1
UVOD
Doprinosi su jedan od financijskih instrumenata kojima se prikupljaju sredstva za
financiranje javnih rashoda. Ne postoji opće prihvaćena definicija doprinosa, tako da se ona
izvodi na osnovu karakteristika samih doprinosa.
Suvremena praksa i teorija poznaje veliki broj doprinosa. U pitanju su destinirani javni
prihodi namjenjeni kako izgradnji objekata infrastrukture, komunalne privrede i slično, kao i
socijalnoj sferi (socijalno osiguranje) i privredi (komore i druge asocijacije).
Sažimajući suštinu definicija domaći i strani teoretičara, ističe se da su doprinosi
posebna vrsta namjenski javni prihoda koja se na osnovu uvedene obaveze ubira od fizički i
pravni lica.
Problematika doprinosa se ogleda u tome što većina građana ne poznaje razliku izmđu
doprinosa i samih poreza, odnosno kakva je njihova pojedinačna svrha. Kroz sledeći pasus
nastojat ćemo da, znatno, iskažemo razliku između predhodno navedenih pojmova.
Doprinosi su kao i porezi, javna davanja državi. No, temeljna je razlika između
doprinosa i poreza u tome što za poreze nema unaprijed određene namjene njihovog trošenja,
a za doprinose ona postoji. Primjera radi, kada platimo porez na dohodak, onda ne znamo
hoće li se od tog novca finansirati izgradnja ceste, obrada zemlje ili plate carinika. Za
doprinose je, naprotiv, unaprijed utvrđena namjena njihovog trošenja.
Dakle, onaj ko plaća doprinos za zdravstveno osiguranje zna da je namjena tih
sredstava pružanje zdravstvenih usluga. Štoviše, za doprinose bi trebao postojati i određeni
odnos između visine uplaćenog iznosa i protuusluge koja se za uzvrat dobije.
Tako bi na primjer viši iznos doprinosa plaćenog za penziono osiguranje u pravilu
treba značiti i višu kasniju penziju. Za poreze takva veza ne postoji jer teoretski svi dobivaju
jednaku kvalitet javne usluge (javne sigurnosti, državnih škola, i sl.) bez obzira na visinu
plaćenog poreza.
2
1. POJAM I OSNOVNA OBILJEŽJA DOPRINOSA
Osnovni izvor finansiranja obaveznog socijalnog osiguranja (penzijsko i invalidsko
osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti) predstavljaju
doprinosi.
Uplatom propisanih doprinosa, čiju kontrolu obračunavanja i plaćanja vrši Poreska
uprava, formiraju se sredstva kojima nosioci obaveznog socijalnog osiguranja (Republički
fond za penzijsko i invalidsko osiguranje, Republički fond za zdravstveno osiguranje i
Nacionalna služba za zapošljavanje) izvršavaju obaveze utvrđene zakonima i drugim
propisima kojima su regulisane te oblasti, odnosno obezbeđuju davanja iz odgovarajućih
oblasti osiguranja (penzije, novčane naknade, medicinske usluge itd).
Institut doprinosa za obavezno socijalno osiguranje uređen je jedinstveno, Zakonom o
doprinosima za obavezno socijalno osiguranje. Ovim zakonom su utvrđeni obveznici
obračunavanja i plaćanja doprinosa, osnovice i stope doprinosa, dodatni doprinosi za period
osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem (beneficirani staž), način obračunavanja i
plaćanja doprinosa i dr.
1
Osnovne karakteristike doprinosa su:
1. Vezuju se za određeni krug građana koji imaju stvarnu ili pretpostavljenu korist od
aktivnosti države i drugih javnopravnih tijela;
2. Visina doprinosa zavisi od troškova koje država ima kod obavljanja određene
aktivnosti ili od vrijednosti neposredne koristi koju imaju obveznici doprinosa od
usluga države;
3. Doprinosi imaju obavezan karakter;
4. Nepostojanje neposrednog zahtjeva;
5. Prinudom se ubiraju.
Razlika između poreza i doprinosa ogleda se i u svrsi za koju služi kao i načinu
ubiranja. Razlika se može posmatrati i po sledećim momentima:
1. Doprinosi su bez izuzetka neposredna davanja
2. Obuhvaćaju uži krug od poreza. Mogu se naplaćivati samo iz dohotka organizacije
udruženog rada, ličnih dohodaka radnika i ljudi i prihoda građana,
3. Uvjek su sa proporcionalnim stopama,
4. Destinirani se prihodi po oblastima u granicama djelatnosti potreba za čije finansiranje
služe, dnosno sa SIZ-ovima. Ne obuhvataju pojedine društvene i druge djelatnosti i
potreba.
2
1
http://www.zso.gov.rs/domaci-propisi-doprinosi.html
2
A. Milojevic, M. Trklja: Javne finansije, str. 380.
4
2. ELEMENTI DOPRINOSA
„Uzimajući u obzir obveznika kao kriterijum, poreze djelimo na :
1. doprinose koje plaća osiguranik
2. doprinose koje plaća poslodavac
3. doprinose koje plaćaju drugi obveznici.“
5
Osiguranici, kao obveznici doprinosa su:
1. zaposleni i druga lica koja u skladu sa propisima o radnim odnosima ostvaruju
zaradu, platu, odnosno naknadu za izabrana ili imenovana lica ako za svoj rad primaju
plaću, odnosno naknadu i
2. fizička lica, odnosno poduzetnici, koja u skladu sa zakonom obavljaju privrednu i
drugu djelatnost kao osnovno zanimanje.
6
Osiguranik, kao obveznik doprinosa, je svako lice koje ostvaruje plaću ili naknadu. Za
penzijsko i invalidsko osiguranje obveznik doprinosa je fizičko lice koje se bavi
poljoprivredom, pod uslovom da ne obavlja samostalnu djelatnost i nije starije od 65. godina.
Za zdravstveno osiguranje, obveznici doprinosa su:
1. državljani koji primaju penziju, invalidninu ili rentu od stranog nosioca osiguranja pod
uslovom da nije osiguran po drugom osnovu,
2. strani državljani na školovanju i stručnom usavršavanju i
3. monasi i monahinje.
Organizacija za obavezno osiguranje u slučaju privremene nezaposlenosti je obveznik
doprinosa za zdravstveno osiguranje za zaposlene za čijim radom je prestala potreba dok
ostvaruju propisanu naknadu, kao i za nezaposlena lica dok ostvaruju pravo na novčanu
naknadu.
Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje je obveznik doprinosa za zdravstveno
osiguranje za korisnike prava na penziju, osim zemljoradnika i korisnika novčanih naknada po
osnovu preostale radne sposobnosti.
Isplatilac naknade je obveznik doprinosa za socijalno osiguranje za lica koja po
propisima o dječijoj zaštiti koriste pravo na novčanu naknadu po osnovu porodiljskog
odsustva.
Izvori doprinosa mogu biti samo lična primanja i drugi prihod građana, a ne i dobit ili
imovina.
5
Dr Jovan Sejmenović, Javni prihodi – utvrđivanje i naplata, op., strana 243.
6
A. Milivojević, M. Trklja: Javne finansije, strana 384.
