1. POJAM LJUDSKIH PRAVA

Ljudska prava

 su ona prava koja ljudsko biće ima samim tim što je ljudsko biće - nezavisno 

od volje države. 

Poznato je da u svakoj državi postoji skup pravnih pravila donetih od strane zakonodavnih 

državnih organa, i skup takvih pravila naziva se 

objektivno pravo.

Nasuprot njemu, postoje 

subjektivna prava

 koja imaju subjekti prava - ona se crpe iz objektivnog 

pravnog poretka.

Upravo da država putem objektivnog pravnog poretka ne bi mogla da propiše koja prava čovek 

može posedovati, rodila se ideja zaštite ljudskih prava koja svakom čoveku moraju biti obezbeđena. 

Neka od obeležja ljudskih prava su:

1. Nisu sva prava vezana za moral i ljudska prava

 - Pojedinac ima mnogo moralnih prava prema 

drugima, ali njihovo nepoštovanje će izazvati grižu savesti ili drugu moralnu osudu - Država neće 
intervenisati ako neko ne ispunjava moralnu obavezu (npr. ne održi datu reč ili obećanje)

Ali, ukoliko je to obećanje pretvoreno u kupoprodajni ugovor koji jedna strana krši, država 

mora reagovati.

Još aktivnija će biti uloga države u krivičnoj sferi - Ukoliko jedno lice drugo kritikuje 

nemoralnim neistinama, država će pored moralnih dodati i krivične sankcije, kako bi svakom biću 
omogućila da brani svoj ugled i dostojanstvo.

2. Najveći broj ljudskih prava usmeren je prema državi

 - Tim pravima zahteva se njeno 

nemešanje, pa čak i konkretno delovanje kako bi se ta prava obezbedila.

Tipičan primer nemešanja države jesu slobode - sloboda misli, veroispovesti, sloboda mirnog 

okupljanja, sloboda izražavanja itd...

Kao što je rečenio, ona mora i konkretno da deluje, a to je najvidljivije kod ekonomskih, 

socijalnih i kulturnih prava - Ona je obavezna da svakome pod njenom jurisdikcijom obezbedi život 
dostojan ljudskoj bića, minimum prihoda, bar osnovno školovanje i drugo..

3. Ljudska prava pripadaju svim ljudskim bićima, bez ikakvog razlikovanja 

- Ljudska prava su 

zasnovana na vrednostima koje savremeno čovečanstvo priznaje svakom muškarcu i ženi bez obzira 
na bilo koju versku ili nacionalnu osobenost. 

Ipak, nisu svi ljudi u svojim pravima isti - Ako neko na osnovu toga što je izuzetno vredan, 

inteligentan ili snažan stekne neka prava koja su vezana upravo za te osobine ljudi, to znači da je ta 
prava stekao na osnovu subjektivnih prava - da se vrednima isplaćuju veće zarade, inteligentnima se 
izdaju diplome itd...

2. EVOLUCIJA IDEJE O LJUDSKIM PRAVIMA

Do uspostavljanja savremenog koncepta ljudskih prava nije se došlo lako. Taj savremeni 

koncept ima svoj istorijat, i svoje začeće u prošlosti.

Začetak ideje ljudskih prava - od klasične Grčke do Francuske evolucije

 

-

 U staroj Grčkoj

 na robove se gledalo kao na „stvari koje govore“. Stari Grci jesu priznavali 

prava slobodnih pojedinaca, ali u smislu zaštite od tiranije. 

- Kasnije,

 rimsko pravo

 poznavalo je ideje koje su se oslanjale na prirodno pravo, ali to opet 

nisu bila ljudska prava u savremenom smislu reči. Ipak, te ideje su imale uticaj na kasnija filozofska 
razmišljanja o ljudskim pravima. 

- Uspon misli o ljudskim pravima javlja se u 

Evropi u  17. veku.

 Srednjevekovni mislioci su 

itekako razmišljali o ljudskim pravima, ali ni tada ta prava nisu bila dostupna svim ljudima. Svoje 
ideje iznose Hugo Grocijus, Tomas Hobs - njihove ideje zasnivaju se na prirodnom pravu, ali su 
usmerene na slobodu od državnih stega.

- Tek 

Džon Lok

 se može smatrati začetnikom ljudskih prava kakva danas 

posmatramo. On je tvrdio da svaki čovek ima pravo na život, slobodu i imovinu.

- Ipak, pečat savremenom konceptu ljudskih prava dale su 

Deklaracija o nezavisnosti SAD 

1776. 

potom 

Deklaracija o pravima čoveka i građanina 1789

. iz Francuske revolucije. 

- Krajem 17. i početkom 18. veka

 prava su tražena samo za muškarce koji su imali imovinu, 

dok se na ostale ljude nije mislilo. 
Ali od tada, za ideje ljudskih prava počeli su se zalagati upravo oni na koje se nije mislilo - žene, crnci 
i siromašni.  Lavina se nije mogla zaustaviti, ljudska prava proširila su se i na njih, pa su i oni smatrani 
subjektima kojima ta prava pripadaju. 

Drugi svetski rat

Nakon Drugog svetskog rata usvojena je:

Povelja organizacije OUN

 koja je promovisala poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda.

- Generalna skupština UN je 1948. godine usvojila 

Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima

, i 

time je postavila temelj za čitav niz međunarodnih višestranih konvencija

2

background image

Pravna obaveznost ugovora

Međunarodni ugovori vezuju u principu samo ugovornice, odnosno države koje ih izričito 

prihvate. 

Ukoliko države krše odredbe ugovora otvoriće se pitanje njene međunarodne odgovornosti, a u 

nekim slučajevima može se postaviti pitanje individualne krivične odgovornosti, posebno državnih 
rukovodilaca. 

Dakle, činjenica da je neka materija kodifikovana višestranim ugovorima ne znači da su ta 

pravila sama po sebi obavezujuća za datu državu. 

Pored toga, neke države sadrže 

fakultativne klauzule

 - što znači da se obaveze država 

predviđene sporazumom mogu razlikovati.

Takođe, država i putem 

rezervi

 umanjuju svoje obaveze iz ugovora. Te rezerve proizvode 

pravno dejstvo samo ako ih druge ugovorne strane prihvate. 

4. MEĐUNARODNI OBIČAJI KAO IZVOR PRAVA O LJUDSKIM PRAVIMA

Običajna pravna pravila

 su nepisani izvori prava. Iako je izraženija uloga međunarodnih 

ugovora i danas su određeni odnosi u međunarodnoj zajednici regulisani običajnim pravom. 

S obzirom na krug subjekata koje vezuju, običaji mogu biti:

1. Opšti (univerzalni)

 - vezuju sve članove međunarodne zajednice

2. Posebni (partikularni)

 - vezuju samo države koje pripadaju nekom užem krugu država

Prema članu 38. Statuta Međunarodnog suda, običaji predstavljaju 

„dokaz opšte prakse 

prihvaćene kao pravo“.

Dakle, pojam međunarodnog običaja ima dva elementa:

1. Opšta praksa

 - postoji kada se praksa dovoljno dugo ponavlja od strane velikog broja subjekata. 

Dakle, nije dovoljno da se akti izvrši samo jednom ili nekoliko puta, niti je dovoljno dugotrajno 
ponavljanje ali od strane jedne države. 
Ranije je za nastanak običaja bilo potrebno da prođe i po 100 ili više godina, ali u naše vreme običaji 
mogu nastati i za svega desetak godina. 

2. Svest o pravnoj obaveznosti - 

postoji ukoliko subjekti međunarodnog prava postupaju u skladu sa 

običajnim pravilima jer su svesni da su dužni da ih poštuju. 

Dokazivanje i pravna obaveznost

Dokazivanje međunarodnog običaja

 - Dešava se da je sporno da li neki međunarodni običaj 

postoji, odnosno da li je nastao ili se ugasio. Da bi se dokazalo njegovo postojanje, potrebno je 
dokazati postojanje njegova dva elementa - opšte prakse i svesti o pravnoj obaveznosti. 

Praksu je relativno lako dokazati, s obzirom na to da u pomoć priskače odgovarajuća 

dokumentacija, ali nije lako dokazati postojanje svesti o pravnoj obaveznosti, tačnije da li su se 
subjekti ponašali na određeni način upravo jer su smatrali da su pravno obavezni. 

Obaveznost 

- Za razliku od međunarodnih ugovora koji vezuju samo ugovornice, opšta 

običajna pravila obavezuju sve. Kada jednom nastanu, takva pravila vezuju i one koji nisu učestvovali 
u njihovom stvaranju. 

Npr.

 Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida

, je 1.2.2014. vezivala samo 

144 država. Međutim, kako je inkriminisanje genocida postalo deo običajnog prava, ni ostale države 
ne smeju da vrše, propagiraju ili pomažu genocid. 

4

Kada je reč o posebnim običajima koji obavezuju samo neke države koje pripadaju datom 

regionu, potrebno je dokazivati da posebni običaji obavezuju datu državu . 

Gašenje i promena međunarodnih običaja

Međunarodni običaji nisu večni. Oni mogu biti 

ukinuti 

ili

 izmenjeni kasnijim ugovorom 

mogu i

 prestati gašenjem, tj izobičavanjem. 

Da bi se jedan običaj ugasio, 

potrebno je da nestane jedan od njegovih elemenata

 koji su 

neophodni za nastanak. dakle, običaj će se ugasiti ukoliko se subjekti međunarodnog prava vise ne 
ponašaju na isti način, ili se i dalje ponašaju tako, ali više ne smatraju da su pravno dužni da to čine. 
U prvom slučaju kao element običaja nestaje opšta praksa, a u drugom svest o pravnoj obaveznosti. 

5. OPŠTA PRAVNA NAČELA KOJA PRIZNAJU PROSVEĆENI NARODI KAO IZVOR 

PRAVA

Opšta pravna načela priznata od strane prosvećenih naroda

 su u stvari apstraktne norme 

koje nastaju i primenjuju se u unutrašnjim porecima država. 

Ta načela se 

ne smeju nametati

, već je zadatak da se proučavanjem unutrašnjih propisa 

konkretnih država pronađu ona zajednička opšta pravila koja se mogu primeniti u konkretnom slučaju. 

Statut Međunarodnog suda,

 koji predviđa ova načela kao izvor prava usvojen je jos 1945. 

godine, u vreme kada međunarodnopravni poredak nije bio dovoljno izgrađen, a cilj je bio da se 
popune praznine u međunarodnom pravu putem pravila koja su zajednička svim nacionalnim porecima 
država. 

Međutim, danas se međunarodni poredak razvio da skoro i nema pravnih praznina koje se ne bi 

mogle popuniti drugim sredstvima, i bez ovih načela. 

Ipak, ova načela 

imaju određeni značaj

 - Ona mogu poslužiti kao argument u raspravi ili 

obrazloženju sudske odluke. 

Opšta načela međunarodnog prava

Ovde se radi o opštim pravnim pravilima međunarodnog, a ne unutrašnjeg prava, koja su 

nastala u međunarodnoj praksi. 
Tu spadaju npr:
- Načelo suverene jednakosti država
- Načelo mirnog rešavanja međunarodnih sporova
- Načelo poštovanja teritorijalnog integriteta država
- Načelo o slobodi otvorenog mora itd..

Radi se zapravo o najvažnijim međunarodnopravnim običajnim pravilima, koja se smatraju 

kogentnim normama od kojih nije dozvioljeno odstupanje. 
Dakle, ta načela su obavezna za sve subjekte međunarodnog prava, i sva druga načela i norme moraju 
biti u skladu sa njima. 

5

background image

Posebno su značajne 

odluke naddržavnih organizacija poput EU

. Njeni organi donose razne 

odluke od kojih su neke obavezujuće za članice. 

8. POMOĆNI IZVORI MEĐUNARODNIH PRAVA LJUDSKIH PRAVA

Pomoćni izvori međunarodnog prava

 su oni formalni izvori koji ne sadrže neposredno neku 

obaveznu pravnu normu, već služe samo kao sredstvo za saznavanje pravnih pravila. 
U red pomoćnih izvora spadaju sudska praksa i doktrina.

1. Sudska praksa

 predstavlja niz presuda međunarodnog suda ili arbitraže, kojima se pravna 

norma tumači ili primenjuje na isti način. 

Odluke sudova imaju obaveznu snagu samo za stranke u sporu i samo u odnosu na dati slučaj, 

tako da one i nisu pravi izvor međunarodnog prava. 

Ipak, one mogu biti značajne

 kada postoji veći broj presuda kojima se istovrsna pitanja 

rešavaju na isti način. Tada one ukazuju na to da su međunarodni sudovi uvereni da određeno pravno 
pravilo postoji i da je ono upravo takvo kakvim ga doživljavaju. 

Pojedini međunarodni sudovi su aktom o njihovom osnivanju ovlašćeni da primenjuju pravila i 

principe iz svojih ranijih odluka (što sadrži i Rimski statut npr).

Posebno su od značaja 

odluke međunarodnih kvazisudskih organa

, kao što su nadzorna tela 

koja se staraju o osvarivanju međunarodnih ugovora iz materije ljudskih prava - Ova tela donose 
„opšte komentare“ - Ti komentari nisu pravno obavezni, ali imaju veliki značaj budući da dolaze od 
nepristrasnih, kompetentnih i specijalizovanih tela. 

2. Doktrina

 - U naše vreme uloga doktrine nema veliki značaj, iz više razloga. Pre svega, 

stavovi doktrine su nedovoljno objektivni - ma koliko bio svaki teoretičar stručan i savestan on 
uglavnom ima određene predrasude i često više razumevanja za stavove određene države (uglavnom 
one čiji je državljanin).

Te slabosti mogu se umanjiti kada se umesto učenja pojedinaca uzmu u obzir stavovi priznatih 

ustanova i institucija, kao što su Institut za međunarodno pravo, Udruženje za međunarodno pravo.
Mada, i kod njih postoji problem što se i one u krajnjoj liniji svode na pojedince, a pored toga 
postavlja se pitanje zašto bi neke organizacije bile pozvanije od drugih. 

9. ZAŠTITA CIVILA I CIVILNOG STANOVNIŠTVA U  VANREDNIM OKOLNOSTIMA

Civilno stanovništvo

 je građansko stanovništvo koje se nalazi na teritoriji strana u sukobu, a 

nije uključeno u oružane snage nijedne strane. 

Civilno stanovništvo u oružanom sukobu uživa zaštitu međunarodnog prava, a ona se 

obezbeđuje na tri načina:

1. Zaštitom civilnog stanovništva od opasnosti koje proističu iz vojnih operacija

 ( zabrana da 

civili budu predmet napada, mogućnost ustanovljavanja mesta bezbednosti i neutralizovanih zona itd) 

2. Regulisanje položaja civilnog stanovništva, tj garantovanje osnovnih prava i zabranu 
preduzimanja protiv njih određenih postupaka

 (zabrana pljačke, uzimanja talaca...) 

3. Posebnom zaštitom najugroženijih kategorija stanovništva

Položaj civilnog stanovništva u oružanom sukobu je najpreciznije uređen 

Ženevskom 

konvencijom o zaštiti građanskih lica za vreme rata

, a pored nje i 

Dopunskoim protokolom I i II

kao i 

Ženevskom konvencijom o zaštiti žrtava rata. 

Nažalost, i pored zaštite koju pruža međunarodno pravo, u naše vreme upravo su civili glavne 

žrtve oružanih sukoba. Dok su u prošlosti u ratu uglavnom ginuli vojnici, u savremenim oružanim 
sukobima glavne žrtve su civili. 

7

Želiš da pročitaš svih 48 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti