UVOD
Psihoanaliza je nastala iz medicinske prakse kao djelo Bečkog ljekara, neurologa i
profesora psihijatrije, Sigmunda Frojda. Psihoanaliza je poznata je kao teorija koja se bavi
istraživanjem nesvjesnog dijela čovjekove psihe. Pored toga, ona proučava nagone i emocije.
Prvo se afirmisala u istraživanju neuroza, tumačenju snova i kao terapijska disciplina, nakon
čega je prerasla u opštu teoriju ličnosti.
U procesu oblikovanja psihoanalize značajnu ulogu odigrala je hipnoza. Hipnoza je bila
poznata i u primitivnim društvima. Hipnozu su primjenjljivalji brojni ljekari: Mesmer, Brajd,
Šarko, Žane, Brojer. Zahvaljujući Šarkoovim I Brojerovim idejama, koje su posebno
zainteresovale Frojda, nastala je psihoanaliza.
Pod psihoanalizom podrazumijeva se psihičko liječenje koje se zasniva na uspostavljanju
specifičnog odnosa između pacijenta I terapeuta u posebnim okolnostima ili terapijskoj situaciji.
Frojd je, prije svega, izumio psihoanalizu kao prodoran i moćan, detektivski metod otkrivanja I
raskrinkavanja “trikova nesvjesnog” , koji se nijednim drugim metodom ne mogu istražiti. On u
svom istraživanju polazi od vidljivih, naizgled beznačajnih, besmislenih sitnica, od „malih
znakova“ psihičkog života, da bi stigao do skrivene suštine- nesvjesnih duševnih zbivanja.
ISTORIJA PSIHOANALIZE
Faze nastanka psihoanalize
I faza
: (1887-1897)
Za nastanak psihoanalize važna je saradnja Simgmunda Frojda i Jozefa Brojera. Frojda su
privukle Brojerove ideje, a naročito Brojerov slučaj „Ana O.“, koji je, prema Frojdu, utemeljio
psihoanalizu.
Djelo „Studije o histeriji” je plod saradnje Brojera i Frojda i ističe shvatanje da nesvjesni
sadržaji obuhvataju sjećanje na davne traumatske događaje koji su “nabijeni” emocijama i da
oni leže iza neurotskih simptoma. Traumatski događaji, pošto su bolni, kao i njihovo pamćenje,
aktivno se potiskuju iz svjesnog i mogu se iskazati kroz simptome. Frojd kasnije samostalno
otkriva da mnoga sjećanja traumatskih događaja u stvari nisu uopšte bila sjećanja na realne
događaje, već izvještaji o fantazijama tih pacijenata.
II faza
: (1902-1923)
U ovoj fazi Frojd pomjera naglasak sa spoljašnjih događaja, tj. traumatskih situacija, ka
isticanju nesvjesnih seksualnih želja, podsticanja i nagona , kao i načina na koji se ovi impulsi
iskazuju.Frojd je u ovoj fazi odredio i definisao većinu kliničkih pojmova i izgradio tehniku
psihoanalize kao oblik psihoterapijskog učenja.
III faza
: (1923-1939)
U III-oj fazi dolazi do promjene u Frojdovom pojmovnom objašnjenju psihičkog
funkcionisanja. Frojd je u svom djelu „Ego i id “formulisao triparitarni strukturalni model
ličnosti. Prema Frojdu, u ličnosti postoje tri dijela: id, ego i superego. Ego ima ulogu medijatora
u rješavanju problema, jer u svakom trenutku ispunjava zahtjeve ida, superega i spoljašnjeg
svijeta. U ovoj fazi Frojd uvodi i pojam “nagon smrti” , pri čemu svojoj seksualnoj teoriji
suprostavlja teoriju o agresivnosti i destrukciji, tj. strahu od smrti.
ID
Id
je jedina urođena komponenta ličnosti. On sadrži sve ono što je psihičko kod pojedinca a
što je naslijeđeno i prisutno pri rođenju. To su instikti i nagoni.
Id je izvor energije za sve ostale aktivnosti I procese u licnosti, a to znači I izvor energije koja je
nužna za funkcionisanje ega I super-ega.
Id ne poznaje zakone, ne priznaje nikakva pravila I djeluje na primitivan način koji nije
ograničen.
On je izvoran primaran sastav ličnosti, iz kojeg se formiraju ostala dva dijela ličnosti. Svoju
energiju ID crpi iz tijela, iz tjelesnih procesa, a da bi se oslobodio suvišne energije i napetosti
koju taj višak izaziva, on se služi primarnim procesom.
Id funkcioniše na temelju primarnog procesa koji se naziva još i načelo ugode. On obrazuje
predstave objekta koji ce ukloniti napetost.
Id ne razlikuje realnost od nerealnosti, subjektivnost od objektivnosti. On je, sam po sebi,
nesposoban da zadovolji potrebe organizma I njegovo funkcionisanje. On ne vodi racuna o
realnosti vec samo o biološkim zahtjevima organizma. On radi isključivo na principima
zadovoljstva jer za njega ne postoji osjecaj za dobro I loše, realno ili iracionalno. Id je
impulsivan : trenutno traži zadovoljenje, bez i najmanjeg odlaganja.
Kada je stepen napetosti organizma povišen id djeluje tako sto odmah prazni napetost I vraća
organizam na nizak nivo energije.
Primjer : kada usljed djelovanja gladi (nagon) dođe do povišene napetosti u organizmu (koju
subjektivno osjećamo kao doživljaj gladi), id formira sliku, predstavu objekta koji može da
zadovolji ovaj nagon (hrana) i tako nas oslobodi napetosti.
Ipak, Id, budući da ne sadrži elemente kognicije, nije sposovan da sam organizuje naše
ponašanje u pravcu dolaženja do hrane. Zbog toga, u ličnosti se diferencira druga instanca , koja
sadrži kognitivne procese ; to je ego.
EGO
Ego
je sjedište kognicije, mišljenja, precepcije, pamćenja. On kontroliiše i odlaže neposredno
zadovoljenje, u skladu sa zahtjevima stvarnosti. On vodi računa kako o internim zahtjevima tako
I o eksternim ograničenjima.
Ego mora da vodi računa I kontroliše:
-
motorne funkcije tijela
-
tjelesne organe percepcije
-
memoriju
-
proces misljenja
Smatra se da ego slijedi načelo realnosti tj. Funkcioniše po načelu realnosti. Cilj načela
realnosti jeste da spriječi pražnjenje napetosti dok se ne dođe do objekta koji je adekvatan za
zadovoljenje potrebe. Načelo realnosti se još naziva naziva i sekundarni proces. To je realističko
mišljenje. Pomoću njega ego uobličava plan zadovoljenja potrebe (zapravo plan usmjerenog
ponašanja) I testira ga.
Ego je sjedište intelektualnih funkcija I intelekta, on je racionalan. Ego je nastao iz ida i on
zapravo kao cjelina ličnosti predstavlja dio ida.
Ego je sposoban da razlikuje realnost I fikciju I za razliku od ida sposoban je trpjeti odredjeni
stupanj napetosti.
Ego je sposoban za promjenu I mijenjanje. Te promjene u egu nastaju pod uticajem novih
iskustava.
Glavna uloga
ega je da posreduje izmedju instiktivnih zahtjeva organizma I uslova sredine. Da bi
riješio često konfliktne zahtjeve, ego je primoran da ostvaruje komplikovane kompromise, koji
mogu da rezultiraju simptomima.
Primjer: kada smo gladni, svrhovito i ciljano organizujemo ponašanje kako bi došli do hrane.
Ovdje ego, uvažavajući zahtjeve realnosti i razmišljajući uzročno-posljedično (za šta id nije
sposoban) organizuje našu aktivnost. Recimo: u navedenom slučaju, vodićemo računa da hrana
koju treba da kupimo nije skuplja od novca kojim raspolažemo; da hrana nije pokvarena;
prirpremićemo hranu na odgovarajući i uobičajeni način,...
