novčanog iznosa, a po utvrdjenim carinskim stopama u Carinskoj tarifi, bilo u cilju zaštite
domaće privrede, fiskalnih, socijalnih i drugih razloga. Kod nekih zemalja postoji i carina na
robu koja sa izvozi iz zemlje, npr. u Indiji na žitarice u cilju prehranjivanja domaćeg
stanovništva. Primarna uloga carina je zaštita domaće proizvodnje, a sekundarna uloga
fiskalni efekat koji ona ispoljava pri punjenju budžeta odredjene države.

Carinski sistem predstavlja sredjenu celinu instituta i pravnih propisa (autonomnih i

medjunarodnih) koji se primenjuju na odredjenoj carinskoj teritoriji. Ti instituti su : carinska
roba, carinski nadzor, carinsko poručje, linija, obaveza, obveznik, oslobodjenja od plaćanja
carine i dr.

Carinski suverenitet je pravo odredjene države da primenjuje odredjeni sistem carina i

carinske zaštite.

Carina i carinski sistem svake zemlje su značajni regulatori uvoza, a time i zaštite

domaće proizvodnje.

Ne može se trgovati bez dovoljnog poznavanja osnovnih instituta i instrumenata

carinskog sitema svoje zemlje i zemlje potencijalnog partnera.

Mada države svoje carinske sisteme uredjuju autonomno, snagom svog carinskog

suvereniteta, oni ipak uglavnom nisu potpuno autonomni, već su prožeti nizom medjunarodnih
propisa, što je korisno, jer unificiranje nekih rešenja u carinskim sistemima više država dovodi
do efikasnijeg i bržeg sprovodjenja carinskog postupka.

Carinske politike svih zemalja u svetu danas su obeležene značajnom ulogom Svetske

trgovinske organizacije (STO) u njihovom oblikovanju, bilo da je reč o zemljama koje su već
članice ove organizacije ili to tek treba da postanu. Osnovni pravac u formulisanju carinskih
politika, generalno posmatrano, je pravac reduciranja carina, s ciljem olakšavanja i podsticanja
međunarodne trgovinske razmene. U tom cilju, još od 1947. godine, kada je potpisan Opšti
sporazum o carinama i trgovini (GATT - General Agreement on Tariffs and Trade), u okviru
brojnih multilateralnih rundi pregovora o trgovini, donose se odluke o uklanjanju prepreka
međunarodnoj trgovini, s posebnim akcentom na smanjenje carina. Kao posledica, prosečna
carinska stopa na industrijske proizvode koja je neposredno po završetku Drugog svetskog rata
iznosila oko 40%, na kraju Tokijske runde pregovora 1979. godine je bila na nivou od 6% da
bi nakon pune primene svih odluka usvojenih u okviru Urugvajske runde pregovora (što se
očekuje u 2005. godini) trebalo da iznosi oko 4%. Udeo uvoza u razvijene zemlje na koje se
primenjuju stope carina iznad 15%, će ovim smanjenjem opasti sa 7% na 5%. Međutim, čak i
posle napretka u oblasti smanjenja carina učinjenog u okviru Urugvajske runde pregovora, ove
mere i dalje značajno utiču na izvoz zemalja u razvoju (ZUR), naročito onaj usmeren u
razvijene industrijske zemlje, i to preko distorzija koje vrše carinske strukture razvijenih

zemalja. Carinske strukture razvijenih zemalja i dalje predstavljaju značajnu prepreku za izvoz
industrijskih i poljoprivrednih proizvoda ZUR na tržište razvijenih zemalja. Probleme stvaraju
carinski vrhovi, carinska eskalacija, prividno niske carine i izražena carinska disperzija.

3.PODELA CARINA

Carine danas možemo podeliti prema raznim kriterijumima, najuobičajenija podela je na:



Carine prema pravcu kretanja robe;



Carine prema načinu obračunavanja i naplate;



Carine prema karakteru trgovačkih odnosa sa inostranstvom;



Carine prema visini opterećenja proizvoda iz određenog područja ili destinacije;



Carine prema njihovoj osnovnoj ekonomskoj funkciji.

3.1.Carine prema pravcu kretanja robe

Carine prema pravcu kretanja robe dele se na: uvozne, izvozne, prevozne ili tranzitne.

Uvozne carine

– njen zadatak je da zaštiti domaću proizvodnju od roba koje se uvoze

sa svetskog tržišta. Ono što država koja uvodi ovaj vid carine očekuje od nje je da smanji ili
oteža  ulazak  strane robe na  domaće tržište.  U  ovom  smislu  principijelno  gledano  osnova
delovanja je u povećanoj stopi nameta na stranu robu pri čemu država koja uvodi ovu carinu
poskupljuje strani proizvod i na taj način ga čini manje prihvatljivim za domaćeg potrošača.
Ovde,   ipak,   treba   naglasiti   kako   smanjenje   potrošnje   uvezene   robe   ne   zavisi   samo   od
povećanja njene cene kroz plaćanje carine i drugih opterećenja već i od eleastičnosti domaće
tražnje.   Uvozna   carina   se   naplaćuje   prilikom   uvoza   robe   u   carinsko   područje.  Danas   ih
primenjuju sve zemlje, kako razvijene tako i zemlje u razvoju. Služe još i za ostvarivanje
fiskalnih prihoda.

Izvozne carine

- danas se veoma retko primenjuju, a cilj mi je smanjenje izvoza

nekih, za domaću ekonomiju vitalnih roba koje se u inostranstvu mogu bolje prodati. Osim
ovog, pre svega, zaštitnog efekta ovaj vid carinske zaštite uvodi se i zbog fiskalnog momenta
tj. želje da se na robu koja je specifična i tražena na svetskom tržištu stavi ova dažbina kako bi
se državni budžet bolje napunio i iz njega finansirali drugi, za privredu i druge važne segmente
te   zemlje,   faktori.   Naplaćuju   se   kod   izvoza   robe   na   inostrano   carinsko   područje.   Tipičan
primer ovakve carine je izvozna carina koju je svojevremeno uveo Brazil na izvoz svoje kafe.

Prevozne ili tranzitne

– naplaćuje se na robu koja se prevozi ili provozi iz jedne u

drugu zemlju preko nacionalnog carinskog područja.