1
UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET ZA KRIMINALISTIKU, KRIMINOLGIJU I SIGURNOSNE STUDIJE
SARAJEVO
SEMINARSKI RAD
(TEMA: PSIHOPATIJA)
Mentor: Student: Ivana Savić, 5296
2
SADRŽAJ
UVOD
1.KAKO DANAS GLEDAMO NA PSIHOPATIJU I PSIHOPATE
2.PSIHOPATIJA U 18. i 19. STOLJEĆU
3.MODERNA PSIHOPATIJA
4.RAZLIKA IZMEĐU PSIHOPATA I SOCIOPATA
5.POZNATE SVJETSKE LIČNOSTI
ZAKLJUČAK
2
kompleksni, te u današnje vrijeme takve likove često susrećemo i kao kompleksne
protagoniste, te ih nazivamo televizijskim i filmskim antiherojima.
2. PSIHOPATIJA U 18. i 19. STOLJEĆU
Pojam psihopatije seže još iz doba Aristotelovog učenika Teofrasta koji je poveo raspravu o
'Beskrupuloznom čovjeku' (Millon i sur., 1998). Oko 300.-e godine prije Krista, Teofrast je
identificirao „Beskrupuloznog čovjeka“ kao „čovjeka koji će posuditi novac od povjerilaca, no
nikad ga neće platiti. U kupovini, podsjetit će mesara za neku uslugu koju mu je učinio i stojeći
kraj vage, naredit će da mu nabaca mesa, ako može i jušne kosti. Ako uspije, time bolje; ako
ne, ukrast će komad i otići smijući se (Ibid.).“
U 19. stoljeću, otac moderne psihijatrije Phillipe Pinel poznat je kao prvi psihijatar koji je
formalno identificirao psihopatiju 1801. godine (Ibid.). U svom djelu 'Traité médicoo
philosophique sur l'aliénation mentale; ou la manie', Pinel je dijagnosticirao da neki od
njegovih pacijenata boluju od 'manie sans délire'.
2
Pinel je opisao pacijente kao ljude koji su u
mogućnosti racionalizirati i shvatiti poruke, no zauzeti su u autodestruktivnom i impulzivnom
ponašanju (Pinel, 1801; Millon i sur., 1998).
Pred kraj 19. stoljeća, njemački psihijatar Emil Kraeplin objavio je drugo izdanje svog djela
'Psychiatrie: Ein Lehrbuch'
3
gdje je prepoznao psihopate kao „moralne luđake koji nisu u
mogućnosti suzdržati se od svoje bezobzirnog zadovoljavanja“ (Ibid.). Prvi čovjek koji je
definirao termin psihopata bio je njemački psihijatar Julius Ludwig August Koch (1841.1908.).
Godine 1891. Koch objavljuje knjigu 'Psychopathic Inferiority' gdje prvi put spominje termin
psihopata i definira ga kao osobu s poremećajem osobnosti (Koch, 1891.). Koch je bio uvjeren
kako postoji fizička baza za poremećaj (Millon i sur. 1998.). Početkom 20. stoljeća, njemačko-
američki psihijatar Karl Birnbaum (1909.) predložio je da termin „sociopatski“ zvuči
primjerenije za psihopatsku osobnost. Prema njegovim zapisima, znanstvenici vjeruju kako je
Birnbaum prvi koji je približio komponentu socijalizacije psihopatiji (Millon i sur., 1998.). Na
drugu stranu, Kurt Schneider (1923.) tvrdio je kako je većina kriminalaca rođena kao
delinkventi i kako ne postoji šansa za njihovom rehabilitacijom i ponovnim vraćanjem u
društvo. Usprkos tim tvrdnjama, Schneider je napomenuo i kako postoje mnogi psihopati koji
normalno funkcioniraju u društvu (Babiak, Hare, 2007.).
Za Michela Foucaulta, koncept psihopata je lažan i stvoren da služi interesima buržoazije
(Foucault, 1972). Prema autoru, koncept „psihopat“ podrazumijeva udvostručeni zločin s
kriminalom. Potraga za uzrocima zločina nije imala smisla u monarhijskom povijesnom
periodu. U toj epohi, bilo koji zločin, koliko god minoran bio, predstavljao je ustanak protiv
2
U slobodnom prijevodu 'ludilo bez delirija', no točniji termin bi bio 'moralno ludilo'. Definicija termina jest
„odsustvo moralnih osjećaja kod psihopata ili duševno oboljelih osoba“. (Paštar, Petrov, Bagarić, Jukić (2010);
Hrvatski športskomedicinski vjesnik, Zagreb)
3
Djelo je prevedeno na engleski pod nazivom ,A
Textbook: Foundations of Psychiatry and Neuroscience
‘.
3
vladara. Foucault tvrdi kako u tom monarhijskom periodu „ne postoji mehanika zločina, već
postoji strategija snaga koja se okreće oko namjere zločina“ (Ibid). Kao potvrda za te tvrdnje je
i činjenica da je kriminologija uvedena tek pred kraj 19. i početak 20. stoljeća (Ibid).
Foucault tvrdi kako buržoazija nije samo došla na vlast, već je uvela i novu formu dolaska na
vlast i prisvajanje moći. Ideal da kazna treba odgovarati napravljenoj šteti društvu dozvoljava
štednju troškova s kaznom. Potvrda o psihopatiji dopustila je povećanje efekta moći, s obzirom
da se kriminalca kažnjavalo za počinjene zločine prije zločina i bez ikakvog direktnog doticaja
s njim, što je u čistoj suprotnosti s načelom zakonitosti (Foucault, 1972). Naposljetku, prema
Foucaultu, niti jedan zakon nije zabranjivao pojedincu nemoralnost ili to da voli sebe više nego
druge ljude. Koncept psihopata bio bi tehnika normalizacije, nametanje etičke norme
ponašanja. (Ibid.) Psihijatrija je u tom povijesnom razdoblju napredovala, no psihijatrijski
izvještaji, po kojima je osobnost pojedinca usmjerenog prema kriminalu jednaka psihopatiji,
bili su ismijavani i opovrgavani (Ibid.). Foucault je predstavio slučajeve u kojima je psihopatija
bila potvrđena preko kriminalaca zaluđenih kockom i automobilima. (Ibid.) Nije slučajnost da
je običan čovjek pogodan za buržoaziju; oženi se, osnuje obitelj i sretan je kao - zaposlenik.
Buržujski etički standard, skriven pod konceptom psihopatije, pokazuje nam kako funkcionira
moć u društvu - bez dijeljenja na dominantne i dominirane (Foucault, 1972).
3. MODERNA PSIHOPATIJA
Iako su i mnogi drugi pojedinci promišljali o psihopatiji kroz godine, djelo 'Maska
zdravlja' američkog psihijatra Herveya Cleckleya je 1941. godine bila prva knjiga koja je
pokušala uspostaviti jasne kriterije.
Cleckley opisuje 16 kriterija za dijagnozu psihopatije i to su redom:
-
Površan šarm i inteligencija - nedostatak brige i ravnodušnost su na samoj bazi šarma.
Ovi pojedinci ne pokazuju niti jednu naznaku stidljivosti, izuzetno su sigurni u sebe i
spontanog su karaktera. Što se tiče inteligencije, Cleckley tvrdi kako pretjerana ponašanja tih
pojedinaca nisu uzrokovana njihovom glupošću ili nedostatkom intelektualnog kapaciteta, već
time što ti pojedinci (u ovom slučaju primarni psihopati) pokušavaju iskoristiti inteligenciju
drugih ljudi u takvim situacijama i postići cilj koji su si zacrtali (Lykken, 1995., str. 136).
-Odsutnost obmane
Um psihopata može sadržavati određenu razinu slabijeg intelektualnog kapaciteta ili čak
ludosti, no psihopatija nije posljedica jedne psihoze ili manjka intelektualnih sposobnosti
(Lykken, 1995., str. 136).
