4
1. POJAM I ZNAČAJ
Budući da je pravno uobličavanje prisvajanja, svojina je najvažniji institut prava. Stepen
razvoja i oblici prometa, odnosno obligacionog prava, zavise od svojine. Odnosi u braku i
porodici u velikoj mjeri su određeni načinom proizvodnje i oblicima svojine. Čak i politička
struktura društva je dobrim dijelom uslovljena svojinskim odnosima, iako, naravno i svi ovi
elementi u nekoj mjeri utiču na svojinu.
2. TERMINOLOGIJA
Rimljani svojinu nazivaju
properitas
ili
dominium.
Iako to čudno izgleda, pojmovi su
srazmjerno kasno nastali i jedan su od doprinosa Rimljana svjetskoj pravnoj istoriji. Prema
nekim istraživanjima, stari narodi uključujući i Grke, sa njihovim veoma razvijenim jezikom,
nemaju tehnički termin za svojinu. Niti ga imju Rimljani prije kraja rebublike i početka
principata.
Prvi korak prema apstraktnom pojmu za svojinu učinjen je poslije punksih ratova i velikih
borbi oko agrarne reforme u vrijeme braće Grasi. Agrarni zakon (
lex agraria
) iz 111.godine
stare ere upotribjebio je riječ
dominus
kao
terminus technicus
za vlasnika. Prije toga je
srećemo u nepravničkim dijelima u značenju gospodar, npr u Varavnovom priručniku o
zemljoradnji. Uopštavanjem ovog izraza koji potiče od glagloa koji znači imati vlast
„dominirati“ nastao je pojam
dominium
koji prvi put srećemo u djelima Alfena Vara i
Labeona, početak principata, dakle u 1.v.p.n.e.
Proprietas
je vjerovatno nastao nešto kasnije. Dok
dominium
izražava ideju vlasti koja ima
sopstvenik nad stvarima,
proprietas
je nastao apstrakcijiom od prisvojne zamjenice moj, svoj
(
meus, proprius
). Prvi tekstovi koji pominju
proprietas
su porijeklom iz 1.v.n.e. Tako rimljani
ne samo što prvi dolaze do pojma svojine nego prvi stvaraju dva sinonima. Naše riječi
svojina
i vlasništvo
po svoj prilici nisu tvorevina narodnog jezika. One su nastale prevođenjem sa
latinskog i to tako da je svojina nastala od
proprietas
, a vlasništvo od
dominium
.
3. ČETIRI FAZE U RAZVOJU SVOJINE
Dva tipa svojine. Ako je svojina pravni izraz za ekonomski proces prisvajanja, onda su oblici
svojine veoma raznovrsni i njih ima onoliko koliko i načina proizvodnje. Ipak je moguće
izdvojiti dva osnovna tipa. U prvom se javlja ne jedan, već više titulara i oni jedan drugog
ograničavaju u korišćenju stvari. Zato je možemo nazvati kolektivnom svojinom. Ovlašćenja
koje oni imaju obuhvataju ne samo imovinska već i neimovinska prava. Odnos prema
stvarima izmješan je sa vlašću prema ljudima, privatno pravni elementi sa javno pravnim,
političkim. Svojinski odnosi u prvobitnoj zajednici feudalizmu i socijalizmu pripadaju ovom
tipu.
Drugi tip svojine ima za titulara jednu osobu. To je lična ili privatna svojina. On ima
isključiva prava prema stvari, ali ta prava obuhvataju samo imovinska ovlašćenja ali ne i
politička. Jedino posredno samim tim što ima imovinu i ekonomsku vlast, titular ima određeni
5
politički uticaj. Ovakvom tipu pripada svojina klasičnog rimskog prava, buržoaska i lična
svojina u socijalizmu.
Odnos između dva svojinska tipa je da prva „kolektivna“ ne može biti isključivi oblik
svojinskih odnosa. Ona u prvom redu postoji na sredstvima za proizvodnju. Zato uz nju kao
njen pratilac postoji i lična svojina. Nasuprot tome, drugi tip svojine može biti isključiv jer se
odnosi i na sredsrva za proizvodnji i na lična dobra. Tada se kaže da imamo privatnu svojinu
(nad sredstvima za proizvdodnju) i ličnu (nad potrošnim dobrima) iako pravno gledano,
između njih nema razlike.
Ako pođemo od ovakvih prethodnih pojmova u istoriji rimskog prava možemo uočiti 4
perioda, 4 faze razvoja svojine, a to su: period u kome još postoje ostaci kolektivne svojine,
period agnatske familije, period kognatske porodice i period u kome se javljaju elementi
feudalnih svojinskih odnosa.
Najstariji period.
(ostaci kolektivne svojine). U doba kraljeva kao i u prvim vijekovima
republike još uvijek su živi ostaci gentilnog društva, ne samo u političkoj strukturi
(„bratstveničke skupštine“, „već vijeće staraca“ – senat) već i u svojinskim odnosima. Ti
oblici kolektivizma u imovinskim institutima su:
ager, gentilicius,
konzorcijum,
ager publicu,
pravni režim sredstva za proizvodnju
res mancipi i Idrugi.
-
Ager gentilicus
. Prema legendi Romul je podijelio svim porodičnim starješinama
hektar zemlje. Vjerovatno da je to bila okućnica,
heredium
i da time nije bio iscrpljen
sav zemljišni fond starog Rima. Ostatak je podjeljen između rodova i čini
ager
gentilicius.
Svi članovi roda prema ustaljenim običajima, o kojima mi mnogo ne
znamo, imali su pravo da koriste zajedničke šume i pašnjake: drvo za ogrev i gradnju,
travu za ispašu itd. Ovo je bio jedan od temelja na kojima se zasnivala premoć
patricija, jer samo oni ulaze u gensove i samo oni mogu da goriste gentilnu zemlju.
-
Consortium
Najstariji oblik rimske porodice, patrijarhalna porodična zadruga temelji
se na jednoj vrsti kolektivne svojine. Rad je kolektivan, opšti koordinator podjele
zadataka između polova i generacija ukućana je porodični starješina, ali on nije
vlasnik. Rađanje i smrt članova porodice ne mijenjaju puno svojinske odnose. Trajanje
porodice projektovano je u budućnost, otuda neophodnost očuvanj imovine za
potomke i na prošlost što se ogleda u kultu predaka.
-
Ager publicus
Osvojenu zemlju Rimljani proglašavaju za državnu zemlju
ager
publicus
. Čak i pokretne stvari koje su ratom zapljenjene rimsko pravo ubraja u dobra
rimskog naroda, odnosno države.
Ager publicus
je samo djelimično ostatak starog,
kolektivnog načela, ali i nešto sasvim novo. Shvatanje da je džava personifikacija
rimskog naroda više je bilo politička demagogija nego stvarnost. A vremenom se
izgubio svaki trag rodovskog načela u organizaciji države.
-
Ostali tragovi kolektivizma
. Podjela stvari na
res mancipi i nes mancipi
u suštini je
ostatak nekadašnje kolektivnosti svojine na zemlji i oruđima za proizvodnju u
rodovskoj zajednici. Zato se zadržala potreba za posebnim pravnim režimom u
njihovom prometu.
Mancipatio
kao način pribavljanja svojine je bar u prvo vrijeme
