Seminarski rad 

LIKOVNA KULTURA

Тema:

BAROK

background image

1.NASTANAK I KARAKTERISTIKE BAROKA 

Karakteristike baroknog slikarstva su: atmosferska perspektiva (uticaj sfumata u 
krajolicima), barokni iluzionizam (prevara oka, iluzija otvaranja svodova i kupola, 
mješanje stvarnog naslikanog),  prenaglašeni chiaroscuro (svjetlo-sjena, čest jedan 
izvor svijetla kao motiva na slici). Osnovne karakteristike baroka se već nalaze u 
renesansnoj umjetnosti Evrope jer je on proširenje i završetak ovog umjetničkog 
pokreta i shvatanja i njenih tendencija. U određenom smislu on je negacija 
renesanse jer u sebi sadrži komponentu koja proizlazi iz srednjovjekovnog 
hrišćanstva. Ova komponenta se naročito pokazala poslije Tridentskog koncila u 
kome se rješavao problem reformacije. Renesansa je počela da se iscrpljuje i oko 
1520. godine nastaje manirizam koji je bio groteskan i bavio se optičkim iluzijama. 
Nastankom baroka ovaj stav je prevaziđen i prenebregnut. Formulisane su jasne i 
razumljive misli i program na preporod hrišćanstva i zbog toga se često govori o 
katoličkoj reformaciji. Jasno formulisani ciljevi su stvorili relativno koncizan jezik 
koji je nazvan barok. Najznačajniji predstavnik umjetničkog pravca od renesanse 
prelaza ka manirizmu i baroku je neosporno Mikelanđelo Buonaroti. Tokom 17. 
18. vijeka se barok raširio u Evropi. Pronikao je u sve tokove života (arhitektura, 
slikarstvo, literatura, pozorište, muzika).  Bio je to poslednji univerzalni stil Evrope 
koji je nastao u Italiji i proširio se tako da slijedi Njemačka, Austrija, Francuska, 
Holandija. Javlja se satiranje pojedinih granica između umjetnosti sa ciljem 
stvaranja jedinstvenog učinka.  Njemačka istorija umetnosti tu jako shodno koristi 
„Gesamtkunstverk“ pojam koji se pomalo ružno može prevesti kao „cjelosna 
umjetnost“. Slikarstvo postaje iluzionističko.  U arhitekturi se pojavljuju plastični 
elementi i arhitektura upotrebljava slikarstvo da bi imitirala elemente 
građevinarstva (svodovi, rebra, pilasteri), ka povećanju utisaka na posmatrača. 
Plastika se ne primenjuje kao samostalno djelo već dopunjava slikarstvo 
(draperije), upotrebljava se vrlo često ornamentalna štukatura.  Barok daje prednost 
asimetriji, zaobljenjima izbočinama i ispupčenjima kao i prostornim gestovima, 
efektnim perspektivama i elemenat u baroku je i pokret.  Dok je renesansa statična 
i upotrebljavala je krug, barok je dinamičan i koristio je elipsu ili njene dijelove. 
Barok je bio komponovan za pokret i obilazak i stalno otkrivanje novih osovina 
posmatranja kao i rafinovane igre svjetlosti i sjenke. Dok je klasična kompozicija 
komponovala beskonačne vizure i vidike baroko je komponovao svratište za 

pogled u vidu smještanja u vizuru neke skulpture ili kapelice tako da je rafiniraniji 
i intimniji.

 1.1. RAZLIKE U ODNOSU NA RENESANSU

Pojavljuju se 5 bitnih razlika u odnosu na renesansu:
-  

slikovitost

 

 

Nenaglašene granice koje dovode do povezivanja. 
Nestaje crta obrisa, te se oblici raspršuju.Dobija se dojam dinamike, nemira, 
pokrenutosti, promjene, vrijednosti gledanja. Stapanjem slike s pozadinom sve 
postaje nejasno i fluidno.
-  

 

  

dubina

 

 

 Planovi se dovode u međusobnu vezu. Povezani su prvi, drugi, treći,...plan koji 
tako djelujući zajedno pogled promatrača vode u dubinu slike.

  

otvorena

 

 

 

  

forma

 

 

Na taj način barokna slika djeluje kao isječak neke scene, kao da nam govori kako 
postoji još nešto izvan njenih okvira. Prikazuje nam vrijednost pokreta, pomaka i 
promjene, neograničenost okvirom,oslobađanje od zadanog zakona kadra, tj. 
zakona okvira. Likovi prelaze preko okvira slike, oslobađajući se, te se na taj način 
pozadina i likovi isprepliću. Asimetričnost u prikazivanju scena; nije jasna 
ravnoteža između dvadijela slike, kao u renesansi, nego je kompozicija pomaknuta 
u stranu. Asimetrija po zakonu zlatnog reza, kao suprotnost renesansnoj 
matematičkoj simetriji.

  

jedinstvo

 

 

 Kako barok teži ka spajanju svih dijelova slike u jednu cjelinu, nema strogog 
naglašavanjazasebnih dijelova. Sve na slici je međusobno povezano. Nema 
rastavljanja pojedinih dijelova kao što je bilo urenesansi. Barok je zajedništvo 
likova i kadrova. Ako je renesansa bila naglašavanje svakog lika, barok jespajanje i 
stapanje svih u jedno. Barok izbjegava strogo konstruiranje, horizontale i vertikale, 
te linije koje prate i podređuju se okviru slike.

  

nejasnost

 

 

 Teži se ka ritmičnom izmjenjivanju jasnosti i nejasnosti oblika, koji jednog trena 
izranjaju iz pozadine, a idućeg ponovno uranjaju u nju. Barok često likove 
prikazuje okrenute leđima prema promatraču,tako nam prikazani lik postaje 
nepoznanica i uz njega ide određena mističnost.Kod baroknih slika, freski i oltara 
to je još snažnije naglašeno skulpturama koje se ’’nadodaju’ na sliku. Tako 
skulptura naglašava sliku i slika skulpturu. 

background image

Stil ove izvandredne slike daleko je i od manirizma i od visoke renesanse; njegov 
jedini mogući prethodnik je severnoitalijanski realizam umjetnika kao sto je 
Savoldo. Ali Caravaggiov realizam je tako nekompromisan da je potreban nov 
izraz –naturalizam- da bismo ga razlikovali od one ranije vrste. U Italiji 
Caravaggio nije tako lijepo primljen. Njegovo djelo hvalili su umjetnici i 
poznavaoci,ali za čovjeka sa ulice , kome je bilo namjenjeno , tome djelu 
nedostajala je pristojnost i uvaženost. Prosti ljudi su zamjerali što na njegovim 
slikama vide sebi slične; oni su više voljeli idealizovanije i rečitije pobožne slike. 
Njihovim željama izašli su u susret umjetnici manje radikalni i manje obdareni od 
Caravaggia , oni su preuzeli vođstvo od jednog drugog došljaka među rimskim 
slikarima, Annibalea Carraccija ( 1500-1609) . Annibale je došao iz Bologne , gdje 
su on i još dva člana njegove porodice razvili jedan antimaniristički stil negdje oko 
1580.godine . U godinama 1597-1604. on je izradio svoje najveće djelo , fresku na 
tavanici Galerije u palati Farnese , koja je uskoro postala tako slavna da su je 
stavljali odmah iza fresaka Michelangela i Raffaella.  Naš detalj pokazuje 
Annibaleovu  bogatu i zamršenu kompoziciju : narativni prizori, slično prizorima  
na tavanici Sikstinske kapele , okruženi su naslikanom arhitekturom , prividnom 
skulpturom i nagim mladićima koji nose vijence. Ali Galerija Farnese nije prosto 
podražavanje Michelangelovom remek –djelu.  Stil glavnih tema, ljubavi klasičnih 
bogova, podsjeća na Raffaelovu Galateju , a cjelinu spaja jedna iluzionistička šema 
, koja odražava Annibaleovo poznavanje Corregia i velikih Venecijanaca. Brižljivo 
skraćeni i osvjetljeni odozdo , nagi mladići  i prividna skulptura i arhitektura 
izgledaju stvarni; naspram te pozadine prizori iz mitologije predstavljeni su kao 
tobožnje slike u ramovima. Svaka ova stvarnost obrađena je sa savršenom 
vještinom , a čitava tavanica se odlikuje raznovrsnošću što je odvaja i od 
manirizma i od visokorenesansne umjetnosti. Annibale Carracci bio je više 
reformator nego revolucionar. Kao i Caravaggio , s kojim je bio u najboljim 
odnosima, on je osjećao da umjetnost mora da se vrati prirodi , ali njegovo 
prilaženje je bilo manje iskreno i održavalo je ravnotežu između studija iz života i 
oživljavanja klasike. U svojim najboljim djelima polazilo mu je za rukom da spoji 
te različite elemente , mada je njihovo jedinstvo ostajalo uvijek pomalo labilno.

Želiš da pročitaš svih 25 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti