Odlomak

UVOD

Sa razvojem svetske trgovine u doba liberalizma, brzo je sazrela svest da prepreke, koje su pojedine države uvele nakon narastanja nacionalnih ekonomija radi zaštite svoje proizvodnje, odnosno zbog fiskalnih, političkih ili drugih interesa, ometaju nesmetani protok robe i usluga na globalnom nivou što je u velikoj meri smanjivalo profit, kao primarni interes u robnoj razmeni u XIX veku. Zbog toga su, već krajem istog veka, a naročito u XX veku, došle do izražaja tendencije koje su se kretale u dva pravca. S jedne strane, dolazi do pokušaja liberalizacije međunarodne trgovine putem zaključivanja sporazuma o uklanjanju trgovinskih, carinskih i vancarinskih barijera, dok.s druge strane dolazi do formiranja političkih i ekonomskih grupacija koje međusobno liberalizuju i uklanjaju, u okviru tih grupacija, sve barijere do određenog nivoa koji međusobno ugovaraju, uz stvaranje još čvršćih barijera za trgovinu prema trećim zemljama – nečlanicama.
Pod terminom fiskalna politika podrazumevamo način kako vlada bira trošenje svog budžeta u cilju pružanja javnih usluga i roba gradjanima, često ih nazivajući “troškovima”. Ove robe i usluge obuhvataju javnu infrastrukturu, edukaciju, zdravstvo, javnu sigurnost, pravosudje, itd. Vlada se zalaže da pronadje najbolje metode za finansiranje ovih troškova preko raznih vrsta poreza kao što su: PDV, carinske takse, porez na lična primanja, porez na prihode korporacija, doprinos za socijalnu sigurnost, itd.. U toku implementacije poreskih politika, vlada se trudi da osigura nizak nivo poreskih opterećenja i jednako tretiranje kako za biznise tako i za gradjane.
Ciljevi fiskalnih politika se menjaju i mogu da obuhvataju:

1. Alokacija javnih prihoda (porezi). Mnoge važne delatnosti za funkcijonisanje društva – edukacija, zdravstvo, javna sigurnost, socijalna zaštita, zaštita ambijenta, javne investicije – nebi bile moguće, ili se ne bi pružile na potrebnom nivou bez intervencije države. Da bi se otklonile ovi nedostaci, fiskalna politika koristi priklpljene prihode u budžetu i pomaže finansiranje ovih aktivnosti.
2. Makroekonomska satabilnost. Ekonomije mnogih razavijenih zemalja često su predmet mnogih stalnih trevenja. Eventualne stagnacije u ekonomiji često se reflektuju na porodični budžet, a nakon toga i na njihove troškove za robe i usluge. U njenim nastojanjima za eleminisanje ili smanjenje tavih gibanja, vlada koristi povremeno srestva fiskalnih politika kao poreske politike i javane rashode.
3. Podstrekivanje ekonomskog rasta. Izmedju izmena u porezima i javnih rashoda, vlada može da pomogne stimulisanjem ekonomskog razvoja
4. Ponovna raspodela prihoda. Dobitnici vladinih prihoda upotrebljavaju prikupljene prihode radi osiguranja javnih penzija; minimalni nivo prihoda za bolesn i e osobe, iznemogla lica, starije osobe, itd. Država koja daje visok prioritet ovim ciljevima, obično preporućuje upotrebu progresivnog sistema poreskih prihoda, znači da se oporezuju više oni koji imaju veće prihode.

 

 

 

 

 

RAZVOJ CARINA

Pri razmatranju posrednih ili indirektnih poreza treba razlikovati indirektne poreze na pojedinačne potrošne artikle, porez na promet i carine.
Prva kategorija poreza se javila mnogo ranije od poreza na promet i bila je predstavljena tradicionalnim potrošnim porezima. Danas su ovi porezi potisnuti, i u savremenim uslovima od mnogo većeg značaja je porez na promet, kao opšti porez na potrošne artikle.
Porez na promet je postojao još u sistemima starog Egipta, Vizantije i Rima. Zatim ga nalazimo u Španiji od 1342.godine, da bi zatim naglo nestao iz poreskih sistema u svetu. U XVII i XVIII veku Engleska je, u odnosu na druge evropske zemlje, imala najbrži industrijski razvoj. Razvoj manufaktura uzima pun zamah. Stvaraju se temelji tekstilne industrije. Počinje razvoj metalurgije. Trgovinski kapital sve više ustupa mesto industrijskom kapitalu. Medjutim, još uvek su jaka razna feudalna ograničenja. Na praksu privrednog života mnogo jači uticaj imaju merkantilističke ekonomske doktrine državnog intervencionizma nego fiziokratske ideje o konkurenciji i ekonomskim slobodama. Buržoazija još nije izborila ekonomske slobode. U takvoj situaciji stvaralaštvo Vilijema Petija ostalo je u krilu merkantilističkih ekonomskih učenja, ali je počelo i da se izdvaja iz tog učenja. Taj deo Petijevog stvaralaštva koji je počeo da se izdvaja iz merkantilističkog ekonomskog učenja postavlja temelje klasične ekonomske misli. Kada je u pitanju uloga države u privrednom životu, Peti je negde izmedju stavova razvijenog merkantilizma i stavova pristalica ekonomskog liberalizma Kenea i, posebno, Smita. Po njemu, država treba da interveniše merama koje će unaprediti tehnologiju. Fiskalni i carinski doprinos pojedinaca treba da bude u skladu sa njihovom imovinom i uspešnošću poslovanja. Prilikom odredjivanja izvoznih carina, država treba da vodi računa o konkurentnoj sposobnosti domaće robe, a uvozne carine moraju biti u funkciji zaštite domaće proizvodnje.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari