Trgovinsko pravo sa osnovama prava
S K R I P T A
za
TRGOVINSKO PRAVO
sa osnovama prava
AUTOR:
Dr Ţarko ANĐELKOVIĆ
RECENZENT:
Prof.dr Radosav MOMĈILOVIĆ
UREDNIK:
Prof.dr Ţika STOJANOVIĆ
VISOKA POSLOVNA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA
LESKOVAC,Durmitorska 19
L E S K O V A C, 2006.
1. PRAVNO-ISTORIJSKI IZVORI
Ostaci prošlosti koji nam kazuju o drţavi i pravu odreĊenog istorijskog perioda. Postoje kao spomenici
materijalne kulture/oruĊa, oruţja, nakit, posuĊe, crteţi/ i kao pisani spomenici (opšti pisani i pravni pisani
spomenici). Opšti pisani su: carski natpisi, prepiska, literarni tekstovi i tekstovi molitve, dok su pravni pisani
spomenici: zakonici, povelje, ugovori, sudski protokoli, udţbenici.
2. NASTANAK DRŢAVE I PRAVA
Pravo, kao skup pravila ponašanja koja sankcioniše drţava, je nastalo sa nastankom drţave. Drţavi prethodi
prvobitna zajednica u kojoj nije bilo prava,ali su drţave preuzele od nje neka pravila poznata kao primitivno
pravo“. Pretpostavka je da je drţava mogla nastati kao posledica odrţavanja unutrašnjeg reda i mira ili kao
zaštita plemena od spoljnih neprijastelja. RaĊanje suprostavljenih interesa izmeĊu siromašnih i bogatih,a
potom osvajanja drugih teritorija i konaĉna pjava robnonovĉanih odnosa karakterisali su drţavu i
pravo,odnosno sankcionisana pravila ponašanja.
3. ISTORIJSKO-PRAVNE TEORIJE
Poĉetkom XIX veka u Nemaĉkoj se pojavila istorijsko pravna škola koja smatra da postoje samo prava
pojedinih naroda i negira postojanje jednog opšteg svetskog prava. Pravo je podloţno istorijskim
promenama i predstavlja proces koji ĉine tri faze: obiĉajno pravo,nauĉno pravo i faza zakonodavstva. Etapa
zakonodavstva, po ovoj teoriji, predstavlja najbolji izraz zajedniĉke pravne svesti jednog naroda. Izuzeci su
mogući.
4. TEORIJA PRIRODNOG PRAVA
Javlja se već na poĉetku ljudske misli o pravu i drţavi.Antiĉki filosofi su pošli od ideje postojanja prirodnog
prava, koje je jedno i nepromenljivo jer izvire iz dobroga i pravde. Antiĉki mislioci su tvrdili da prirodno
pravo dolazi od bogova. MeĊutim, racionalisti XVII veka su polazili od razuma kao izvora prirodnog prava.
Naši pravni teoretiĉari,na ĉelu sa akademikom Slobodanom PEROVIĆEM su osnovali, 1987. godine,
Kopaoniĉku školu prirodnog prava. Prema njoj, pozitivno pravo mora biti saglasno i uvaţiti šest/heksagon/
prirodnih prava: pravo na ţivot-vita, pravo na slobodu- libertas, pravo na imovinu-proprietas, pravo na
intelektualnu tvorevinu-humanitas, pravo na pravdu-justitia i pravo na pravnu drţavu-ius.
5. MARKSISTIĈKA TEORIJA
Suština ove teorije jeste da je drţava ona organizacija sa legitimno priznatom i najvišom silom u društvu
koja ima za cilj da uĉestvuje i odrţava društvene odnose koji su u interesu jedne društvene grupe (klase).
Ono što drţavu ĉini razliĉitom od ostalih vlasti unutar nje same jeste suverenitet i to: unutrašnji i spoljašnji.
6. NORMATIVISTIĈKA TEORIJA
Istiĉe da pravo ĉine samo ona pravila koja drţava stvara i sankcioniše pod pretnjom svog aparata prinude.
Pozitivnost pravne norme proistiĉe iz druge, više pravne norme. Iznad najviše pozitivne norme nema niĉeg-
ona je izvorna. Predstavnik H.Kelzen.
7. SOCIOLOŠKE TEORIJE
Su pojave novije pravne misli. Ova teorija posmatra pravo kao društvenu pojavu i tvorevinu zasnovanu na
antagonizmu razliĉitih društvenih grupa i pojedinaca. Zato društvo kroz drţavu donosi pravila ponašanja i
sankcioniše ih. To se ĉini u cilju uspostavljanja i odbrane opšteg interesa. Pravo je, dakle, instrument
izmirenja društvenih suprotnosti radi egzistencije društva.

12. POJAM PRAVNE NORME I VRSTE -
Društvenu normu definišemo kao pravilo ponašanja u
društvu,odnosno zapovest društva koja traţi od lica odreĊeno ponašanje,da nešto ĉini ili ne ĉini ili se uzdrţi.
Norma je, dakle, regulator ponašanja ljudi u društvu, za razliku od nagona koji je regulator ponašanja
ţivotinja u ţivotinjskom carstvu. Pravna norma je osnovna ćelija prava. Pravnu normu moţemo definisati
kao pravilo ponašanja ljudi u društvu koje je zaštićeno drţavnim aparatom prinude (sankcije). Pravna norma
je sankcionisana društvena norma. Primer: Ko drugome priĉini štetu duţan je nadoknaditi je. Uslovne
norme se donose za situacije koje treba da nastupe,a bezuslovne za situacije koje su već date. Pravne norme
zatim mogu biti opšte (koje se odnose na neodreĊeni broj sluĉajeva) i pojedinaĉne (one koje se odnose na
taĉno odreĊeni sluĉaj). Opšta pravna norma je npr: Svi graĊani su duţni da plaćaju porez, a posebna npr:
Jovana je duţna da plati 200,00 dinara poreza. Postoji, po nekim autorima, i podela na: naredbodavne,
zabranjujuće i ovlašćujuće norme.
13. ELEMENTI PRAVNE NORME -
Svaka pravna norma ima dva osnovna elementa:dispoziciju i
sankciju. I dispozicija i sankcija su pravila ponašanja, ali se primenjuju alternativno,nikako oba istovremeno.
Sankcija se primenjuje kad se nije postupilo po dispoziciji kao pravilu ponašanja. Uslovne norme, meĊutim,
imaju ĉetiri elementa: hipotezu dispozicije, dispoziciju, hipotezu sankcije i sankciju. Dispozicija kao
element norme jeste zapovest o ponašanju. Ako ţele da izbegnu sankciju ljudi će postupiti po dispoziciji.
Dispozicija moţe biti nareĊujuća: Roditelj je duţan da vaspitava svoju decu, ili zabranjujuća: Zabranjeno je
ubijati, ili ovlašćujuća npr: Svako ima pravo na zaštitu zdravlja. Sankcija je onaj deo pravne norme-element
koji „kaţnjava“ lice zbog nepoštovanja dispozicije, tj.pravila ponašanja. Postoje sankcije prema licima
(sankcije za kriviĉna dela- kazne i sankcije u graĊanskopravnom smislu-naknada štete) i sankcije prema
aktima.
14. IZVORI PRAVA -
Pravni akt se smatra aktom volje pa se i naziva izjava volje. Postoji
materijalizovani pravni akt koji se javlja u pravnom ţivotu, koji stvarno dejstvuje u pravu i on je odvojen od
psihiĉkog akta. Za razumevanje pravnog poretka najvaţnija podela pravnih akata je podela na: opšte i
pojedinaĉne akte. Pojedinaĉna pravna norma proistiĉe iz opšte pravne norme. Zato se opšti akti i nazivaju
„izvori“ prava. Izvori prava mogu biti: materijalni društveni suprostavljeni odnosi koji se usmeravaju
normama i predmet su nastanka prava, vrednosni utvrĊivanje poloţaja lica u pravnim odnosima i formalin
(pravni akti koji stvaraju opšte prav)-Lukić, Košutić. Formalni izvori prava su: ustav, zakon, meĊunarodni
ugovori, podzakonski i unutrašnji opšti akti/uredbe, pravilnici, odluke, statuti...,zatim obiĉaj, sudska praksa
i pravna nauka.
15. ZAKON KAO IZVOR PRAVA -
Posle ustava (Ustav Republike Srbije je donet 10.11.2006.), zakon
(iama ih mnogo) je najviši pravni akt u pravnom poretku. Pravni poredak nalaţe da svi zakoni i drugi pravni
akti moraju biti u saglasnosti sa ustavom (princip ustavnosti), ali i da svi drugi propisi moraju biti u skladu
sa zakonom (princip zakonitosti). Pravna sigurnost se ne moţe garantovati bez pravednih zakona. U
Deklaraciji o pravima ĉoveka stoji da je „zakon izraz opšte volje“, koji donose graĊani preko svojih
predstavnika u parlamentu. Zakon u formalnom smislu je svaki pravni akt koji donese zakonodavni organ u
propisanoj proceduri. U materijalnom smislu to je opšti pravni akt za koji je bitna sadrţina,a ne postupak.
Postoje i posebni,individualni zakoni, koji ne vaţe za sve liĉnosti ili odnose, npr:Zakon o nacionalnom
parku Kopaonik i sl.
16. PODZAKONSKI AKTI -
Su opšti pravni akti niţe pravne snage od zakona i koje donose:šef
drţave,vlada i uprava,a potom i lokalni organi samouprave.Ovde spadaju i unutrašnji opšti pravni akti
javnih preduzeća i drugih privrednih uštava. Najznaĉajniji podzakonski akt je uredba. Ona je neposredno
niţi pravni akt od zakona, koju donosi vlada.Uredbe moraju biti u skladu sa zakonom. TakoĊe,vaţan
podzakonski akt je odluka parlamenta, vlade ili uprave, a potom postoje i odlukeopština (gradova), kao i
odluke organa privrednih društava. Najznaĉajniji unutrašnji opšti pravni akt u privrednom društvu je statut.
On je „ustav“ preduzeća. Statut ureĊuje organizaciju preduzeća, utvrĊuje organe i njhovu nadleţnost i dr.
17. MORAL I OBIĈAJ
Pravo je povezano i s moralom, kao idejnim izvorom njegove sadrţine i njegovim krajnjim ciljem. Ne
postoji saglasnost ni u vezi sa reĉi moral. To zato što je problem odrediti šta je to dobro. Po nekima dobro
se sastoji u uţivanju, a po drugima da je to opšta sreća itd. A opet postoji pojedinaĉan moral i moral
grupa,kao i opštedruštveni moral. U svakom sluĉaju i moral i pravo su nuţni za razvoj i opstanak drţave.
Obiĉaj je pravilo ponašanja koje se formira dugotrajnim ponašanjem na isti naĉin, te se stvara svest kod ljudi
o njegovoj obaveznosti.
18. OBIĈAJNO PRAVO
Obiĉaj je bio vaţan izvor tradicionalnog prava. Obiĉaj je kao nepisano pravo odigrao znaĉajnu ulogu u
razrešavanju društvenih konflikata i drugih društvenih pojava. Neki od obiĉaja (npr.trgovaĉke uzanse) su
sakupljeni u posebne „knjige“ ili zbirke koje nazivamo „zbornici“ obiĉajnog prava. Obiĉajno pravo je
naroĉito bilo prisutno u drevnom pravu, zatim rimskom i kanonskom pravu, ali i atinskom pravu i dr.
Obiĉajno pravo moţe biti generalnog, regionalnog i lokalnog karaktera.
19. TUMAĈENJE NORME I VRSTE TUMAĈENJA
U primeni prava (zakona), odnosno pravnih normi ĉesto dolazi do nerazumevanja norme, te se pojavljuje
potreba njenog tumaĉenja. Tumaĉenje je delatnost kojom se utvrĊuje smisao pojave. Materijalna pojava
koja je nosilac znaĉenja naziva se znak. Pravi cilj tumaĉenja nije da utvrdi smisao samih znakova, nego da
se putem njih utvrdi sadrţaj svesti koji je odašiĉjaĉ izrazio pomoću njih. Tumaĉenje prava je utvrĊivanje
taĉnog (ili pravog) znaĉaja (smisla) pravnih normi. Ĉim norma nije jasna pojavljuje se potreba njenog
tumaĉenja. Tumaĉeći bilo koju normu mi u stvari uvek tumaĉimo celokupan pravni sistem ĉiji je ona
deo,odnosno tumaĉimo pozitivno (postojeće) pravo. Tumaĉenje prava je od znaĉaja za saznanje norme,jer
bez toga nema ni primene norme. Norma je pravilno saznata tek ako je pravilno protumaĉena. Predmet
tumaĉenja u uţem smislu je pravna norma, a u širem predmet tumaĉenja je pravni sistem (sve norme).
Postoji autentiĉno tumaĉenje (kad zakonodavac tumaĉi zakon koji je doneo) i sudsko tumaĉenje normi, a
potom i ĉitav niz metoda tumaĉenja norme: jeziĉko, logiĉko, istorijsko...
20. ŠTA JE GRAĐANSKO PRAVO I NJEGOV PREDMET
Spada u najstarije i najizgraĊenije pravne nauke. MeĊutim, nauĉnici se još ne slaţu oko njegovog predmeta.
GraĊansko pravo nije samo nauka (teorija), jer se sreće u svakodnevnom ţivotu (u praksi). Kada ujutro
kupimo novine, vozimo se tramvajem ili ruĉamo u restoranu, u svim tim situacijama mi stupamo u
graĊanskopravne odnose, a da toga nismo ni svesni. Ali kada kupujemo kuću ili sklapamo ugovor o
doţivotnom izdrţavanju,mi toga postajemo i te kako svesni zato što su to krupniji graĊanskopravni odnosi.
Svaki graĊanskopravni odnos je konkretan, odreĊeni ţivotni odnos, taĉnije reĉeno društveni odnos. Npr.
svaka kupoprodaja je konkretan pravni odnos koji se vrši izmeĊu odreĊenih,konkretnih liĉnosti, odnosi se na
odreĊen predmet, na konkretno ustanovljenu cenu, zakljuĉuje se na konkretnom mestu, ima odreĊene
konkretne uslove itd. Ali u teoriji sve ove liĉnosti koje uĉestvuju u kupoprodaji su „lica“, dakle apstrakcija-
apstrahuje se da li se konkretno radi o Urošu ili Marku ili Miki. Bitno je da imamo nekog nosioca prava i
obaveza iz odnosa kupoprodaje. Jedno od tih lica zove se „kupac“, a drugo „prodavac“. I to su apstraktni
pojmovi. Svaka konkretna stvar koja se prodaje zove se „predmet“, a svaki novĉani iznos koji se za nju daje
zove se „cena“. Dakle, graĊansko pravo reguliše društvene odnose propisujući norme. Norme propisuju
pravila ponašanja, a iza njih stoje sankcije i to su pravne norme. To je sluĉaj i sa graĊanskopravnim
normama. GraĊansko pravo izuĉava one norme koje ĉine sistem graĊanskog prava. Reguliše robne odnose.

25. GRAĐANSKO ZAKONODAVSTVO -
Po svom istorijskom znaĉaju i svojoj unutrašnjoj vrednosti
najvaţniji zakon graĊanskog prava je
Cod civil
, tj. francuski graĊanski zakonik. On je izraz zahteva i
potrebe graĊansko- pravnih principa nakon burţoaskih revolucija. Ovaj zakonik je donet 1804. godine kao
kodifikatorsko delo pod Napoleonom, koji je zaveo diktaturu u Francuskoj i ţeleo da bude prvi na svim
poljima.
Cod civil
je pisan jezgrovitim jezikom, bez glomaznih definicija, jasnom sistematikom. On sadrţi
nauĉne tekovine dotadašnjeg razvoja francuske pravne nauke. Imao je veliki uticaj na graĊansko
zakonodavstvo tadašnjih zemalja. I danas je na snazi u Francuskoj. Druga znaĉajna kodifikacija je Austrijski
graĊanski zakonik (AGZ), s poĉetka XIX veka, iz 1811.godine. Rad na njemu trajaoje oko 20 godina.
Bazira kao i
Cod civil
na principima rimskog prava, ali zakonik sadrţi neke odredbe još iz feudalnog
društva. Zakonik, pored apsolutne svojine, poznaje i podeljenu svojinu. Zakonik je pisan jasnim, jezgrovitim
stilom. Njegov uticaj nije bio tako veliki kao
Cod civila
. Postoje i drugi zakonici toga doba, kao što su
Nemaĉki i Švajcarski graĊanski zakonik.Kasnije, s poĉetka XX veka dolazi do Sovjetskog zakonika itd.
Knez Miloš je još 1829. godine poverio Georgiju Zaharijadesu da prevede Cod civil i još neke zakone.Ovaj
projekat nije po stao zakonik, pa je povereno Jovanu Hadţiću da prevede AGZ i ovaj projekat je 1844.
odobren kao Zakonik Kneţevine Srbije.
26. NEVAŢEĆI PRAVNI POSLOVI -
Su oni pravni poslovi koji su suprotni zakonu, tj. pravnom poretku
ili moralu ili imaju mane volje. Nevaţeći pravni poslovi mogu biti ništavi i rušljivi. Ništavi su oni pravni
poslovi koji uopšte ne proizvode pravno dejstvo, a smatra se da nisu ni zakljuĉeni. Rušljivi su oni pravni
poslovi koji su zakljuĉeni u zabludi, prevari, pretnji ili prinudi. Zabluda je pogrešna predstava o nekom
elementu pravnog posla (npr.ugovora).
27. POJAM STVARNOG PRAVA -
Objektivno stvarno pravo je skup opštih pravnih normi kojima se
regulišu subjektivna stvarna prava, a subjektivno stvarno pravo se odlikuje što je apsolutno i time deluje
prema svima, a za svoj objekt ima stvar. Stvarna prava se bitno razlikuju od obligacionih (relativnih) prava,
koja postoje izmeĊu taĉno odreĊenih subjekata (deluju inter partes) i korelativna su obavezama. Obligaciono
pravo se nikad ne sastoji u neposrednoj vlasti na stvari. Posledica apsolutnog dejstva stvarnih prava
(dejstvuju erga omnes) je postojanje prava sledovanja (pravo imaoca stvarnog prava da ga moţe vršiti
prema svakome u ĉijim se rukama stvar nalazi) i prava prvenstva koje se ogleda u tome da je stvarno pravo
jaĉe od obligacionog prava, a jaĉe je i od stvarnog prava kasnijeg datuma (
Prior tempore, potior iure
).
Stvarna prava su:pravo svojine, sluţbenosti, ruĉna zaloga, zakup, zakup stana i pravo graĊenja.
28. POJAM I PODELA STVARI
Stvar (res) je deo materijalne prirode koji se nalazi u ljudskoj vlasti. Dakle, stvar ima fiziĉki uslov, da je u
ljudskoj vlasti i pravni, da na njoj postoji svojina ili neko drugo stvarno pravo. Po pravilu telesne stvari u
graĊanskopravnom smislu su istovremeno i roba u smislu politiĉke ekonomije. Veštaĉki delovi ĉoveĉjeg tela
(proteze) jesu stvari i to u prometu, ali samo dok su odvojeni, tj.dok nisu spojeni s telom.
Stvari se dele na:
1.
proste i sloţene,
2.
glavne i sporedne,
3.
stvari u prometu i van prometa,
4.
deljive i nedeljive,
5.
procenjive i neprocenjive,
6.
potrošne i nepotrošne,
7.
zamenljive i nezamenljive,
8.
individualno odreĊene stvari i stvari odreĊene po rodu i
9.
pokretne i nepokretne stvari.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti