Historijski razvoj putne mreže

UVOD
Ceste predstavljaju krvožilni sustav svake države i jedan od temeljnih elemenata prometa među narodima već od prvih početaka civilizacije. Tijekom povijest mnoge su civilizacije dale svoj doprinos gradnji putova. Može se reći da je prvi oblik kopnenog puta nastao još u prapovijesnom dobu. Prvi putovi građeni su nesvjesno kada su ljudi i životinje svojim odlascima na vodu i u lov stvorili utabane staze, te su na taj način nastali prvi stalni pravci kretanja, tj. putovi. Tek kasnije, čovjek je počeo svjesno poboljšavati postojeće staze i gradio nove putove. Tim je tražio povoljnije prijelaze preko vode i gradio jednostavne mostove. Najstariji poznati putovi potječu iz starog vijeka. To su bile: Svilena cesta ( od Kine do Crnog mora ) i Jantarska cesta ( od Baltičkog mora do Sredozemnog mora). To nisu bile ceste u današnjem smislu te riječi, nego putovi kojim su se kretali pješaci i karavane. Jedno od dostignuća cestovnog prometa, koje je omogućilo veću gradnju putova bio je kotač. Za njegovu upotrebu bile su neophodne površine po kojima bi se kola mogla lakše kretati. Važnu mrežu u historijskom razvoju putova predstavlja kineska putna mreža. Sve poznate ceste starih naroda služile su prvenstveno u vojne svrhe. Najveći napredak u svome razvoju putovi su dobili za vrijeme Rimske Imperije, a već postojeći putovi su bili nadograđivani. Ostaci ovih cesta se i danas koriste u nekim zemljama kao što su: Italija, Njemačka, Španjolska, Francuska, pa i naša zemlja. Nakon propasti Rimskog Carstva (476. g.) dolazi do zastoja cestogradnje, cijeli srednji vijek. Zato jer naseljene rimske ceste nisu održavane, a nove su građene zemljanim kolnikom i bile su prometne samo suho vrijeme. Putovi sa zemljanim kolnikom popločane s kamenom građene su u gradovima. Tek početkom XVII stoljeća u Francuskoj i Engleskoj dolazi do intenzivnije gradnje putova s kamenom podlogom i šljunčanim zastorom. Vremenom su putovi postajali sve kvalitetniji i omogućivali su bolje uslove pri vožnji. Danas imamo mreže putova u Europi sa modernim kolnikom, koji ispunjavaju sve uslove za što brže, sigurnije, udobnije i ekonomičnije korištenje prijevoznih sredstava.

1. HISTORIJSKI RAZVOJ PUTNE MREŽE U SVIJETU

Razne su civilizacije davale različito značenje o unapređenju cesta. Ceste su jedan od temeljnih elemenata prometa među narodima već od prvih početaka civilizacije. U današnje vrijeme nema modernog društva bez razvijenih prometnica i prometnih sredstava. Prve putove čovjek je naslijedio od životinja koje su svojim redovnim odlascima na vodu stvarale utabane staze i tragove. Čovjeku je bilo lakše slijediti putanju tih tragova nego da sam sebi krči put. Staze po kojima se čovjek kretao od svog skrovišta do obližnjeg potoka ili lovišta, najvjerojatnije predstavljaju najstarije putove što ih je čovjek napravio. Tek kasnije, kad je čovjek počeo poboljšavati te putove ( poravnavanjem terena, pravljenjem prijelaza preko potoka i sl.) počinje zapravo i historijski razvoj cesta.
Intelektualni razvoj čovjeka dovodi do njegove bolje spoznaje o životu i on počinje da koristi životinjsku snagu s ciljem prijenosa dobara sa jednog mjesta na drugo. Upotrebom sanjki, čovjek je shvatio da jedna životinja može da povuče veći teret. Jedno od najvećih dostignuća bio je pronalazak kotača. Prijelomni trenutak u razvoju cestogradnje dogodio se kada su konstruirana prva zaprežna kola, što je uvjetovalo znatno veću gradnju putova, jer je bilo neophodno stvoriti površine po kojima bi se kola mogla lakše i sigurnije kretati. To nisu bile ceste u današnjem smislu, nego uglavnom samo smjerovi kojima se odvijala tadašnja razmjena dobara. Prva metodska izgradnja velike mreže vojnih putova pripisuje se Asirskoj kraljici Semiramidi. Pod izgradnjom putova ovdje se podrazumijeva poboljšanje prirodnog puta koji se sastoji od manjih izmjena na terenu, uklanjanju neravnina i izvršenjem učvršćivanja površine čime ja nastao prvi kolnik. „ Najstarije poznate ceste su karavanske ceste staroga vijeka, kao što su „solna“ od Hadramauta preko Arabije do Male Azije, „jantarska“ do Baltika do Mediterana te „svilena“ od Kine do Crnoga mora.“
Smatra se da je najstariji put izgrađen u Egiptu ( oko 3000 g.p.n.e.) koji je služio za izgradnju Keopsove piramide. Ovaj put je bio 18 metara širok i oko 1 km dug, a vodio je od rijeke Nil do piramide. U Aziji,sjevernoj Africi i Evropi ceste su građene u prvim počecima prvog vijeka.Iz tog doba spominju se ceste u Kini, Indiji, Perziji i Grčkoj.
Perzijanci su posjedovali razgranatu mrežu sa dobro uređenim saobraćajem. Najpoznatiji perzijski put bio je tzv. „kraljevski put“, dug 2600 km, koji je spajao Malu Aziju s Perzijskim zaljevom. Ova cesta služila je ne samo za prijevoz vojske, nego i za trgovački i poštanski promet. Kod Grka putovi su služili za prilaz hramovima. Oni su svoje putove prilagođavali terenima po čemu su se bitno razlikovali od ostalih naroda koji su izvodili nasipe, usjeke i druge vještačke objekte. Posebna karakteristika za Grčke putove je to da su uglavnom prolazili kamenim terenima. Važnu ulogu u historijskom razvoju putova predstavlja Kineska putna mreža, izgrađena naredbom cara Yan ( oko 2300 g.p.n.e). Kinezi su ( 247 g.p.n.e.) također izgradili i poznati„ kineski zid“ da bi se zaštitili od najezde Mongola, a dug je 2450 km, a visok 16,5 m, dok je na gornjem dijelu zida izgrađen put širine 5-6 m, koji je omogućavao dvosmjeran saobraćaj.