čovjeka
nekom zakonu koji ostaje nepoznat – a ne trivijalnu
kauzalnost svakodnevnice. Ono nije mimeza, niti prikaz
prošlosti samim tim što ništa ne podražava – ono jeste.
7
Postdramsko kazalište – Hans Thies Lehmann
7
