UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE
PRAVNE NAUKE
BANJA LUKA
DRŽAVINA, POJAM I ZAŠTITA
(seminarski rad iz predmeta Rimsko pravo)
Student: Mentor:
Prof. dr
__________________________________________________________________________________
U Banjoj Luci, 2012. godine
SADRŽAJ
SADRŽAJ…………………………………………………………………………………...
2
UVOD………………………………………………………………..…………………..….
3
STVARNO PRAVO…………………………………………………..……………...……...
4
DRŽAVINA…………………………………………………………………………...…….
5
1. Pojam državine …………………………………………...……………………...….
5
2. Subjektino i objektivno shvatanje državine……...………………..…………….......
5
3. Subjekti dražavine……...…………………………………………………………....
6
4. Premet državine………………………………………………………………...……
6
Vrste državine (posjeda) ………………………………………………………………...….
7
Quasi possessio………………………………………………………………………...……
8
Sticanje i gubitak državine (posjeda)..………………………………………………...…….
9
Zaštita državine (posjeda)………………………………………………………………...…
12
ZAKLJUČAK………………………………………………………………………...……..
14
LITERATURA……………………………………………………………...…………….…
16
§
2
Obligaciono, Nasljedno i Porodično pravo, od kojih ćemo obratiti pažnju na Stvarni dio prava, pojma
državine, te vrste i zaštitu same državine.
STVARNO PRAVO
Kao dio imovinskog (građanskog prava) prava, nauka stvarnog prava uslovljena je postojanjem
grane stvarnog prava (objektivno stvarno pravo). Nauka stvarnog prava proučava veze između pravnih
normi stvarnog prava, sistematizuje ih, tumači, objašnjava pojedine pojmove i institute od nastanka do
danas, ukazuje na njihov dalji razvoj i značenje, podvrgava ih kritici i predlaže donošenje adekvatnijih
pravnih normi.
Objektivno stvarno pravo je skup pravnih normi građanskog prava (izraženih u zakonu ili drugom
opštem aktu) koje regulišu odnose između ljudi, povodom stvari – subjektivna stvarna prava, sa ciljem
da se odredi kome pripadaju. Stvarno pravo u objektivnom smislu je deo imovinskog prava na koje se
primenjuju opšta načela ove porodice prava.
Norme objektivnog prava određuju opšte predpostavke pod kojima pravni subjekti stiču ili gube
subjektivno pravo na nekoj stvari. Subjektivno stvarno pravo je imovinsko pravo koje svog imaoca
ovlašćuje na neposrednu pravnu vlast na određenim stvarima. Predmet subjektivnog stvarnog prava je
stvar neposredno.
§
2
DRŽAVINA
1. Pojam državine
Državina ili posjed (possessio
1
) je pravno zaštićena faktička vlast nekog lica na stvari. Imaoci
nekih prava (svojine, službenosti, zaloge, zakupa, posluge) ovlašćeni sa da na osnovu svog prava vrše
faktičku vlast na stvari: vlasnik je, na primjer, ovlašćen da stvar drži, da je upotrebljava, pribira
plodove, mijenja suštinu stvari, plodouživalac je ovlašćen da stvar drži, da je upotrebljava, pribira
plodove, ali ne smije da mijenja suštinu stvari. Zalogoprimac je ovlašćen da stvar drži ali ne i da je
upotrebljava i pribira plodove od nje, a još manje da mijenja suštinu stvari. U svim ovim slučajevima
imalac subjektivnog prava je ovlašćen da vrši faktičku vlast na stvari, on ima pravo na državinu.
Međutim državina je i ona faktička vlast koja se ne vrši na osnovu nekog subjektivnog prava.
Državinu ima i lopov i onaj koji je kupio od lopova, a nije postao vlasnik, i nalazač koji je utajio stvar,
i uzurpator prava službenosti, i onaj ko upotrebljava stvar na osnovu nevažećeg ugovora o zakupu.
Zato se državina može definisatikao faktička vlast na stvari nezavisno od toga da li se vrši na osnovu
subjektivnog prava ili bez pravnog osnova i nezavisno od toga da li držalac veruje da je ovlašćen da
vrši tu faktički vlast. Najčešće se u životu preklapaju pravna i faktička vlast zbog čega se opravdano
vjeruje da onaj koji ima državinu stvari ima i subjektivno pravo na nju.
Državina se razlikuje od sličnog odnosa detencije. I u odnosu detencije vidljiva je činjenica
faktičke vlasti na stvari, ali se ona voljno drži za drugoga. Detentor je lice koje faktičku vlast na stvari
vrši za drugoga i postupa po njegovim upustvima (kućna pomoćnica, kelner u tuđem lokalu).
Državinsku zaštitu ima drugo lice, a ne detentor.
2
2. Subjektino i objektivno shvatanje državine
Opšti pojam državine u rimskom klasičnom pravu shvaćen je u vezi sa svojinom. Subjektivno
shvatanje državine je izgradilo rimsko pravo. Držalac stvari je lice koje ima faktičku vlast na stvari
(
corpus possessionis
) i volju da stvar drži za sebe (
animus rem sibi habendi
). Lice koje ima faktičku
vlast na stvari ali vrši tuđe pravo svojine za drugoga (ne ponaša se kao vlasnik stvari), nema
animus
rem sibi habendi
, a ni državinu stvari nego je detentor koji ne uživa državinsku zaštitu. Držaoci su u
rimskom pravu i lica koja su stvar ukrala ili su ih pribavila silom, a detentori su ostavoprimci,
plodouživaoci. Klasično rimsko pravo je imalo najuži pojam državine i najširi pojam detencije.
1
“
Sama riječ
possessio
, stvorena je od glagola
sedere
, koji znači sjediti, sjesti, postaviti se na neko mjesto i sl. S
obzirom na potpunu sličnost s našim pojmom koji označava to isto, lako je zaključiti da je riječ indoevropskog porijekla,
vrlo slična i u slavenskim i germanskim jezicima.“, Romac Ante,
Rimsko pravo
, Narodne novine, Zagreb, 1989. god. str.
139.
2
Babić
Ilija,
Građansko pravo – uvod u građansko pravo i stvarno pravo
, Pravni fakultet Univerziteta u Banjoj Luci,
Banja Luka, 2008. god., str. 211.
§
2
