Odlomak

UVOD

Prve rasprave o povezanosti tjelesne konstitucije čovjeka i kriminaliteta nalazimo u radovima tzv. prethodnika kriminalne biologije, čije ideje kasnije razrađuje Lombrozo u svojoj poznatoj teoriji o “rođenom zločincu”. Početkom dvadesetog vijeka ideje o biokonstitucionalnoj uslovljenosti kriminaliteta ponovo oživljavaju kako u radovima evropskih, tako i u radovima američkih kriminologa, koji su nastojali dokazati da je npr. tjelesna konstitucija, poremećaj u radu endokrinološkog sistema, i sl. dominantan faktor u etiologiji kriminaliteta. Polazeći od konstatacije da je uzrok kriminaliteta u biološkoj konstituciji učinioca krivičnog djela, a ne u njegovom okruženju, pristalice ovih teorija predlagale su kriminalnu politiku koja će biti usmjerena na izmjenu učinioca krivičnog djela. S tim u vezi, predlagali su niz mjera koje će spriječiti kriminalitet, kao što je npr. sterilizacija kriminalaca kako bi se onemogućilo rađanje delinkvenata, liječenje kriminalaca, njihov progon iz zajednice, i slično.
Znači, u pitanju su teorije koje svoju zasnovanost temelje na mišljenjima da su biološke predispozicije osnovni kriminogeni faktori. Tu se posebno ubrajaju: urođene, nasljedne, organske, fiziološke i druge biološke funkcije koje uslovljavaju delinkvento ponašanje pojedinih lica.
U biološke teorije spadaju:

  •     Frenološka teorija;
  •     Teorija nasleđa;
  •     Biokonstitucionalna teorija;
  •     Hromozomska teorija;
  •     Endokrinološka teorija i
  •     Rasna teorija.

1.    Frenološka teorija
Frenološke teze u kriminologiji pojavile su se početkom 19. vijeka. Predstavnici ove teorije su bečki ljekar Gal, i švedski teolog Lavater.
Ove teorije ističu povezanost delinkventnih sklonosti i moralnih osobina ličnosti s konstitucijom lobanje. Prema ovoj teoriji, suština karakternih osobina čovjeka je u vezi s koštanom konstitucijom, oblikom i obimom glave, koji izražavaju po segmentima. Tih segmenata po Galu ima 26, dok po Lavateru ima 35. Segmentima se određuje „više“ i „niže“ sklonosti čovijeka, zavisno od obima glave.
Prema frenološkim shvatanjima, glava kod kriminalaca je kriškastog oblika ( širi vilični od čeonog dijela), dok je kod nedelinkvenata razvijeniji gornji dio glave. Ova teorija je bila dugo vremena popularna i priznata i u Evropi i u Americi. Tridesetih godina prošlog vijeka, ova teorija je skoro u potpunosti osporena.

2.    Teorija nasleđa (nasljeđe i kriminalitet)
Počeci biološkog pravca koji ističe veliki značaj nasljeđa i atavizma u nastanku kriminaliteta se nalaze na učenju Morela. On je razvio koncepciju da je kriminalitet produkt degeneracije ljudske vrste, koja se sastoji u skretanju od prvobitnog normalnog tipa čovjeka. Ovo skretanje se vrši postepeno, kroz više generacija i to putem nasljeđa. Ideju o nasljeđu kao značajnom faktoru kriminaliteta, razrađuje Lombrozo u svojoj teoriji o „rođenom zločincu“. Krajem 19-og i početkom 20-og vijeka, pojedini kriminolozi pokušavaju dokazati ovu tezu, vršeći ispitivanja rodoslova porodica čiji su članovi bili kriminalci i ispitivanja blizanaca. Najpoznatija istraživanja tzv. „kriminalnih porodica“ izvršio je Richard Dugdal u porodici Juke i H. Goddard , i u porodici Kallikak.
Ispitivanja porodice Juke, u SAD-u, koja vodi porijeklo od poznatog alkoholičara, pokazalo je da među 709 njegovih potomaka ima veliki broj alkoholičara, skitnica, delinkvenata i samoubica (77 delinkvenata, 292 prostitutke i podvodača i 142 skitnice. Ponašanje porodice Kallikak praćeno je kroz šest generacija. Ova porodica je imala dvije grane; jednu koja je poticala iz braka sa normalnom djevojkom i drugu koja je poticala iz braka sa maloumnom djevojkom. Istraživanje je pokazalo da se u okviru ove druge grane porodice pojavio znatan broj antiduševnih lica, zločinaca, samoubica, seksualnih manijaka i slično. Navedena istraživanja koja su pretendovala da dokažu da se sklonost ka kriminalnom ponašanju prenosi putem naljeđa sa generacije na generaciju, nisu prihvaćena kao validna, prvenstveno zbog toga, što socijalni uslovi života svih članova navedenih porodica bili prilično loši, tako da su oni mogli značajno doprinijeti razvijanju njihovih kriminalnih sklonosti. Prema tome, na nastajanje kriminalnih sklonosti uticali su pored nasljeđa, i socijalni faktori, tj. lođe materijalne prilike, nepovoljna porodična atmosfera itd., što je onemogućilo davanje tačnog odgovora na pitanje u kojoj mjeri nasljeđe utiče na razvijanje kriminalnih sklonosti.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari