I  

 INDUSTRIJA – OPŠTI POJMOVI 

 
 
Pojam 

„industrija“

  potiče  od  istoimene  latinske  reči 

„industris“

  koja  se  može  tumačiti  kao 

marljivost,  vrednoća  ili  radinost.  Često  se  ovim  pojmom  označava  veoma  široka  oblast 
ljudske aktivnosti, odnosno svaki koristan ljudski rad.  
 
Privredne aktivnosti se dele na: 

primarne

 (ekstraktivne) 

sekundarne

 (preraĎivačke) i 

tercijarne

 (uslužne). 

 
Industrija je najznačajnija preraĎivačka delatnost.  
 

Industrija  je  deo  privredne  aktivnosti  koja  se  bavi  proizvodnjom  gotovih  proizvoda  ili 
poluproizvoda od sirovina.

 To je privredna delatnost u kojoj se obavlja proizvodnja različih 

proizvoda i prerada sirovina mineralnog, biljnog, životinjskog ili veštačkog porekla. 
 
Industrija  kao  privredna  delatnost  ima  važne 

kvalitativne

  i 

kvantitativne

  karakteristike,  na 

osnovu kojih se sagledavaju osnovna obeležja i uloga industrije kao privredne delatnosti.  

Kvalitativne karakteristike

 industrije su: 

- industrija predstavlja osnovnu ili vodeću privrednu delatnost, 
-  industrija  predstavlja  faktor  promene  ekonomske  strukture  zemlje  i  jačanja  integracionih 
procesa u privredi zemlje i inostranom okruženju, 
- svojim razvojem, industrija bitno menja strukturu spoljne trgovine, 
- industrija je faktor promene strukture stanovništva, 
- industrija predstavlja prduslov obezbeĎenja političke samostalnosti i povećanja odbrambene 
sposobnosti zemlje. 
 

Kvantitativne karakteristike

 industrije su: 

- masovna proizvodnja, 
- masovna upotreba sredstava za rad, 
- podela rada,  
- specijalizacija,  
- kooperacija, 
- primena savremene tehnologije, 
- primena različitih načina proizvodnje, 
- proizvodnja koja je pretežno nezavisna od dejstva prirodnih uslova.  
 

Industrijalizacija  je  ključ  uspešnog  razvoja  svake  ekonomije.

  Ona  doprinosi 

maksimizaciji ekonomskog rasta. Maksimizacija rasta bitno doprinosi i potpomaže ostvarenju 
ostalih ciljeva razvoja, mada važi i obrnuto. 

Porast  zaposlenosti

  i 

ekspanzija  proizvodnih 

kapaciteta 

stvaraju  preduslove  za 

porast  produktivnosti  rada

  i  efikasnosti 

sredstava

,  što 

omogućava visoke stope rasta materijalne proizvodnje.  
 
Industrija vrši veliki uticaj na razvoj, ali i zavisi od dostignutog nivoa razvoja poljoprivrede, 
šumarstva, energetike, graĎevinarstva, zanatstva i saobraćaja, spoljne i unutrašnje trgovine i 
drugih proizvodnih i uslužnih delatnosti.  
 

 

Industrija  ima  uticaja  i  na  životnu  sredinu.  Procesom  industrijalizacije  ekološki  problemi 
počinju da se zaoštravaju i ubrzano kumuliraju. IzmeĎu industrije i ekološkog sistema postoji 
tesna  uzročno-posledična  meĎuzavisnost,  koja  se  narušava  degradacijiom  (iscrpljivanje 
prirodnih  resursa,  globalna  promena  klime,  oštećenje  i  promene  biosfere)  i  zagaĎivanjem 
životne sredine.  
 

Industrijska  grana

  se  obično  definiše  kao  skup  industrijskih  preduzeća  (subjekata)  koja  se 

bave proizvodnjom homogenih proizvoda i bliskih supstituta. Grupisanjem industrijskih grana 
prema  različitim  kriterijumima  formiraju  se 

industrijske  oblasti

  i 

sektori 

(energetika, 

metalurgija, hemijska industrija i td.).  
 
Prema

 karakteru predmeta rada

, industriju čine: 

 
1) 

ekstraktivna  industrija

  (rudarstvo,  istraživanje  i  eksploataciaj  ruda  metala,  nemetala, 

fosilnih goriva i graĎevinskog materijala) i 
 
2)   

preraĎivačka  industrija

  koja  preraĎuje,  obraĎuje  i  doraĎuje  proizvode  dobijene  od 

ekstraktivne industrije, poljoprivrede i šumarstva.  
 
Prema 

nameni proizvoda i karakteru tehnološkog procesa

 proizvodnje industriju čine:  

 
1) teška, bazična i laka, i 
2) procesna i diskontinuirana.  
 
Prema 

faktoru

  koji  presudno  utiče 

na  konkurentnost

  industrijske  grane  (preduzeća)  se 

svrstavaju u : 
1) resursno-intenzivne, 
2) radno-intenzivne, 
3) proizvodno-intenzivne, i 
4) naučno-intenzivne.  
 
Pod 

lokacijom  industrije

  podrazumeva  se 

teritorijalni  (geografski)  razmeštaj 

industrijskih  preduzeća

  u  odnosu  prema  lokaciji  sirovina,  energetskim  izvorima,  pondi 

radne snage, saobraćajnicama, prema tržištu, odreĎenom naselju, delovima jednog u odnosu 
na celinu preduzeća i brojnim drugim faktorima.  
 

Faktori lokacije industrije

 se dele na: 

1)  makrolokacione

  –  svi  oni  ekonomski  i  neekonomski  faktori  koji  se  moraju  uzeti  u 

razmatranje  prilikom  donošenja  odluke  o  razmeštaju  i  lokaciji  industrije  i  industrijskih 
preduzeća (lokacija prema sirovinama, lokacija prema radnoj snazi, prema tržištu, lokacija u 
zavisnosti od izvora energije, saobraćaja, orijenatcija prema drugoj industriji, urbani faktor) 
 

2) mikrolokacione

 – zemljište, komunalna mreža i priključci, prostorni i urbanistički planovi 

i propisi, kvalitet životne sredine, industrijske zone, industrijski parkovi i slično. 
 

Industrijska  oblast

  je 

„raštrkano  preduzeće“

  ili 

model  disperzne  industrijalizacije

  u 

kojem  se 

lokalna  zajednica  može  posmatrati  kao  celovita  proizvodna  jedinica

,  jer  su 

pojedine proizvodne operacije podeljene izmeĎu preduzeća naograničenom prostoru.  
 

 

background image

 

II 

INDUSTRIJALIZACIJA – OPŠTA RAZMATRANJA 

 

 

Pojmovno,  industrijalizacija  se  najčešće  objašnjava  kao  proces  dinamičkog  razvoja 
industrije  i  primene  industrijskog  načina  proizvodnje  i  poslovanja  u  celokupnoj 
priverdi.

 Može se posmatrati sa dva aspekta: 

- kao 

proces 

razvoja industrije na odreĎenom prostoru i 

- kao 

stepen 

razvoja industrije.  

 
Važan  aspekt  industrijalizacije  jeste 

industrijska  politika,

  kojom  se 

utiče  na  sprovoĎenje 

procesa industrijalizacije

 unutar privrede.  

 

Ubrzanje  razvoja  privrede  nerazvijenih  zemalja  mora  se  prvenstveno  oslanjati  na 
industrijalizaciju  kao  osnovnu  startegiju  razvoja.  Privredna  delatnost  koja  je  u  stanju  da 
ekonomski razvoj pokrene brže jeste industrija.  

 

Opredeljenje za industrijalizaciju u nerazvijenim zemljama opravdava se u sledećim brojnim 
argumentima: 
- nerazvijene zemlje karakteriše agrarna prenaseljenost, 
-  iskustvo  razvijenih  industrijskih  zemalja  je  pokazalo  da  industrijalizacija  na  dugi  rok 
obezbeĎuje punu zaposlenost, 
-  razvojem  industrije  obezbeĎuje  se  i  dinamičan  razvoj  poljoprivrede,  ali  se  obezbeĎuje  i 
tržište za poljoprivredne proizvode, 
- industrijalizacija podiže životni standard i kvalitet života u celini i tako dolazi do promene 
strukture tražnje stanovništva, 
-  industrijalizacija  dovodi  do  tehnološkog  razvoja,  modernizacije  privrede,  diversifikacije 
njene strukture, porasta produktivnosti rada i BDP-a poglavi stanovnika.  
 
Danas  se  u  industrijski  razvijenim  zemljama  permanentno  smanjuje  relativno  učešće 
sekundarnog  sektora  a  raste  učešće  tercijarnog,  kvartarnog  i  kvintarnog  sektora.  Učešće 
industrije  u  procesu  ekonomskog  razvoja,  mereno  učešćem  u  BDP-u  i  broju  zaposlenih  u 
ukupnoj  privredi,  povećava  se  do  odreĎenog  nivoa  razvijenosti  merene  putem  BDP-a  po 
stanovniku,  a  nakon  toga,  učešće  industrije  se  postepeno  smanjuje,  zahvaljujući  snažnom 
razvoju  sektora  usluga.  Smatra  se  da  tada  nastupa  proces 

deindustrijalizacije,

  koji  vodi 

visoko industrijalizovane zemlje prema postindustrijskom ili informatičkom društvu.  

 

Grafikon 1. Proces (de)industrijalizacije razvijenih ekonomija u vremenu

 

 

Deindustrijalizacija predstavlja proces zakonitih promena privredne strukture ispoljen 
kroz  dugoročno  smanjenje  relativnog  učešća  industrije  u  BDP-u  i  zaposlenosti,  i 
istovremenog  apsolutnog  rasta  proizvodnje. 

Radi  se  o  procesu  strukturnih  promena 

privrede u korist tercijarnih (uslužnih) delatnosti u višim fazama industrijalizacije.  
 
U  industrijski  razvijenim  zemljama  proces  deindustrijalizacije  prerastao  je  u  proces 
reindustrijalizacije.  On  se  u  industrijski  razvijenim  zemljama  vezuje  za  promenu  razvojne 
paradigme, prema kome uspešan razvoj nije više u posedovanju prirodnih resursa i kapitala, 
već sve više zavisi od raspoložive tehnologije, inovacija, znanja i kvaliteta radne snage.  
 
Pomeranje  procesa  industrijalizacije  prema  novoj  i  visokoj  tehnologiji  (mikroelektronika, 
robotika, 

genetski 

inženjering, 

biotehnologija, 

nanotehnologija, 

informaciono-

komuinikacione i ostale visoke tehnologije), pojava potpuno novih izvora energije, materijala 
i  proizvoda  proizvedenih  na  nov  način  izrade 

uslovila  je  pojavu  procesa 

reindustrijalizacije.  
 
Postindustrijsko  društvo 

je  industrijski  razvijeno  društvo  u  kojem  se  smanjuje  učešće 

industrije,  a  jača  sektor  tercijarnih  i  kvartarnih  delatnosti,  smanjuje  se  broj  proizvodnih 
radnika, a raste uloga stručnjaka iz informatičke, inovacijske i istraživačke delatnosti.  
 
Globalizacija  se  često  nekritički  poistovećuje  sa  postindustrijskim  društvom.  U  svakom 
slučaju, postindustrijsko društvo se može tretirati kao temelj globalizacije, koja ima sopstvenu 
razvojnu  logiku  i  manifestacije.  U  uzročno-posledičnom  kontekstu,  postindustrijsko  društvo 
je uzrok, a globalizacoja posledica.  
 
Postindustrijska privreda odlikovaće se: 
- upotrebom elektronskog novca (e-načina plaćanja), 
- elektronskim načinom trgovine, 
- visokim stepenom kooperacije, 
- globalnom konkurencijom, 
- postojanjem mnogo malih proizvodnih i uslužnih kapaciteta, 
- postojanjem viskog stepena izgraĎenosti informaciono-komunikacionih sistema i Interneta i 
njihovom povezanošću na svetskom nivou, 
- postojanjem velikog broja visoobrazovnih kadrova, 
- velikom društvenom okupiranošću održivim razvojem i zaštitom životne sredine.  
 
BRIK  je  akronim  i  ekonomski  pojam  koji  se  pojavio  2001.godine.  Odnosi  se  na  rastuće 
ekonomije  Brazila,  Rusije,  Indije  i  Kine,  a  koje  se  meĎu  ekonomistima  označavaju  kao 
privrede  koje  imaju  brz  i  impresivan  privredni  rast  prethodnih  decenija.  Brzorastuće 
ekonomije  BRIKS-a  primenjuju 

koncept  ekonomskog  razvoja

  koji  se  zasniva  na 

izvozno 

usmerenoj  industrijalizaciji.

  Veoma  značaju  ulogu  u  razvoju  ima 

država,

  direktno  kroz 

primenu 

industrijske politike

 i 

javni sektor

, i indirektno 

kroz regulaciju.

 

 
Pokretač  industrijskog  uzleta  Brazila,  Rusije  i  Južne  Afrike  nalazi  se  u 

rezervama 

energenata i sirovina,

 dok pokretač industrijskog uzleta Kine i Indije leži u 

jeftinoj radnoj 

snazi i niskim troškovima proizvodnje.  
 

Razvoj industrije se posmara kroz pet osnovnih faza: 
1) početna faza razvoja industrije, 
2) faza kvantitativne ekspanzije industrije, 

background image

 

2) sekundarne prema spolja orijentisane strategije (promocija razmenljivih dobara), 
3) primarne prema unutra orijentisane strategije (uglavnom samodovoljnost u poljoprivredi), 
4)  sekundarne  prema  unutra  orijentisane  strategije  (samodovoljnost  u  pogledu  proizvedenih 
roba kroz supstituciju uvoza).  
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Želiš da pročitaš svih 30 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti